I ŽIVJELI SU TAKO „SRETNO“DO KRAJA ŽIVOTA! Uspavanka za naše (buduće) unuke

Povezani članci

• SERGIO ŠOTRIĆ: Dragi Srbi, ostajte ovdje – virus “svi Srbi u jednoj državi” nije zarazan, ako njegujete osnovnu ljudsku higijenu i redovno perete ruke
• Dodik ušutkava svjedoke: Prijetnje vještakinji u slučaju Dodik
• Novo predizborno slavljenje gospodara rata
• Kolinda, America’s sweetheart
• Wolfgang Ischinger: Mladićevo uhićenje je samo stari dug Srbije
• Basara: Kosovobranitelji su teški nesposobnjakovići

Mi smo mirni,
mi smo kulturni
mi smo razumni,
mi smo vaspitani….mi smo nasmijani…
Mi (samo) nismo revolucionarni!

Piše: Sergio Sotrić

Bilo je to u jednoj maloj, siromašnoj zemlji, na brdovitom Balkanu…
Zemlji, u kojoj su vođeni krvavi ratovi,
zemlji, u kojoj tradiciju imaju narodni zbjegovi,
zemlji, u kojoj su dok je svijeta i vijeka ginuli nevini,
zemlji, u kojoj su ljude porobljavali, njeni gosti nezvani…

U zemlji, koju su rušili… zemlji, koju su palili…
U zemlji koju su njeni ljudi uvijek nanovo gradili.

U zemlji, gdje ubija brat – brata – u slučaju rata!
U zemlji, gdje je uvijek bilo više mama nego tata…

Ovom siromašnom zemljom, u Evropi 21. vijeka,
vladali su zli kraljevi iz dva entiteta,
lokalni begovi sumnjivog imuniteta,
organizovani kriminal i međunarodna zaje(b)nica…
Svima njima je bila zajednička računica!

Vladari ove zemlje su žarili i palili,
ni djecu nisu žalili…
Ni bebama nisu dali JMBG- jedinstveni broj,
crno se pisalo svima, koji nisu stali u njihov stroj!

Godinama ista slika, godinama ista pljačka…
Godinama su im djeca bila samo igračka…
Godinama… plač majki i nemoć očeva
Godinama teror dugih noževa.

Ali jednog lijepog dana,
kao da je od svevišnjeg bila poslana..
u ovoj maloj zemlji punoj rana,
rodila se prelijepa princeza Belmina,
neviđene ljepote jutarnjeg jasmina.

Ni Belmini vladari nisu dali JMBG- jedinstveni broj
i to bješe povod, da narod krene u ljuti boj.

I po prvi put otkad je svjetskih nacija,
digla se mirna revolucija
bez političkih rezolucija…

I ja odmah uzeh cuclu u ruku i krenuh u boj protiv krvnika,
zajedno sa hiljadama bebinih predstavnika.

Vladari ne ispališe ni jedan metak na ove demonstracije,
ali ne iz lažne tolerancije,
već iz čiste ignorancije,
iz puke arogancije…

A ni revolucionara na frontu nije bio dovoljan broj,
većina gladnih i siromašnih ostade ipak kući – gledati posao svoj.

Ubrzo poslije toga, završi se ova „revolucija“,
kojoj su tepali da je bila slatka kao bebolucija.

Da li će opet biti ista slika, opet ista pljačka?
Da li će im djeca opet biti samo igračka?
Da li će opet biti plača majki i nemoći očeva?
Da li će opet vladati teror dugih noževa?

Draga djeco, ja to ne znam – a to ne znate ni vi!
A sada djeco na spavanje svi!

Mi smo mirni,
mi smo kulturni
mi smo razumni,
mi smo vaspitani…mi smo nasmijani…
Mi (samo) nismo revolucionarni!

I ŽIVJELI SU TAKO „SRETNO“  DO KRAJA ŽIVOTA!

P.S. A sad gasite svjetlo! Na spavanje djeco! Da se muha više nije čula!

Foto: Sloboda predvodi narod – ulje na platnu – Eugène Delacroix 1830.