ENG
I Saša Leković je bio fetus
Autor/ica 👤Predrag Lucić
Povezani članci
Baš na dan kad je Hrvatska postala članica Vijeća za ljudska prava UN-a, saborski su zastupnici ignoriranjem rasprave o pokušaju ubojstva Saše Lekovića pokazali svoju posvećenost zaštiti ljudskih prava. Njihov humanizam je ohrabrio i deklarirane borce za ljudsko pravo na život prije rođenja…
Veliki je to petak bio za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj, a i šire.
U neboderu na East Riveru, sve su države-članice Ujedinjenih naroda – njih 193 – odlučivale kome će povjeriti prestižna mjesta u Vijeću za ljudska prava, pa su – kao što je ljudski, pravno i pošteno – najvećim brojem glasova na Općoj skupštini počastile ljudsko-pravašku velesilu zvanu Saudijska Arabija, koja je planetarno povjerenje opravdala i u prethodnom mandatu. Glasanje je pokazalo da sličan respekt uživaju i ostale članice velike četvorke u štovanju ljudskih prava – Egipat, Kina i Kuba – kojima je također obnovljen mandat u Vijeću.
Ovom su se veličanstvenom kvartetu, posve očekivano, pridružile i Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Južnoafrička Republika, Brazil, Tunis i Japan, a prvi put su u članstvo tog uglednog društva ušli i predstavnici Iraka i Ruande.
Najuzbudljivije je bilo glasanje za članice Vijeća za ljudska prava iz regije nazvane Istočnom Europom, u kojemu su se za dva mjesta nadmetale tri države: neupitno istočna Rusija, sve bliža joj Mađarska i Ljudskopravaška Naša, koja je svoj proklamirani i nezaustavljivi put na Zapad, kao što vidimo, okončala u neutješnoj skupini istočnoeuropskih zemalja. Orbánovo carstvo ljudskih prava nagrađeno je za sva svoja skorašnja postignuća sa čak 144 glasa, dok je Hrvatska u uzbudljivoj završnici pretekla tradicionalno neugodnu Putinovu Rusiju i s rezultatom 114 naprema 112 izborila plasman među zemlje u čiju će se ljudskost i pravdoljubivost uzdati obespravljeni na svijetu.
Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske je u povodu ove tijesne ali velike diplomatske pobjede na East Riveru izdalo i slavljeničko priopćenje u kojemu se kaže kako će se Hrvatska »svojim članstvom aktivnije uključiti u globalno djelovanje na području ljudskih prava, kako prema aktualnim trendovima i izradi novih standarda u promicanju i zaštiti ljudskih prava, tako i u odnosu na podizanje svijesti o potrebi jačanja njihove zaštite u zemljama u kojima je kršenje ljudskih prava i klima nekažnjavanja prijetnja građanima«.
Istog tog petka su i zastupnici u Hrvatskom saboru demonstrirali svoju posvećenost borbi protiv ugrožavanja i kršenja ljudskih prava. Na vijest o podmuklom pokušaju ubojstva predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Saše Lekovića, sve su velike parlamentarne stranke zatražile stanku, koju je predsjednik Sabora Božo Petrov i odobrio.
Nakon uspješne stanke, uslijedio je pokušaj rasprave u sabornici, pa se tom prigodom moglo vidjeti koliko su naši uvaženi zastupnici senzibilizirani za obranu ljudskoga prava na život nakon rođenja. Dok je Nenad Stazić govorio u pokušaju ubojstva Saše Lekovića, te o prijetnjama smrću upućenim Branki Valentić i Goranu Borkoviću, među saborskim je klupama bilo lakše pronaći Pokemone negoli demokratski izabrane narodne zastupnike.
Takva je ljudskopravaška klima u visokome domu hrvatskoga parlamentarizma okuražila poslovično senzibilne borce za ljudska prava iz redova hrvatskih helsinških odbornika da se na društvenim mrežama počnu sprdati s Lekovićem i s »bezazlenom« intervencijom na kotačima njegova automobila koja je predsjednika HND-a umalo stajala glave. Potom su se i aktivisti za ljudska prava nerođenih osjetili pozvanima da se oglase onako kako im nalaže kršćanska savjest, uključujući i najmarkantniju pojavu iz tog humanističkog sektora, koja je na trenutak zaboravila da je i Saša Leković nekoć bio fetus, pa je – u obranu nečijega prava da ga liši života kad se već, eto, rodio – ispisala evo ovo:
»Ako je na Sašu Lekovića izvršen atentat, to sigurno nije zato što pošteno i hrabro obavlja svoj posao. Saša Leković, Slavica Lukić i ekipa iz vrha Hrvatskog novinarskog društva jučer su pažnju sa Hude jame – masovne grobnice u koju su partizani, nakon završetka rata, bacali tisuće ubijenih i živih civila i ratnih zarobljenike – preusmjerili na otpadanje šerafa sa Lekovićevog kotača.«
Znate već tko je autorica upravo citiranih rečenica, a poznato vam je i da ta dražesna gospođa zdušno promiče civilizacijske vrijednosti za koje se zalažu i najodgovornije osobe koje s Pantovčaka i sa Zrinjevca upravljaju hrvatskom vanjskom politikom. Stoga bi najpoštenije prema njihovim biračima bilo da tu gospođu Markić imenuju predstavnicom Republike Hrvatske u UN-ovom Vijeću za ljudska prava.
Njezin bi dosadašnji ljudskopravaški angažman, tako jasno iskazan i u reakciji na pokušaj ubojstva Saše Lekovića, trebao biti prepoznat kao vjerodostojno jamstvo ostvarenja da će na East Riveru biti ostvareni svi prigodno proklamirani ciljevi Stierova ministarstva. Da će »prioritetne aktivnosti Hrvatske« doista »biti usmjerene na borbu protiv svih oblika diskriminacije i zločina iz mržnje, kao i na učinkovitu zaštitu svih žrtava u sukobima štiteći dostojanstvo i pravo na život svake ljudske osobe«. I da će Hrvatska doista iskoristiti priliku da preko članstva u Vijeću za ljudska prava UN-a »širi primjere svoje dobre prakse u domeni promicanja i zaštite ljudskih prava«.
Autor/ica 👤Predrag Lucić
