Hvala Neli Sršen! Ništa, i drugi put…

Povezani članci

• Ustašo-četnikizacija Evrope
• Almasa Salihović: Kako se osjeća majka ubijenih sinova u Srebrenici kad joj kažu da nije bilo genocida
• Heni Erceg: Isus na vidiku
• Boris Pavelić tvrdi: Josipović pomaže HDZ-u
• O SAPUNU I PARFEMU
• Dosta nam je Željke Markić

Zahvaliti bi Republika Hrvatska trebala dr. Neli Sršen, zahvaliti a ne joj prijetiti da će zbog svojih izjava o Dariju Kordiću ostati bez titule počasne konzulice Lijepe Naše u Italiji. Jer upravo je ono što je ugledna liječnica i humanitarka izjavila novinaru Slobodne Dalmacije nakon svete mise u hercegovačkom mjestu Paoči, na kojoj se zatekla u društvu s Kordićem, izazvalo dojučer nezamislivu senzaciju u političkom životu Hrvatske. Senzaciju da se netko iz državnih institucija Republike Hrvatske, po prvi put otkako je Kordić svečano dočekan na Plesu, oglasio barem jednom rečenicom iz koje bi se dalo nazrijeti kako službena politika ove zemlje gleda – ako uopće gleda – na javno veličanje haškog osuđenika za ratne zločine, nedavno puštenog na prijevremenu uvjetnu slobodu.

I tako smo najzad saznali da hrvatska politika ne samo što nekako gleda – iako je sve do sada ostavljala dojam kako se pravi da ne vidi – na ono što se već dva i pol mjeseca pred njezinim nosom radi i kadi u slavu Darija Kordića, već da o tome čak ima i nekakve stavove, navodno posve suprotne onima kakvi su se čuli iz usta doktorice Sršen. »Ako je zaista kazala ono što je objavljeno, onda to znači da gospođa Sršen aktivno promovira vrijednosne stavove suprotne temeljnim odrednicama hrvatske politike i više ne može obavljati dužnost počasne konzulice Republike Hrvatske u Italiji«, poručio je netko iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, neimenovan ali služben.

A na Zrinjevcu su prvu »aktivnu promociju« tih sumnjivih »vrijednosnih stavova« registrirali kada je Nela Sršen na pitanje novinara Ante Šunjića »Kakvo je vaše mišljenje o Dariju Kordiću?« odgovorila evo da podsjetimo kako: »Toliko istinskog dostojanstva, osjećaj blaženosti i spokoja, te superiorne dimenzije svijesti, sve ovo karakterizira Darija, koji utjelovljuje pojam Hrvat! U njemu nema mjesta za ljutnju, za mržnju, netoleranciju, samo ljubav za sve, za Domovinu, Boga. Dario je lekcija života i ljudskoga digniteta. Sretna sam što mogu još uvijek upoznati takva bića! A 17 godina nakon oduzete slobode, na Darijevu licu i u očima zrači samo netipična ljudska toplina i ljubav. Dario je duhom i sviješću uvijek bio slobodan!«

Dan nakon što je Slobodna Dalmacija objavila njezinu kiruršku dijagnozu »utjelovljenja pojma Hrvat«, gospođa Sršen je splitskom listu poslala svoje reagiranje: »Način kako je prenesen moj intervju pod naslovom ”Nela Sršen: Dario Kordić utjelovljuje pojam Hrvat”, a i sam naslov, sugerira da nekritički hvalim gospodina Kordića koji je osuđen za ratni zločin. To je rezultat nepotpunog prenošenja moje izjave, ali vjerojatno i mog nespretnog izražavanja, na čemu se ispričavam čitateljima. Želim istaći ono što nije jasno iz objavljenog teksta, a to je da osuđujem sve ratne zločine i da moje izjave vezane za gospodina Kordića koje se tiču njegovog sudjelovanja na misi ne znače ni pravdanje, ni obranu djela za koja je pravomoćno osuđen. Odležao je svoju zatvorsku kaznu i nakon izlaska postao je slobodan čovjek. Ostaje samo nada da će vaši čitatelji odmah shvatiti da je došlo do moguće nespretnosti moje izjave pa time i krivog tumačenja onog što sam govorila o Dariju Kordiću kao slobodnom čovjeku koji je platio dug društvu.«

U Večernjem listu je Nela Sršen dala i dodatno pojašnjenje: »Bilo kakva glorifikacija bilo kojeg zločina, napose ono ratnog, posve je nespojiva s mojim vjerskim, ljudskim i profesionalnim principima. Ja sam govorila o današnjem Kordiću, o onome što sam kod njega vidjela i osjetila tijekom mise. U njemu nije bilo ljutnje, vidjela sam ljubav i duhovnost kakvu imaju rijetki.«

O izjavama Nele Sršen – kako onima koje ona sama drži nespretnim, tako i onima koje će se nekome učiniti ništa spretnijim pojašnjenjem prvotno kazanoga – svatko može misliti što god hoće, pa tako i službene institucije Republike Hrvatske: njezina ministarstva, njezin ministar svih ministara i njezin predsjednik. Ali kada se jedna od tih institucija tek nakon razdraganih izjava počasne konzulice o »današnjem Kordiću«, punom »ljubavi i duhovnosti«, odluči po prvi put progovoriti o javnim izljevima obožavanja osuđenog ratnog zločinca, puštenog na prijevremenu uvjetnu slobodu, a sve ostale nadležne državne adrese nastave šutjeti kao što šute od 6. lipnja ove godine, e tada je doista posljednje i najmanje važno pitanje: može li Nela Sršen ili ne može i dalje obnašati svoju počasnu diplomatsku dužnost?

Puno važnije bi bilo da nam netko od gospode odozgo, najzad osupnute nečim što se događa oko Kordića, prethodno odgovori: Što su to uopće »temeljne odrednice hrvatske politike«? Spada li u te »temeljne odrednice« i dosadašnja šutnja svih, ali baš svih, predstavnika državne vlasti nad kampanjom beatifikacije državljanina Republike Hrvatske pravomoćno osuđenog za teške zločine protiv čovječnosti nad civilima u susjednoj BiH? Zašto u obranu tih »temeljnih odrednica« od onih koji u slučaju Darija Kordića »aktivno promoviraju« njima »suprotne vrijednosne stavove« evo već dva i pol mjeseca nije stao nitko od vrijednosnika s Pantovčaka, iz Banskih dvora, sa Zrinjevca…?

Tek kada odgovore na ta pitanja, čuvari »temeljnih odrednica hrvatske politike« stječu moralno pravo da uopće dovedu u pitanje odgovornost počasne konzulice Nele Sršen. Tim više što se ona zbog svojih »nespretnih izjava« javno ispričala, dok oni i ne pomišljaju da bi se zbog svoje kukavne ignorancije i nedopustive neodgovornosti trebali ikome ispričati.

Na kraju krajeva, hrvatske su se vlasti – umjesto što prozivaju Nelu Sršen – morale osjetiti pozvanima da Darija Kordića upozore kako je, barem dok se nalazi na prijevremenoj uvjetnoj slobodi, dužan poštovati pravomoćnu presudu Haškog tribunala ili su ga pak trebale uputiti da svoju nevinost, o kojoj neprestano cvrkuće, izvoli dokazati tako što će zatražiti reviziju procesa u kojemu je osuđen za masakr nad civilima u Ahmićima i za ostala zlodjela, umjesto što po zagrebačkim katedralama, seoskim crkvama i pučkim dernecima izigrava Gospodina Boga osobno, mantrajući kako »na život gleda Božjim očima, a na ljude na način kako ih Bog gleda«.

Jer ako u hrvatskoj vlasti i nema vjernika, kao što ih nažalost nema ni u Crkvi, koji bi Kordića priupitali kako to Bog kroz njegove cvikere gleda na onih 116 pobijenih Ahmićana, ne može se reći da na Pantovčaku i u Banskim dvorima nema dovoljno pravnika koji bi mu morali objasniti da je te »neke ljude« za koje tvrdi da su od njega »tražili da u zamjenu za svoju slobodu optuži Tuđmana i Šuška« dužan imenovati pred sudom, umjesto što tu nedokazanu priču krčmi gdje god stigne, pa tako i po hrvatskim novinama koje financira Ministarstvo kulture.

U tom bi se slučaju i Nela Sršen mogla uvjeriti koliko je Kordić, koji ju je toliko fascinirao svojom navodnom slobodom, doista slobodan. I je li uopće slobodan – kako je ono rekla – »duhom i sviješću«. Ili tu »slobodu« samo zlorabi kako bi javnost navukao u klopku da na njega gleda kao na žrtvu spletke i zavjere čije protagoniste – iz njemu dobro znanih razloga – ne želi, ne smije ili naprosto ne može razotkriti.

Jer njemu je dovoljno što samo Bog sve zna. A Dario Kordić si je uprdio u glavu da je taj Bog upravo on koji »na sve gleda Božjim očima«. I da ga to što je u sebi prepoznao Boga iskupljuje za sve ono što je uradio dok je bio batina

Novi list