Hrvatska socijala trenira gladovanje

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 7.4.2020. u 13:46

Povezani članci

SDP predlaže paket od 10 mjera radi hitne pomoći nezaposlenima, blokiranim, umirovljenicima, socijalno najugroženijim, stalnim sezoncima i svima koji teško žive i jedva preživljavaju. Paket je vrijedan 1,7 milijardâ kuna, a zapasao bi milijun najpotrebitijih u zemlji. Budući da zemlju čeka „galopirajuća recesija“, tvrdi ekonomist Ivan Lovrinović, vlada je obvezna povući „hrabre poteze“. Koje je, pošteno rečeno, izbjegavala svih tri i pol godine svog mandata, pa su sada zbog pandemije posljedice teže no što su trebale biti. Lovrinović predlaže u ime Kluba saborskih zastupnika stranaka Živog zida i Pokrenimo Hrvatsku koncepciju tzv. helikopterskog novca što bi podrazumijevalo da HNB izravno doznači dvaput po 2000 kuna svim građanima čija su mjesečna primanja manja od 10.000 kuna neto. Time bi se, drži, povećala potražnja i potrošnja i ublažilo krizu

Marijan Vogrinec

Jest, ima pravo Davor Bernardić, šef najsnažnije oporbene političke stranke u zemlji: u Hrvatskoj je praktično na djelu izvanredno stanje iako – formalno i upražnjavajući ustavne regule o uvjetima, je li, za privremeno suspendiranje parlamentarne demokracije – premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović nisu sinergijski uzeli državno kormilo u svoje četiri ruke. Obojica drže da to još nije neophodno budući da se nisu stekli kritični uvjeti koji onemogućuju redovan rad Hrvatskog sabora. No, najvećem dijelu osiromašenih, obespravljenih, zapostavljenih i iseljenički već spakiranih obitelji sudnji je dan itekako zastrašujuće/glasno pokucao na vrata. Nikakve vladine protuvirusne mjere iz ožujka – radi spašavanja radnih mjesta te malih i srednjih poduzetnika – nisu bile od koristi mlađoj zagrebačkoj obitelji s dvoje djece osnovnoškolske dobi (podatci poznati uredništvu, op. a.) od jezivog osjećaja da im pandemijski sudnji dan, Covid-19 izravno radi o golom opstanku i da upravo objavljene vladine mjere za travanj ne ostavljaju ni minimum nade za puko preživljavanje.

Rečena XY obitelj živi u trosobnom podstanarskom stanu na zapadnoj periferiji hrvatske metropole. Privatnom vlasniku stana plaćaju mjesečnu najamninu 500 eura u kunskoj protuvrijednosti plus režije. Otac je lanjsko ljeto i jesen, do konca listopada, radio u Dubrovniku kao ugostiteljski sezonac za plaću cca 1000 eura u kunskoj protuvrijednosti. Po povratku u Zagreb uredno se prijavio Zavodu za zapošljavanje, gdje nije dobivao nikakvu naknadu kao ni od vlasnika restorana koji mu je navodno čuvao radno mjesto i obećao pozvati ga na posao uoči Uskrsa. No, pandemija Covida-19 u međuvremenu je blokirala život u zemlji, ugostiteljstvu pak stavila ključ u bravu na neodređeno vrijeme, poduzetnike zavila u crno, poništila ovogodišnju turističku predsezonu, sezonu učinila upitnom, a ostatak godine čak i dohodovno nevažnim.

Glava obitelji XY zatvorena je u podstanarskom stanu bez ikakvih prihoda i državne pomoći. Zajedno s ostalih troje članova: suprugom, kćerkom u VII. i sinom u IV. razredu pučke škole. Majka rečenih dvoje maloljetne djece još je zaposlena u privatnoj agenciji za promet nekretnina, gdje je u stalnom radnom odnosu, ali je prijavljena na tek nešto višu plaću od propisanog državnog minimalca. Minimalnu pak proviziju po prodanoj nekretnini primala je na ruke. Budući da je tržište nekretnina u prošlih otprilike dva mjeseca zatrokiralo i stalo, javni bilježnici i gruntovnice se manje-više također zatvorili za normalan rad, pandemija Covida-19 je na neodređeno gurnula ključ u bravu i agenciji majke rečene podstanarske XY obitelji u Zagrebu. Posla nema i žena je kod kuće, pitanje je dana kada će vlasnica agencije – budući da tvrtka nema prometa/prihoda – biti prisiljena dati otkaz svojoj uspješnoj agentici. Jednoj od dviju. Budući da je jedna od dviju njezina vlastita kćerka, nije teško pogoditi kojoj će prvoj otkazati ugovor o radu. Obitelj XY, kao i tolike, ima kreditna opterećenja, minuse na računima, podstanarstvo za vratom, životnu skupoću i rizike, djecu u najosjetljivijoj dobi koja traže svoje…

Hrvatski prosjek na dijeti

Ti mladi ljudi sada ne znaju što će od straha pred svakim novim danom. Životna zbílja i tzv. državne mjere za socijalnu stabilnost te spašavanje radnih mjesta i poduzetnika što ih politički vrh dnevno komunicira baš i ne idu podruku. Ukupni prihodi rečene XY obitelji do virusne kataklizme nekako su – doduše tijesno, ali ipak – uspijevali povezati kraj s krajem te iz mjeseca u mjesec makar neutemeljeno prihranjivati nadu kako će, eto, sutra možda biti bolje no danas, ali sada su presahnula oba životno presudna izvora. Očev sasvim, majčin za koji dan, ali i da nekim čudom opstane (na onih državnih 3250 kuna mjesečno što ih, sic transit – vlada kani slati poslodavcu?), ni približno nije dostatan samo za osnovni trošak prehrane i stanovanja. Što da rade ti ljudi? Gazda 20. u mjesecu dolazi po najamninu i traži na uvid plaćene sve račune za režijske troškove.

A obitelj XY je nekakav hrvatski prosjek upravo i tih što se iseljavaju iz zemlje, razočarani domovinom-maćehom. Obitelj XY nema vremena ni sekunde čekati da ožujski paket vladinih cca 30 milijardâ protuvirusnih kuna za spašavanje radnih mjesta te malog i srednjega gospodarstva nekim vrškom kraka možebitno dotakne njihovu egzistencijalno ugroženu malu zajednicu. Tzv travanjski paket – navodno cca 45 milijardâ kuna iz ovdašnjih banaka te posudbe u svijetu, ako, kada i kako profunkcionira, već je debelo zakašnjeli pokušaj spašavanja – je li, što se spasiti dade? – iz restlova uvoznih dobrih namjera za popločavanje puta u pakao. Za tzv. male, obične ljude, uključivo penziće kojima su silom ekonomskog zla u zemlji i sada pandemije Covida-19 djeca, unuci i praunuci zasjeli na mirovine prosjeka 2500 kuna mjesečno pomalo licemjerno zvuči poruka iz Banskih dvora: „Moramo biti svjesni da teret ove krize moramo iznijeti solidarno. Stat ćemo iza hrvatskog radnika i gospodarstva u najvećoj mogućoj mjeri“. Eeee, moj premijeru…

Roditelji egzemplarne u ovoj kolumni zagrebačke XY obitelji, oboje punih desetak godina umirovljenici – majka s 2500 kuna mirovine, otac s 5000 kuna, oboje fakultetski obrazovani – žive u manjem dvosobnom stanu u koji su odnedavna silom životnih neprilika primili starijeg sina s jednim od dvojice sinova nakon što mu se zbog financijskih problema raspao brak. Drugi unuk, kojeg je majka nakon razvoda braka odvela živjeti sa svojim roditeljima na cca 60 kilometara udaljeno selo, povremeno dolazi ocu u Zagreb, u stan njegovih roditelja. Otac je prodavač u jednom trgovačkom centru, blokiranih računa i polovica od 4300 kuna plaće odlazi na otplatu reprogramiranih dugova u banci. To je gruba ili ugrubo životna priča kakvih je u Bijednoj Našoj na stotine tisuća, od kakvih su stotine tisuća mlađih obitelji s djecom pobjegle u inozemstvo nadajući se pristojnijem i izglednijem životu. Desetljećima prije epidemije tzv. koronavirusa, vlasti u ovoj zemlji – tzv. desne, lijeve ili koalicijski „udrobljene“, nebitno – nisu vodile socijalno učinkovitu politiku jer ni radne odnose nisu determinirale u interesu radnika svih profila/razina, najvećeg dijela proizvođača nove ili dodane vrijednosti. Sada – u uvjetima globalne pandemijske krize, kraha čak i velikih/moćnih ekonomija s nesagledivim posljedicama – te politike dolaze na naplatu. Ne samo u Hrvatskoj, koja će neizbježno fasovati ono što joj ostavi resetiranje globalnog kapitalističkog sustava vrijednosti.

Život viđen s povlaštenih 158 metara nadmorske visine Markovog trga i taj isti život iz dnevnog iskustva na podstanarskoj 158 metara nižoj visini dvije su oprečne optike što ih – logikom puke egzistencijalne zbílje – neće pomiriti socijalno prihvatljivim rješenjem ni vladine ožujska i travanjske mjere zajedno. Ne radi se samo ili najmanje o cca 20.000 zagrebačkih podstanara s ugovorima o najmu stana ili (većinom) bez njih, odnosno o inim desetcima tisuća podstanarskih obitelji uzduž i poprijeko zemlje koje već dijele ili će sutra podijeliti hudu sudbinu rečenih četvero Zagrepčana, XY obitelji. Radi se o tomu da vladine mjere već kasne najmanje mjesec dana jer je vlada čekala vidjeti što će učiniti drugi, tzv. zemlje-uzori u EU drastičnije pogođene pandemijom, pa i samo vodstvo Unijine birokracije. A eurobirokracija je u jeku pandemije tzv. koronavirusa ostala sramotno nevidljivom, impotentnom i nesolidarnom baš kao što je posve nevidljiva i predsjedavajuća uloga RH. Eto, već polovicu svog mandata.

Pravda „preko noći“?

Radi se i o tomu da vladine mjere – koje manje-više podržavaju ključni gospodarski igrači, jer se računaju najviše okoristiti, kao i vjerojatnim oprostom makar dijela privremeno odgođenih financijskih obaveza državi kada pandemija prođe – „sjedaju“ na neuređeno tlo socijalno neosjetljive države. Koja je „zagubila“ tzv. običnog, malog čovjeka i njegove temeljne životne probleme – osobito radnika u tzv. realnom sektoru, mlade obitelji te više od 800.000 od cca 1,2 milijuna umirovljenika – pa je sada teško, ako ne i nemoguće „preko noći“ uvesti općepodnošljivu socijalnu pravdu i red. Ne samo zbog siromašnog državnog proračuna godinama pobrkanih prioriteta nego i zbog kapitalističkog sustava vrijednosti s manjinom tzv. poduzetnika, vlasnika kapitala i sredstava za proizvodnju, profitom i tržištem prioritetno ispred većine tzv. radne snage podređene tržišnim zakonitostima i bildanju profita manjini. I točno se znâ tko je takvoj državi prva, a tko zadnja rupa na svirali.

Tzv. običan, mali čovjek nikad u prošla tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nije bio najpreči – ni u Domovinskomu ratu, na prvoj crti bojišnice čak – pa zašto bi bio kada pandemija nemilosrdno odsijeca i preostale batrljke za bivše SFR Jugoslavije trećeg srednjerazvijenoga gospodarstva u Europi? Umjesto izravno na račune radnika koji ostaju bez posla u privatnim tvrtkama, a trebalo bi im sačuvati radna mjesta za razdoblje nakon prestanka samoizolacije, karantene ili liječenja, odnosno zabrane rada odlukama Nacionalnog stožera Civilne zaštite, država šalje „zamjenske plaće“ poslodavcu, ako aplicira na pomoć. Zašto ne vjeruje radniku kojemu taj novac život znači? Čemu posrednik, administriranje i gubljenje vremena? Tko će kontrolirati je li poslodavac odmah proslijedio – ne sa zadrškom – javni novac zaposleniku? Do zadnje lipe.

Financijski ministar Zdravko Marić tvrdi da će u travanjskomu paketu 63 mjere minimalac rasti s 3250 kuna na 4000, a teret davanja na tih 4000 preuzet će država i to 1460 kuna po radniku. „To nije plaća, nadamo se da će poslodavci isplaćivati i veću plaću“, tvrdi. E sad, rekli bi skeptici, u nadi je spas, ali nada nije moneta koju primaju na blagajni u trgovačkom centru sa živežnim namirnicama, a bogme ni stanodavac rečene obitelji XY neće se smilovati „plati“ li mu se mjesečna najamnina – nadom. Dok se ministar Marić hvalio vladinim samaritanstvom, predsjednik SDP-a Davor Bernardić na presici iznosi kobnu statistiku: 5500 stalnih sezonaca trenutno je ostalo kod kuće bez ikakvih primanja, više od 70.000 ljudi pak prima socijalnu pomoć do 900 kuna, 400.000 građana ostvaruje prihode ispod praga siromaštva, 240.000 blokiranih u bezizlaznoj je situaciji… Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede.

Budući da se ne može ni naslutiti kada će i kakav biti kraj pandemijskom zlu, strahuje se da će čak 700.000 ljudi već početkom jeseni, ako ne prije ostati bez posla, većinom u tzv. realnom sektoru) i više neće biti u stanju podmirivati ni osnovne životne troškove. Novinar Nove TV Mislav Bago u „Točci na tjedan“ televizije N1 Hrvatska točno je primijetio da je trenutno ministar Zdravko Marić najveći poslodavac u državi, jer ima na proračunu čak tri milijuna ljudi od jamačno već manje od četiri milijuna žitelja RH. Je li vlada kadra skockati ikakav scenarij preživljavanja virusne kataklizme?

Jedna od deviza premijera Andreja Plenkovića u kontekstu 63 mjere za upumpavanje travanjskih cca 45 milijardâ kuna za spas radnika/radnih mjesta i poslodavaca od propasti jest kako država želi omogućiti da se i sezoncima sačuvaju radna mjesta. Bez sezonaca – recimo u turizmu, ugostiteljstvu, građevinarstvu, etc. – više se ne može. Domaćih je ionako premalo, regionalni bazen je iscrpljen, pa je uvozna kvota narasla na više desetaka tisuća, zapasala čak daleke azijske krajeve i zapravo je došlo u pitanje bilo kakvo ograničavanje njezinoga daljnjeg rasta. E sad, licemjerja li iz Banskih dvora: traže od privatnih poslodavaca zadržavanje sezonaca po svaku cijenu – trebat će kao kruh čim pandemija prestane, a mora prestati, je li, jednog dana, ako ne prije – a vlada istodobno sama sebi skače u usta krajnje nehumanim i politički nakaradnim primjerom. Državna tvrtka Zračna luka Dubrovnik bez milosti baca na ulicu više od 180 sezonaca od kojih su mnogi radili na Ćilipima po 14-15 godina.

Imali su ugovore i za ovu godinu koja je zbog tzv. koronavirusa po svoj prilici turistički propala. Dubrovački aerodrom bilježi znatan pad prometa, a kako će biti idućih mjeseci, vrag će znati. No, vrag već znâ da Zračna luka Dubrovnik – kojoj direktoruju upravo brat premijerove supruge i brat HDZ-ove europarlamentarke Dubravke Šuice – protivno vladinoj navodno skrbi za radnika/sezonca, eto, ne treba više od 180 ljudi, sezonaca baš u državnoj tvrtki. Koji imaju obitelji, moraju nešto jesti, plaćati račune… E, moj premijeru! Ni svi prsti, je li, na jednoj ruci nisu jednaki, pa… Zašto bi i život bio jednako vidljiv iz Banskih dvora, iz podstanarstva zagrebačke XY obitelji, s Ćilipa ili… tko zna odakle iz mase tzv. običnih, malih ljudi?

Siromaštvo punim galopom

U svem crnilu i rastućem strahu od neizvjesnosti budući da je i globalna ekonomija zbog pandemije već lagano prekoračila recesijski prag valja sve pametne glave skupiti sučelice. Više ljudi više zna, a trenutak je kad znanje i zajedništvo ne trpe podjele/egoizme i kada socijalna ugroza jest masovna prijetnja nad prijetnjama. „Zbog virusne pandemije se očekuje znatan pad gospodarske aktivnosti“, kazao je Bernardić na presici, „veliki porast nezaposlenosti i pogoršanje socijalnog položaja najugroženijih skupina u društvu. U samo nekoliko tjedana krize za više od 400.000 radnika prijeti gubitak radnog mjesta, više od 20.000 već ih je dobilo otkaz, više od 37.000 nezaposlenih u Zavodu za zapošljavanje prima prosječnu mjesečnu naknadu od 2600 kuna što je nedovoljno za život, a 100.000 ih ne prima na burzi nikakvu naknadu te u krizi nemaju nikakvih izgleda za zapošljavanje.“

SDP stoga predlaže paket od 10 mjera radi hitne pomoći nezaposlenima, blokiranim, umirovljenicima, socijalno najugroženijim, stalnim sezoncima i svima koji teško žive i jedva preživljavaju. Paket je vrijedan 1,7 milijardâ kuna, a zapasao bi milijun najpotrebitijih u zemlji. Budući da zemlju čeka „galopirajuća recesija“, tvrdi ekonomist Ivan Lovrinović, vlada je obvezna povući „hrabre poteze“. Koje je, pošteno rečeno, izbjegavala svih tri i pol godine svog mandata, pa su sada zbog pandemije posljedice teže no što su trebale biti. Lovrinović predlaže u ime Kluba saborskih zastupnika stranaka Živog zida i Pokrenimo Hrvatsku koncepciju tzv. helikopterskog novca što bi podrazumijevalo da HNB izravno doznači dvaput po 2000 kuna svim građanima čija su mjesečna primanja manja od 10.000 kuna neto. Time bi se, drži, povećala potražnja i potrošnja i ublažilo krizu.

Vlada, pokazalo se, nije više neosjetljiva na pametne prijedloge. Vrijeme će pokazati što će biti. A bit će kako će biti, otprilike bi štokavicom kazao stari Fric što je kajkavski genijalno uobličio bezvremenskim nigdar ni bilo da ni… Tko preživi, je li, ako, kada i kako preživi sudnji dan – pričat će. U svijetu više ni sličnom pretpandemijskomu.