Marinko Čulić: Hrvatska močvara

Povezani članci

• Esad Bajtal: Sa ZAVNOBiH-om smo bili Evropa prije Evrope
• Ko je Fethullah Gulen i šta predstavlja pokret Hizmet?
• Maoča je simptom tek jedne od bolesti bosanskohercegovačkog društva
• Država ICT-u mora biti majka, a ne maćeha
• Potpuno beskorisni
• Socijalistički modernizam imao je humanističku viziju da se stvari grade kako bi ljudi živjeli bolje i dostojanstvenije

Nakon što je Plenković proglasio Grmoju ‘revolucionarom’, iako među njima nema vidljive razlike, nastupila je smrt ozbiljne politike. Doduše, tako je i drugdje u Evropi i šire, gdje se također njeguje mit nadideološkog društva, ali neke razdjelnice ipak i dalje postoje

Piše: Marinko Čulić-Novosti

Kada je Andrej Plenković ovih dana optužio sa saborske govornice Nikolu Grmoju da je ‘revolucionar’, čovjek sa strane morao je, i nehtijući, masno opsovati u sebi. Jebem ti revoluciju kojoj je na čelu Grmoja, ali jebem ti i kontrarevoluciju koju predvodi Plenković. U čemu je, dođavola, razlika među njima, što je u njihovim političkim OIB-ima toliko drukčije da zaslužuje ovako suprotstavljeno etiketiranje? Iz ovih godinu i pol otkako su dvije stranke zajedno vladale, i jedna i druga bile su bratski sljubljene s kapitalom i ovdašnjom nacionalističkom Crkvom, i možda je jedina razlika u tome što je HDZ imao i ima uz sebe krupni kapital i vrh Crkve, dok su Mostu bliži srednji i mali kapitalisti te niže, lokalno svećenstvo. Ukratko, obje stranke svile su gnijezdo u dvjema dominantnim interesnim grupacijama u zemlji, u kleru i poslodavačkoj klasi, koje su, opet, toliko sijamski bliske da bi to trebalo jamčiti sigurnu i čvrstu, iako se, evo, pokazalo, krhku i kratkotrajnu vladavinu. Pa u čemu je onda problem? Rašireno, gotovo plebiscitarno uvjerenje u političkoj i široj javnosti je da je razlog u ozloglašenom foteljaštvu, goloj borbi za masti i slasti koje idu uz političku moć, i da u tome sigurno leži gro objašnjenja za ovo što sada pratimo.

Ali kada malo bolje pogledaš, i antifoteljaši ti pomalo idu na živce – i oni sve ovo gledaju najčešće iz svojih kućnih fotelja, a ne s kvrgavih hrastovih štokrla – jer što bi drugo imao biti smisao politike nego borba za vlast, dakle za fotelje. Nigdje u svijetu to nije drukčije, uključujući razvikane zapadne demokracije, iako je ondje prekriveno s više dobro smišljenih, ponekad i stoljećima uhodavanih scenskih paravana. Dakle mora da tu ima još nešto važno, puno važnije. Uostalom, pogledajte Plenkovića, njemu se fotelja premijera sigurno ne bi tresla kao što se sada trese da je odlučio progutati Mostove prigovore i maknuti stranački nevažnog Zdravka Marića i sve bi bilo dobro da bolje ne može. Ali problem je u tome što je do prije nekoliko dana Marića podržavao i Most, i to ništa manje nego kada je zatim odlučio ultimativno tražiti njegovu glavu, i tu odmah vidiš da ovdje igra nešto puno značajnije. A to je da hrvatska politička scena svih ovih dva i pol desetljeća izgleda kao velika obitelj, bez bitnih vrijednosnih, ideoloških razlika, što se onda nadoknađuje svjetonazorskim ratovima oko braka, spolnosti itd., što jesu odreda važne teme, ali ni izbliza kao pitanje socijalne pravednosti i sekularnog uređenja, koje je danas nesumnjivo najvažnije. Ali u državi zamišljenoj kao velika familija, i to starog patrijarhalnog tipa, sve to pada u drugi plan, a svađe se svode na onu vrstu obiteljskih zadjevica koje ne ugrožavaju brak, nego su samo jedan od uhodanih načina njegovog produžavanja.

Drugim riječima, Hrvatska kakvu danas gledamo izgleda kao ideološki neprofilirana glina koju možeš oblikovati ovako ili onako, ali samo zato da bi se na kraju ustanovilo da je sve ostalo isto. Vlast s Mostom ili bez njega, kakva je tu, majke ti, bitna, sudbonosna razlika?! Doduše, tako je i drugdje u Evropi i šire u tzv. demokratskom svijetu, gdje se također njeguje mit nadideološkog, postideološkog društva, ispod čega nesmetano bujaju najgoropadniji oblici kapitalizma i novog fašizma. Ali u boljim slučajevima ipak se zna što gdje pripada, neke ideološke razdjelnice, makar i izblijedjele, i dalje su tu. To se dobro vidjelo na posljednjim izborima u Nizozemskoj, Austriji, sada i Francuskoj, gdje je, makar i u posljednji trenutak, ta razdjelnica presudila, pa su lijevoliberalni birači zaustavili marševe rigidne desnice prema vrhovima vlasti. Što je najbitnije, iako tijesne, te su pobjede imale neku unutrašnju logiku, jer se ovo nije dogodilo prvi put, a te logike nema u hrvatskom slučaju. Lijepo se to vidjelo iz glasanja o povjerenju Mariću, kada je ultradesni Željko Glasnović glasao u korist SDP-a, a samo malo manje tvrdi ljevičar Tomislav Saucha u korist HDZ-a.

Kakva je to, za boga miloga, kaša, tko će se tu snaći, kamoli predvidjeti gdje će pijani hrvatski brod na kraju završiti. Ah da, u žrvnju kritika zbog ovoga našao se i Pupovac–Stanimirovićev SDSS nakon što je podržao novu okrnjenu HDZ-ovu parlamentarnu većinu i, što da kažem, stvarno nije prijatno gledati Milorada Pupovca u društvu Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Glasnovića i Steve Culeja. Ali kritičari, posebno s ljevice, zaboravljaju jedan princip ove stranke kojeg se ona uglavnom dosljedno drži, i to dovoljno dugo da su ga morali primiti na znanje. SDSS u pravilu surađuje sa svim vladama koje nisu deklarativno antisrpske, šovinističke, ali im izbjegava donijeti, osigurati većinu, nego je samo dio većine. Sada isto, samo s promijenjenim predznakom, gledamo i u slučaju podrške ovoj novoj Plenkovićevoj vladi, koja je umnogome razočarala Srbe u Hrvatskoj i njihove političke predstavnike. Ali ti predstavnici ne žele rušiti Vladu, jer se kao i u prvom slučaju drže pravila, iako im to nije nametnuto nikakvim zakonima i propisima, da ne dovode u pitanje volju većinskog hrvatskog biračkog tijela. Na taj način nastoje preduhitriti bijesne napade da biraju ili smjenjuju hrvatsku vlast, kojih ionako ima koliko hoćeš nakon svakih izbora ili parlamentarnih preslagivanja.

To je taj princip. Je li on idealan i uklesan u stijenu za sva vremena, to ne znam, no u dobrom smislu pragmatičan i racionalan svakako jeste. Ali pouzdano znam da velike lijeve i desne stranke nemaju nijedan ovako uvjerljiv i opravdan princip, jednostavno zato što nemaju ni ideološku jezgru iz koje bi to logično proizlazilo. SDP je u doba stvaranja hrvatske države digao ruke od radnika i Srba u Hrvatskoj, pa iako su dijelom za to bili i oni krivi, to ne umanjuje činjenicu da je ova stranka izvršila ideološko samoubojstvo i nikakvim obdukcijskim trikovima to se ne da sakriti. U HDZ-u je slično, a s obzirom na duljinu vladanja i gore. Još od osnutka on se predstavlja kao centristička stranka državotvorne i nacionalne obnove, ali uvijek s ambicijama da bude u braku, češće neproglašenom nego proglašenom, s krajnjom desnicom. I hajde, to bi se nekako moglo prihvatiti, čak i pozdraviti, kada bi HDZ preuzimao i odgovornost za ekstremno nacionalističke i profašističke inklinacije te desnice (kao što su na posljednjim izborima učinile centrističke stranke u spomenutim trima evropskim državama, što je neusporedivo više od iznuđenog isključenja Hasanbegovića iz HDZ-a). Ali jok, toga nema. On iz tog braka crpi samo pravo na stol i postelju, ali ne i bilo kakvu obavezu, što je okrunjeno i najvećom sramotom u ovih dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti, onom nakaradnom i svetogrdnom spomen-pločom HOS-a u Jasenovcu.

Eto, to je priča o ‘kraju povijesti’ i ideologija na hrvatski način. Svojedobno je Ivo Banac ovo efektno nazvao hrvatskom ‘močvarom’, ali je u međuvremenu sam u nju toliko potonuo da mu je poodavno prekrila i usta i gornji rub naočala. I sada više nikoga ne zanima kako on gleda na aktualna politička zbivanja i što o njima govori.