Ibrahim Prohić: KAKO DO PROMJENA?

Izdvajamo

• Irma je završila fakultet u Španiji. Bila etablirana u tom društvu. Mogla je tamo ostati, može i sada ili bilo kad otići tamo, ali ona je odabrala da ostane ovdje, u BiH, da se suprotstavi štetnoj politici u Mostaru (i ne samo u Mostaru). Njen izbor nije otići, tj. pobjeći, već ostati, boriti se, stvarati uslove za bolji život. Učestvovati u sopstvenom životu, a ne čekati i žaliti se ili pobjeći. Umjesto defetizma i poraza Irma bira optimizam, aktivizam i pobjedu. To je mentalitet na kojem se gradi društveni kontekst koji omogućava da se zadovoljavaju autentične ljudske potrebe.

Povezani članci

• Stjepan Mesić: Biskupi ne bi trebali voditi politiku s oltara
• PROMJENA POZICIJA: USPON FACE TV-A I PAD ATV-A
• Хoливуд и Meтoхиja
• DOK RUDARI ŠTRAJKUJU ZBOG NEISPLAĆENIH PLATA: Uprava “Kreke” iznajmljuje radnike privatne firme “Rudar” za milion maraka!
• Rakov korak
• Nidžara Ahmetašević: Osim policije i njezine represije, ništa drugo ne funkcioniše

Ili, kako da nam bude bolje?

Pozabavimo se kratko naslovom i podnaslovom.

Naslov je mogao glasiti Jesu li promjene (u BiH) moguće. Činjenica je da je potencijal za promjene u bh. društvu mali. Neću objašnjavati ovu tvrdnju. Uzmimo to kao aksiom. Tu činjenicu (slab potencijal) ne bi trebalo shvatiti kao da mogućnost (promjena) ne postoji. Bio bi to defetizam. Preciznije, aktuelni trenutak dominantnog stanja društvene svijesti u BiH i jeste defetistički.

BH društvo ima, simbolički govoreći, sto problema, a stoiprvi, po značaju prvi (najvažniji), je označeno stanje društvene svijesti i pasivnost građana koja proističe zakomomjerno iz takve svijesti. Pasivnost koja znači bolesnu upotrebu mehanizma bjekstva ili izbjegavanja. Građani su u psihološkom bunaru, zatočeni nasiljem vladajućih politika i sopstvenim mentalnim kočnicama. Tako se javni prostor ostavlja onima koji rade na štetu građana i društva kao socijalne zajednice.

Naslov Kako do promjena implicira stav da su promjene moguće, uz jednu sugestiju. I politika, (političari) i građani imaju političku moć. No, postoji supstancijalna razlika između ta dva ključna aktera na društvenoj sceni. Moć prvih, političara, je operativna i funkcionalna dok je moć građana (javnosti) tek hipotetička. Svjetska istorija i događaji posljednjih decenija potvrđuju moć javnosti ako je ona, javnost, strukturirana kao politički faktor. I više od toga, ni jedna politika, bez obzira na ideološku matricu na kojoj je utemeljna, odnosno na ciljeve koje proklamira, neće raditi za tzv. opšti ili javni interes ako ne postoji kontinuirana kontrola od strane građana, tj. javnosti, te nadzor i pritisak kad za tim postoji potreba ili nužnost.

Pitanje svih pitanja je kako utemeljeno nezadovoljstvo građana artikulirati i kako njihovu hipotetičku moć učiniti efektivnom i funkcionalnom?

Irma Baralija je paradigma koja je kontrapunkt dominantnom stanju društvene svijesti i putokaz u kom smjeru bi trebalo da ide društveni aktivizam. Presudu u Strazburu u predmetu Irma Baralija protiv BiH kojom je Irma pobjedila (bolesnu) državu u korist Mostara, ali i građana BiH, shvatam kao emancipatorsku lekciju koja sugerira da je državu moguće pobijediti, odnosno da su promjene moguće. Ali, pazi, promjene i pobjede su moguće samo ako izađeš na teren, ako se boriš, ako učestvuješ. Ne vjerujem u spontane promjene. (neće doći same od sebe). Promjene valja provocirati, graditi, malo po malo, svaki dan, valja ih zaslužiti.

Irma je završila fakultet u Španiji. Bila etablirana u tom društvu. Mogla je tamo ostati, može i sada ili bilo kad otići tamo, ali ona je odabrala da ostane ovdje, u BiH, da se suprotstavi štetnoj politici u Mostaru (i ne samo u Mostaru). Njen izbor nije otići, tj. pobjeći, već ostati, boriti se, stvarati uslove za bolji život. Učestvovati u sopstvenom životu, a ne čekati i žaliti se ili pobjeći. Umjesto defetizma i poraza Irma bira optimizam, aktivizam i pobjedu. To je mentalitet na kojem se gradi društveni kontekst koji omogućava da se zadovoljavaju autentične ljudske potrebe.

Kroz promjene do humanističkog ambijenta u kojem će dobro biti ne samo izuzetnim, kao što je I.B, već i većini građana (dakle, i onima koji nisu izuzetni). Dobro nije moguće ako nije dobro za sve.

Sa podnaslovom (Kako da nam bude bolje je slično kao i s naslovom). Bolje (u BiH) je moguće. Fokus je na pitnju KAKO. Jednostavno, da bi nam bilo bolje nužne su promjene. Ne bilo kakve, već radikalne, temeljite. Postojeća, vladajuća politička paradigma i na njoj uspostavljeni model vlasti, ne može se nikakvom kozmetikom umiti, tj. privesti elementarnoj funkcionalnosti. Taj model ima ekstremno nizak stepen društvene produktivnosti i ekstremno viskok nivo društvene neodgovornosti i neosjetljivosti.

Ukratko, uslovi za promjene su 1. promoviranje potpuno drugačije političke filozofije i razumjevanja smisla politike kao društvene djelatnosti i 2. potpuno drugačijeg modela vlasti koji će reafirmirati opšti interes kao ključni interes, reafirmirati princip kompetentnosti i pravnu državu kao okvir društvenog konteksta.

Kada Irma Baralija ne bude slučaj, izuzetak, već pojava doćiće do promjena i biće nam bolje. Budi i ti Irma.