Ide li BiH ususret raspetljavanju Gordijskoga čvora?

Izdvajamo

• Što nas, dakle, čeka – novi zaplet ili konačno presijecanje Gordijskoga čvora? Što se mene tiče, zagovaram ovo drugo – u protivnom, ne gine nam budućnost sumornija od sadašnjosti. A svi vjerujemo da sumornije ne može biti.

Povezani članci

• Teorija i praksa propadanja
• Najava predavanja i feminističkih razgovora: Cosmo-politika: dijetalni feminizam ženskih časopisa
• Teror pripadnika vjerske sekte ’40 dana za život’
• Donatella Di Cesare: Građanstvo moramo misliti kao stranost
• Mary Ann Hennessey: “Ne držite ih za obećanja, natjerajte ih da budu bolji od toga”
• Hrvatska na vratima EU: KRAJ I(LI) POČETAK

Prije koji dan od vladike Grigorija pročitah kazivanje o jednom od mnogobrojnih iskustava, koje je najuvjerljiviji dokaz kako narod ove zemlje nije zaboravio na humanizam – a ni na to da ugroženom treba pomoći, pa ma kako se on etnički, konfesionalno, ili na koji drugi način opredjeljivao. Osobno iskustvo svjedočio mu je, piše vladika, čovjek koji je sredinom 1992. godine, samo zato jer je Srbin, dobio metak u prsa – i kako ga je spasio Mustafa Pintol, liječnik, Bošnjak koji nije prihvaćao podjele prema krvnim zrncima kao kriterij za odluku likvidirati ili spašavati ljudski život.

Piše: Slavo Kukić

Mustafa Pintol je nakon toga i sam, i to zbog iste sulude logike, morao napustiti ovaj svijet. Ali, njegov čin i danas, iako je prošlo četvrt stoljeća – a sličnih njemu je bilo u svim dijelovima ove zemlje – zaslužuje potpuno istu pažnju.

Zašto? Zato što živimo u vremenu koje sve neodoljivije asocira na pakao kojeg već prođosmo – u nekim detaljima je, pita li se mene, i gore od onoga u kojemu su doktor Pintol i njemu slični trasirali put vlastite besmrtnosti. Priča, naime, s nacionalnim zastrašivanjem etnički drugima i drugačijima ni nakon posljednjega rata nije nestala. Potpuno suprotno, kako vrijeme odmiče ta vrsta zastrašivanja postaje sve beskrupuloznija – a nerijetko izaziva i strah kako bi nam se povijest mogla ponoviti kao farsa.

Zbog nacionalističkog zaluđivanja naroda, uostalom,  BiH ni danas nema rezultate popisa stanovništva. A prošlo je više od dvije i pol godine kako ih sprovedosmo – i u njih silan novac spiskasmo. Zbog nacionalističkog zaluđivanja, potom, zemlja sa samog začelja Evrope ima čak tri sjedišta kolektivnog šefa države – kao da je na samom svjetskom vrhu, i kao da se može nekontrolirano razbacivati – tri sjedišta koji nose poruku kako je jedino racionalno rješenje u podjeli i države same na tri. Zbog nacionalističke filozofije ni danas Dom naroda FBiH nema dopredsjednika iz reda Srba – a od izbora je prošla godina i pol. Ispade, u ovom dijelu zemlje Srbi su narod drugog reda. Zbog nacionalističkog orgijanja pravo građanstva, na koncu, steče negiranje BiH i otvoreno zagovaranje secesije jednog njezina dijela.

Ali, u odnosu na vrijeme herojskih čina doktora Pintola i inih danas su ovu zemlju opteretili i korupcija i kriminal kakav nije prolazila ni u najcrnjim vremenima svoje povijesti. Još gore je što iza njih stoje jedni te isti – politički moćnici koji se svakodnevno udaraju u „nacionalna prsa“ kako im je jedini cilj zaštita vlastita naroda. Stvarno, međutim, zbog obrane vlastita dupeta spremni su ga, taj isti siroti narod, gurnuti i u međusobno klanje. U prilog tome, među inim, svjedoči i sve ono što je svoje finale, u vikendu iza nas, imalo u Banja Luci.

Podsjetimo, međusobna konfrontacija dvaju političkih blokova, vlasti i oporbe, rezultirala je istodobnim okupljanjima na udaljenosti od samo koju stotinu metara. Naboj u kojem su održani prijetio je da događanja izmaknu kontroli i završe čak i krvavim scenarijem. Osjećaj straha mogao se primijetiti i u očima obična svijeta – i neovisno o tome pripadaju li kojem od dvaju suprotstavljenih blokova ili ne.

Najgore se, na svu sreću, nije dogodilo. Ali, sve ono što je okupljanjima prethodilo svjedoči o strahu s kojim ih je, tjednima dugo, dočekivao i Milorad Dodik. A on i strah – pa tko je to, koliko jučer, mogao uopće dovoditi u vezu. No, strah je bio i više nego očigledan. Prikriti ga nisu uspjeli ni psihološki trikovi laktaškoga „baje“ – pa ni šetnja centrom Banje Luke uoči dvaju političkih okupljanja. O tome, uostalom, svjedoče fakti.

Tjednima prije, primjerice, „baja“ koristi iste metode koje su u strahu od događanja koristili njemu slični. Prisjetimo se vokabulara Slobodana Miloševića pred izbore u Srbiji 2000. godine. Pripadnici oporbe su, govorio je tada Sloba, izdajice srpstva, stari plaćenici koji se daju za šaku dolara, kvislinzi. Dakle, pola Srbije. U konačnici, međutim, nije išlo. Zahvaljujući njima morao je otići.

Zar to isto svih prethodnih dana i tjedana ne izgovara i Milorad Dodik. Zar Dodik od najave prosvjeda oporbe njegovom vladanju ne govori o izdajicama – i njegovoj svetoj zadaći da ih u tome onemogući. Da spasi Republiku Srpsku. Jer, sklone li njega nestati će i nje.

Ali, Mile to radi i „strastvenije“ od Miloševića. Jer, spas vlastitom preživljavanju on traži i u onima koje bi, poprilično sam siguran, zaobišao i sam Milošević. Na Trgu Krajine su se, primjerice, narodu obraćali redom personifikacije srpske sramote – sljedbenici vojvode Šešelja, Karadžića i Mladića. A čast da se okupljenima prvi obrati imao je, nitko drugi do sin haškog zatvorenika Ratka Mladića.

U Banjoj Luci se, istina, moglo zabilježiti i još nešto – što je također signal velikoga straha – da je oporbi tako prepoznatljivo nuđen deal „odustanite od prosvjeda vi, odustajemo od mitinga potpore vlasti mi“. Međutim, Miletu „molitva“ nije uslišena. Kako će se sve to završiti? Što će s njim u konačnici biti? Ne znam. Ali, ako je temeljem iskustva suditi, šanse su mu tanke. Uostalom, i u Banjoj Luci su zbog slobode prizivani i Tito i revolucija – i srpski junaci zbog spasa srpstva. Ako je to činjeno na prvom takvom okupljanju, ne treba ni sumnjati da bi, koliko sutra, moglo dobiti i novi vjetar u leđa.

Ili, da nastavim s argumentacijom o strahu banjalučkog autokrate, dan opozicijskog prosvjeda dočekaše zatvorene banjalučke prometnice, ali i pravi „mravinjak“ policajaca. Ministar entitetskog MUP-a reče da ih je angažirao 2.000. Oni koji su imali nešto detaljniji uvid tvrde da ih je bilo i više – da su preplavili taj grad kao gljive poslije kiše. Na stotine ih je, vele, pozicionirano samo ispred entitetske vlade – ispred palače predsjednika entiteta još i mnogo više. A tek u opsadi parka „Mladen Stojanović“ – u kojem je oporba Dodiku diktirala svoje političke zahtjeve. Kojeg, osim policijom, za svaki slučaj, opasaše i željeznom ogradom – kao da su najkrvoločnije životinje u zoološkom vrtu a ne ljudi, pri tom još i sunarodnici koji mu, rekao bi Mile, znače koliko i sveti Sava.

O strahu Milorada svjedoči i rezolutnost entitetskog ministra unutarnjih poslova vođama prosvjeda. Ili će te ostati u željeznom ogradom opasanom kavezu ili ću protiv svih vas koliko sutra podnijeti prijave – i prekršajne i kaznene dakako. Priča, dakle, već viđena, u autoritarnim režimima uzduž i poprijeko ovog svijeta.

Na Dodikovoj strani se nađoše i još neki – baš kao u vrijeme najneupitnije moći bivšeg srbijanskog gospodara života i smrti. Leđa mu, primjerice, sve ovo vrijeme čuva patrijarh Irinej osobno – i zato zaradi prvu značajniju reakciju u svome mandatu poglavara Srpske pravoslavne crkve. Lekciju mu održa prvo lider SDS-a – i poruči mu da, hoće li se politički svrstavati, formira vlastitu stranku i testira svoj utjecaj kod naroda. Lekciju mu, potom, otvorenim pismom, održa i novinar iz Trebinja, moleći ga da konačno prestane dijeliti i zbunjivati srpski narod zapadno od Drine – jer, to nesmanjenim intenzitetom čini od izbora 2014. godine i time pridonosi produžavanju agonije koju je proizveo, i koju svakodnevno produbljuje onaj iza kojega je i sam stao.

Leđa Dodiku, potom, i prije i za vrijeme prosvjeda, čuvaju i mediji koje osobno kontrolira. Gotovo da izaziva gađenje pristranost – koja s profesionalnom novinarskom etikom ima veze koliko i Marko Kraljević s televizijom – koju, primjerice, sve ovo vrijeme pokazuje RT RS, entitetski javni servis dakle. Banjalučki prosvjedi za nju su – ili točnije, za novinarku koja uređuje poslijeprosvjedni specijalni program – dio regionalnog scenarija kojeg ovdje razrađuju svjetski moćnici, Amerikanci prije svega, uz pomoć domaćih kvislinga dabome. I čitava priča se ne završava na prosvjedima prethodnog vikenda. Naprotiv, uz kvislinge oko takozvanog Saveza za promjene – što je termin kojeg vlast uporno ponavlja –  Amerikancima i njihovim zapadnim „podrepašima“ nije nikakav problem da s negiranjem RS i srpskog naroda nastave i u budućnosti. Zar sve to ne asocira također na vrijeme Slobodana Miloševića prije njegova političkog pada – i na uređivačku politiku RT Srbije?

Prvi nalet Dodik je, ponavljam, uspio preživjeti. I zato ne treba čuditi da se, neposredno nakon banjalučkih okupljanja, zahvaljuje svemu i svačemu, oporbi posebice – tim, kako ih sam nazva, izdajnicima i stranim plaćenicima. No, bojim se da time nije riješio i problem – i da bi se slična okupljanja mogla nastaviti. Uostalom, na banjalučkom prosvjedu su izdefinirani i zahtjevi – od onog da se s budućim lokalnim raspišu i prijevremeni predsjednički i parlamentarni izbori do onog o rasvjetljavanju počinjenih, a zataškanih političkih ubojstava u vremenu Dodikove vlasti i uvođenju prinudne uprave u njegovu medijsku puškarnicu, entitetsku RTV. A najavljen je i slijedeći skup ne dogodi li se sve to – i to već za mjesec dana

Bosanskohercegovačka priča se, međutim, problemom Dodik i ne završava. Jer, sličnim je hipotekama opterećena politička scena i s ovu stranu entitetske crte. U pitanju je, drugim riječima, svojevrsni Gordijski čvor koji ne trpi parcijalnosti. Ili će ga se presjeći i raščistiti teren za potpuno novi sustav vrijednosti ili će se on dodatno zapetljavati – i običnom čovjeku dodatno život zagorčavati. Što nas, dakle, čeka – novi zaplet ili konačno presijecanje Gordijskoga čvora? Što se mene tiče, zagovaram ovo drugo – u protivnom, ne gine nam  budućnost sumornija od sadašnjosti. A svi vjerujemo da sumornije ne može biti.