ENG
Ali avaj, u sva tri slučaja se, štono se veli, prdnulo u rosu. Hrvatska jednostavnije nije u stanju i ne želi se suočiti sa svojom prošlošću, točka. I to ne samo s prošlošću nekoliko desetljeća unatrag, nego i puno duljom. Gola je recimo laž da je ona stoljećima vapila za svojom samostalnošću, jer kada bi u tome i bilo istine, prijelom se događa u 19. stoljeću, kada baš ovdje niče ideja jugoslavenstva i zajedničke jugoslavenske države. Još je veća laž da ovdašnja Katolička crkva, koja danas glumata bastion hrvatske Nacije, to doista jeste, jer do prije samo jednog stoljeća ona je bila izrazito protiv hrvatske države u korist Austro-Ugarske pa je, strogo uzevši, bila izdajnička, antihrvatska. Naravno, na hrpu stare balege lako se lijepi nova, pa posljednjih tjedana slušamo o Tuđmanu kao malone obogotvorenom stvoritelju hrvatske države, iako je paralelno stvoreno na desetke drugih država, od kojih neke gotovo patološki sliče na ovu našu (recimo Ukrajina, kojoj po sadašnjem stanju u toj zemlji sigurno više odgovara ime U-Krajina). Slično je s Gotovinom, koji pametno bježi od toga da ga se mitologizira jer vjerojatno dobro zna da su u njegovoj oslobađajućoj presudi veliku ulogu odigrali neki međunarodni, preciznije američko-izraelski interesi, ali se to svejedno radi. I to u najgoroj maniri stripovane ideologizacije, nakaradnijoj i od ‘Mirka i Slavka’ jer uz njih eventualno ide samo estetsko ‘zlodjelo’, dok je s Gotovinom stvar ozbiljnija i gora.
Pogotovo je gora i ozbiljnija s Tuđmanom. On je, prije svega, mogao projekt samostalne hrvatske države pokušati realizirati u suradnji sa Srbima u Hrvatskoj, čime bi srpsko-hrvatski rat najvjerojatnije bio izbjegnut. Ali ne, on je taj projekt htio provesti na upravo suprotan način, protiv volje srpske strane u Hrvatskoj, dakle cilj mu je bio da do rata dođe, o čemu dovoljno govore njegove izjave poslije Oluje o srpskim ‘prljavim gaćama’, ali ne samo one. Uoči izbijanja rata on je imao priliku razgovarati s relativno umjerenim srpskim predstavnicima u Hrvatskoj, kakav je bio Jovan Rašković, ali ga je onda medijskim pasjalucima sravnio sa zemljom, dopuštajući da se objavi njegova rečenica iz zatvorenog, internog sastanka na Pantovčaku o tome kako su Srbi ‘lud narod’ koji ni on ne može kontrolirati. Naravno da je to izjava kojom je i Rašković htio ubrati neke svoje poene, ali ona je načelno kolokvijalna i politički gotovo bestežinska, a Tuđman se nje uhvatio u očitoj želji da mu na suparničku srpsku stranu stupe jednako radikalni kao što je i sam bio, i to mu se pojavom Milana Babića i Milana Martića uskoro i ostvarilo. Ali pustimo Raškovića, Babića i Martića, pustimo čak i Tuđmana, glavna je ovdje stvar zašto se o tome danas zakleto šuti i zašto o tome u televizijskim serijama tipa HRT-ovog ‘Predsjednika’ nema doslovce ni slova. E, o tome se ovdje i radi.
Naprosto, hrvatska Nacija, ne naravno jedina, postala je neka vrsta polubožanstva kojem nije dopušteno postavljati nikakva pitanja, naročito ne o tome je li možda mogla biti stvorena bez prolijevanja krvi. Kakva je, takva je, naša je, to je rezon zbog kojeg svi šute. To uključuje i opoziciju koja nije nimalo beznačajna, nedavno je izabrala i trećeg predsjednika Republike iz svojih redova, ali jedini koji je ponešto progovorio o Tuđmanovom namjernom i svjesnom konfrontiranju sa Srbima u Hrvatskoj bio je Stjepan Mesić. Ustrajne su u tome jedino stranke s ruba lijeve scene, prvenstveno Radnička fronta, ali ona je previše marginalna da bi to ubacila u fokus nacionalne rasprave u zemlji. Otprilike, kao što je Ćesić Rojs kazao ‘tko je jamio, jamio je’, ovdje vrijedi prešutno pravilo ‘što se ubilo i protjeralo, ubilo se i protjeralo’. Točka, nema dalje.
Ista takva grobna tišina vlada i oko drugog, svetom vodicom poškropljenog totema sadašnje hrvatske države, a to je Kapitalizam. On je odavno zauzeo status svete krave koju se nitko ne usudi krivo pogledati, a kamoli joj ostrugati skorenu bedrenu balegu, opet samo s izuzetkom spomenute rubne ljevice. Svi ostali prave se ludi, ponajprije nominalna ljevica (SDP s dosadašnjim i budućim koalicijskim partnerima), iako čak i iz središnjica današnjeg kapitalističkog svijeta, uključujući njihovu snježnu prijestolnicu Davos, stižu upozorenja da je kapitalizam došao do ruba ako ne ublaži sadašnje enormne socijalne razlike. Naravno, to je samo paradna samokritika, sve dok se ne pojavi uvjerljiva i efikasna vanjska kritika koja bi zbilja promijenila stvari, za što su dobar primjer hrvatski mediji. Oni su razotkrili debelu većinu lupeških afera koje su dovele do glavnine od nevjerojatnih četrnaest smjena u Plenkovićevoj vladi. I za to zaslužuju čestitke. Ali nisu u stanju izreći jednu jedinu rečenicu koja jasno rasvjetljava pozadinu toga, a to je da iza toga ne stoje pohlepni ministri, iako naravno sve počinje od njih, nego kapitalistički sistem, istina u najgoroj mogućoj varijanti. Puno su bolji, razumije se, primjeri zemalja u kojima ministri bivaju smijenjeni ne zbog zatajenih milijunskih nekretnina nego zbog čokoladice i sličnih tričarija kupljenih o državnom trošku. Ali valjda imate oči za gledanje i uši za slušanje, i tamo je korupcija itekako prisutna, ne, doduše, u primitivnom obliku zgrabi stan-dva i bježi, nego u obliku masovnih utaja poreza moćnih korporacija, njihovog monopolističkog goropađenje i slično.
Što je najvažnije, to direktno oblikuje i politički krajolik Hrvatske. Ovdje kod nas uvriježila se već sasvim priglupa teza da treba otvoriti vrata stranom kapitalu, čemu su tobože smetnja nesnosne birokratske prepreke, i sve će biti riješeno. Ali ‘riješeno’ je tako da je taj kapital ušao ovdje meko kao kroz putar, bez ikakvih birokratskih zapreka, a i to malo njih prokopano je koruptivnim zahvatima, za što je najbolji primjer najnovija afera s Raiffeisen bankom. No i bez toga ih je dovoljno, neki su čak dobili i sudski epilog (prodaja Ine Mađarima), a kada bi se htjelo, našlo bi ih se sigurno i u području farmaceutike (prodaja Plive), medija (Večernji list) i tko zna gdje sve ne. Što je najapsurdnije, o hrvatskom ‘raspojasanom kapitalizmu’ jednom je progovorio čak i Tuđman, ali u tu svetu kravu nitko, od njega nadalje, nije se usudio dirnuti. I sada to zvuči samo kao tužno proročanstvo, kao i ono o etnički čistoj Hrvatskoj, koje se trijumfalno ostvarilo. Nema natrag.
