Hrvatska je udbaško-ustaška tvorevina

Povezani članci

• ISTINA NIJE ROBA KOJA SE KVARI
• Dino Mustafić napustio Našu stranku
• Branko Lustig: Uvijek možeš odlučiti. Odlučio sam da hoću da živim
• Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi
• Ušli smo! A gdje je izlaz?
• Umro ja naš Mirko, ostavio je u amanet mnogo „malih đorđevića“ koji neće dati mira lažljivim političarima i popovima

RAZGOVOR S BORISOM BUDENOM (II. DIO)

S Borisom Budenom razgovarali smo o poziciji Hrvatske u njenom lani dosanjanom snu – Europskoj uniji. Ukratko, Buden smatra da bi Njemačka, država u kojoj on trenutno živi, istupila iz članstva kada bi se Hrvatska drznula zatražiti ono što joj je bilo samorazumljivo u bivšoj, omraženoj jugoslavenskoj uniji od koje se ‘oslobodila’ devedesetih na krilima “saveza ustaša i udbaša”. U drugom dijelu intervjua, koji je nastao povodom predstavljanja Uvoda u prošlost, knjige nastale iz suradnje Budena i redatelja Želimira Žilnika, razgovarali smo i o slučaju Vojina Bakića, jugoslavenskog umjetnika kojemu je ova država razorila brojne spomenike da bi ga zatim kanonizirala kao nezamjenjiv dio vlastite povijesti umjetnosti te o drugim zanimljivim temama.

ritn by: Ana Benačić i Ivan Kegel, Lupiga.Com

Želimir Žilnik se žalio kako ga sjećanje ne služi optimalno, pa je neprestano kroz druge izvore provjeravao ono što vam je govorio za potrebe knjige. Koliku ulogu igra ta manjkava organska memorija u stvaranju povijesti i koju će ulogu imati Google u rekonstrukciji sjećanja budućih generacija, s obzirom da se sve više oslanjamo na njega kao na ‘outsourcani’ mozak?

– Ako konzultirate hrvatsku Wikipediju, onda će vam Google pričati jednu istinu, a ako konzultirate drugu ili treću stranicu… Dakle, stvar ne pomaže. Nije stvar u Googleu. On jest jedna ogromna arhiva, a kako ćete vi s njom postupati to je otvoreno pitanje. Po mom sudu, to je političko pitanje, pitanje sukoba. Nije to pitanje da li se netko sjeća ili ne, nego aktiviranja nečega. Svaka prošlost je prošlost određene sadašnjosti. Hrvatska i jugoslavenska prošlost je ona o kojoj se sada priča u ovom odnosu snaga. Tu sad prevladava taj pojam “mi”: Mi Hrvati smo radili ovo, mi Hrvati smo radili ono. Zanimljivo je da se u tom diskursu događa nacionalna subjektivacija, što je smiješno, jer ljudi koji danas žive i imaju neke svoje probleme guglaju i onda kažu: “A onda smo mi Hrvati 1920. radili to i to”. To je apsurdna izjava! Ali, eto, ona ima svoju političku težinu i ona je politički artikulirana u smislu da su neke stranke identificirane i stoje iza te priče. Pa kažu: “Mi Hrvati smo bili u toj Jugoslaviji pa je ona bila pogrešna, pa smo mi Hrvati izašli, mi Hrvati ovo, mi Hrvati ono…” Problem je što ljudi uče u školama da postoje ti Hrvati i ti diskursi. Problem je u tome čega ćemo se sjećati, a to nije stvar onoga što se može izguglati i što postoji u arhivi, nego odnosa konkretnih snaga u političkoj borbi.

 Modernizacija ovih prostora došla je iz šume, na partizanskim bajunetama (FOTO: Otvorene institucije)

Vi morate biti u mogućnosti aktivirati nešto. Walter Benjamin je govorio kako postoji takozvana kulturna povijest, Kulturgeschichte, koja je teret na plećima čovječanstva. Riječ je o tome da se taj teret zbaci s tih pleća i uzme u ruke, da se s time radi. Vi tu uvijek imate različite koncepte. Vi možete o povijesti razmišljati klasično modernistički, možete biti liberal, komunist, ovo ili ono, možete pristupati prošlosti na na način da pišete o povijesti umjetnosti. Kad vidite izložbu Vojina Bakića u MSU, onda vi vidite da je ta izložba napravljena s idejom reinkorporacije, odnosno inkorporacije djela jednog individualnog umjetnika u nekakvu priču o povijesti umjetnosti. I onda to možete shvatiti kao izraz tolerancije, pozitivnog sjećanja: “Evo, donedavno su mu minirali spomenike, a sad vidimo da je bio jako važan i da on zauzima jedno važno mjesto u…” U čemu? U priči o povijesti hrvatske umjetnosti. Postoji li ta priča? Postoji li ta priča o povijesti umjetnosti uopće, kad kritičari kao što je Arthur Danto tvrde da se zapravo suvremena umjetnost distancira od same ideje povijesti umjetnosti, od toga da je uopće moguća jedna koherentna priča u kojoj se jedna umjetnička forma ili pravac nadovezuje na drugi, ovaj na treći, da se stvara nekakav lanac? Tako se uči povijest umjetnosti, a sam taj način pripovijedanja umjetnosti je pogrešan.

Kako ste vi doživjeli tu izložbu?

– Problem s tom izložbom za mene je taj upravo traumatski moment sa Bakićem, a to je da imamo čovjeka kojemu je ovaj režim, ova vojska, ova ideologija uništavala spomenike. To uništavanje, ta činjenica barbarstva, u kojoj taj čovjek stvara umjetnost, ta činjenica barbarstva je sveprisutna. Netko je bio ministar kulture u trenutku kada su se rušili ti spomenici. Netko je bio komandant vojnih jedinica koje su angažirale tu inženjeriju. Netko je platio eksploziv kojim se to uništavalo. Netko je šutio. O tome nema priče u izložbi. To su te forme normalizacije, revizija kroz sjećanje; kroz revalorizaciju i reinkorporaciju jednog stvaraoca i kulturne činjenice vi vidite da je ona oblik zaborava, jer se zaboravlja sama konfliktna istina te umjetnosti. Očigledno tu postoji nekakav temeljni nesporazum između hegemonije vladajuće ideologije i modernističkih koncepata apstraktne umjetnosti, postoji ideološki sukob. A zašto se on, budući da postoji u realnosti, ne artikulira u toj izložbi? Zašto se izložba ponaša kao da ga nema pa ga tek usput spominje? Zašto ne vidimo ruševine, umjesto ga to gledamo kao da se nije ništa dogodilo? To je različiti odnos. Vi u svakom momentu kad se aktivira sjećanje zauzimate nekakav stav prema stvarnosti u kojoj živite i taj stav je konfliktni i traumatski. Vi ste ili u sukobu ili niste. Pitanje koje nedostaje je, dakle, tko je bio ministar kulture u trenutku kad se ruše ti spomenici – Znamo to, naravno (Vlatko Pavletić, op.a.) – pa da vidimo onda što je hrvatska kultura: barbarstvo unutar samog koncepta hrvatske kulture, unutar samih institucija. To je barbarstvo! Onda se o tom barbarstvu mora pričati, a ne diviti se pojedincima: “Jao! Pa to ima svoga mjesta u hrvatskoj kulturi!” A što je s barbarstvom? Za njega nema mjesta?

Službena povijest kaže da su barbari i tlačitelji bili Jugoslaveni, da su oni gušili slobodnu riječ. Žilnik, pak, kaže da je na njegov rad mogao pljunuti svatko tko je htio, ali i braniti ga, jer je pluralizma u javnoj i kulturnoj sferi ipak bilo.

– Žilnik je govorio da se ta prošlost danas ideološki simplificira. Djeca danas imaju pojednostavljenu sliku jugoslavenske prošlosti, napose kulturne prošlosti. Među djecu ovdje ne ubrajam samo đake prvake, nego kompletnu generaciju koja je odrasla u toj novoj hegemoniji hrvatskog nacionalizma, hegemoniji i ideologiji hrvatske Katoličke Crkve; dakle ne govorim o vjeri, nego političkom konceptu društva, nacije, države, normi, vrijednosti i svrha. Oni misle otprilike da su tada bili, ono što dobro zvuči na engleskom, “freedom loving” umjetnici koji su htjeli stvarati u slobodi, ali eto bila su ideološka ograničenja pa im je sloboda bila onemogućena, a onda je komunistički totalitarizam propao pa sad imaju slobodu. Sad kad malo pogledate kako se stvara pojam “crni val” i kako se argumentira krajem 1960-ih i početkom 1970-ih u najvažnijim novinama, Borbi, koja mu posvećuje cijeli blok od osam stranica, vi vidite kako je sofisticirana ta teza. Nema tu citiranja Karla Marxa i ideoloških fraza; tu se argumentira ne samo terminologijom već i logikom Hollywooda i najvećih američkih kritičara, New York Timesa i američkih producenata. Oni su ti koji su pozvani kao advokati na sudište crnom valu. Stvar je puno kompliciranija. I onda kad danas vidite da se Žilniku, kao i nekim stvaraocima iz tog razdoblja, predbacuje nekomercijalnost i negledljivost, onda se ponavlja ista kritika kao ona što se danas shvaća kao partijska, komunistička i ideološka. Ono čega se i ja također sjećam jest da je postojao daleko veći pluralitet opcija, teza i ideoloških (!) pozicija, nego danas. Mi danas živimo u jednom ideološki suženijem prostoru no što je to bilo razdoblje takozvanog zrelog titoizma.

 Postojao je veći ideološki pluralizam u jednopartijskom sistemu?

– Da! Bio je jednopartijski sistem, ali čini se da je unutar te partije bilo više konceptualnih, ideoloških i principijelnih razlika, nego što ih ima danas među hrvatskim strankama. Pogledate li ekonomsko pitanje, one su sve na jednim te istim pozicijama, što jest nedovođenje u pitanje neoliberalne globalne ideologije u području ekonomije i privatizacije. Tu nema nikakvih razlika između SDP-a i ovih ostalih. Tada su se u partiji vodile veoma principijelne diskusije o tim pitanjima – i o pitanju vlasništva i viška i tko će njime ovladati i o pitanju radničke klase i o pitanju što je država blagostanja, što je obrazovanje i čemu treba služiti… To su diskusije koje su relevantne i danas! Naša je najveća greška što mi ideološki odvajamo liberalizam i komunizam pa nam se čini da je liberalizam bio ono drugo, izvanjsko komunizma, da je postojao komunistički totalitarizam. Međutim, kad se danas vraćamo u tu konkretnu prošlost, vidimo da je kompletna modernizacija doslovno došla na partizanskim bajunetama iz šuma i da jugoslavenski komunistički revolucionarni pokret nije boljševički. Od sredine 1930-ih boljševizma nema više; Kominterna ne stoji na poziciji klasne borbe, nego na poziciji narodnog fronta. Danas svi upotrebljavaju psovku boljševizma, a jugoslavenska Komunistička partija nije boljševička od 1930-ih godina, ona je partija narodnog fronta koja ima potpuno drugu ideju. Boljševizam i lenjinizam nisu totalitarni sistemi i to je nešto što se zna ako se čita Hannah Arendt, dok staljinizam i hitlerizam jesu. Hannah Arendt nikada nije upotrijebila izraz totalitarizam za titoizam i bivšu Jugoslaviju. To su druge stvari.

Je li socijalistička država morala propasti da bi se to shvatilo ili se to moglo shvatiti iznutra?

– Što znači propasti? Taj sistem kao sistem ima svoju povijest, uzlete i padove, drame i krize, kao što ih ima i kapitalizam: kapitalizam do 2008. kod nas funkcionira drugačije nego nakon te godine i ono što je vrijedilo do tada, ne vrijedi više. Sad vrijedi jedna druga istina. Kako govoriti o tome da je taj (jugoslavenski) sustav bio ekonomski neuspješan, ako se može dokumentirati da je imao 13 posto rasta, što je više od Japana u to vrijeme? Može li se sada u tih 20 hrvatskih poslijeratnih godina uopće zamisliti da postoji rast, bilo kakav? Ili 13 posto rasta, da Hrvatska raste brže od Kine? Između 1965. i 1975. godine, u trenutku kad je Hrvatska žrtva srbo-jugo-unitarističko-komunističkog totalitarizma ili  kako se već prikazuje ta 1971.godina, izgrađeno je više od 400 hotela na Jadranu. Otkad je oslobođena, u Hrvatskoj je izgrađeno 20 hotela iliti godišnje jedan. Pa trebalo bi joj 400 godina da izgradi to što je Jugoslavija izgradila u manje od deset godina!  O kojim mi to dimenzijama govorimo kada pričamo šta je moguće, a šta nemoguće, šta je rast, a šta nije? S druge strane, kad se analizira moment krize Jugoslavije, kažemo: “Da, to je kriza sistema”.

 Laž je da svi Hrvati imaju isti interes (FOTO: Otvorene institucije)

Ali to je kriza sistema koji je izašao na međunarodno tržište, zato što je postao takav kakav je bio, sudionikom tadašnjeg internacionalnog kapitalizma. Jugoslavija je od kraja 1950-ih članica Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda i kao članica živi po ritmu tih institucija koje danas vode glavnu riječ. Kao što i Hrvatska uzima kredite i Jugoslavija je uzimala kredite; ona je sudjelovala na tom kapitalističkom financijskom tržištu. Uzimala je kredite pa ju je trefila naftna kriza 1973. – kao što je i mnoge trefila i upropastila – kada više svojim izvozom nije mogla pokrivati troškove uvoza tzv. fosilnih goriva. Rezultat te krize je bila intervencija MMF-a i Svjetske banke, koji su uveli mjere štednje i zamrzli dohotke u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, nije partija bila ta koja je određivala dohotke, oni su se određivali tržišno u Jugoslaviji, međunarodni kapital to uvodi. Priča je puno kompliciranija i trebamo je shvatiti, ne da bi se saznala neka apstraktna istina, nego da bismo se prepoznali u kontinuitetu problema, a ne u razlici kvazioslobođenja.

Ponovno smo u krizi, a Vlada uvodi rezove zbog smanjenja deficita, što od nas traži Europska unija, mada se ta metoda još nije pokazala kao izlaz iz krize. Mimo toga, režu se i radna prava, zbog čega je najavljen generalni štrajk. Kakav je vaš stav prema općem štrajku u ovom trenutku?

– Ne živim ovdje pa ne znam sve elemente da bih imao sud o tome. No, jasno je da je generalni štrajk radikalan simptom te krize i da takav simptom govori o dubini krize. A kako će on ići i u kojoj mjeri će se politizirati? On se može politizirati u različitim smjerovima – u traženju socijalnih prava ili tako da hrvatske nezaposlene mase jurnu na ćirilicu. Ili na abortus! Potpuno je otvoreno pitanje i što će politika napraviti s tom krizom i kako će hendlati tu krizu u danim ideološkim pretpostavkama. Unutar njih ne postoji nikakva politički artikulirana snaga koja će govoriti o ponovnom uspostavljanju socijalne države ili tražiti reviziju privatizacije, klasična sindikalna prava, prava tipična za razvijene zemlje industrijskog modernizma, ne samo za socijalističke zemlje, dakle, klasične kolektivne ugovore, zaštitu radnika. Ne postoji stranka koja zastupa te političke opcije. Štrajk je izraz socijalne krize, a politička istina te socijalne krize je u apsolutnoj nemogućnosti politizacije ekonomske sfere. Ona je potpuno depolitizirana i postoji kao objektivni proces izvan mogućnosti utjecaja ljudi: To je tako kako je. I riječ je samo o tome da se instaliraju neki superkompetentni profesionalci, koji će srediti stvar ekonomije, kao da je riječ o kvaru u domaćinstvu kojeg majstor treba popraviti. Stvar je u tome da se ta sfera politizira. Ali sve stranke, kompletna politička sfera danas je tako konstruirana da ona ignorira političku istinu ekonomskih konflikata. Ona u ekonomiji ne vidi konflikte, već samo probleme koje treba riješiti.

A rješava ih na načine koji dokazano ne ‘pale’ ni u Grčkoj, niti u Španjolskoj… 

– Ne trebamo ih suditi sa strane da su oni nemoćni, to pretpostavlja da postoji netko tko je moćan. Ne radi se o tom da treba druga garnitura da popravi problem. Riječ je o tome da se problem pokaže u političkoj istini, kao sukob interesa. Svi Hrvati nemaju isti interes. Laž je da imaju. Očigledno postoji nesrazmjer, a taj nesrazmjer, konfliktna istina i reprodukcija proturječja, klasnih i drugih razlika unutar ekonomske sfere, nema politički izraz. Nitko ne stoji tu i ne artikulira proturječnost ekonomske sfere.

Možete li vi zamisliti kraj kapitalizma?

– Žižek kaže da je lakše zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Ja mislim da nije problem u imaginaciji. Činjenica je da se kapitalizam pretvorio u objektivnu datost, historijsku nužnost, a ne političku kontingentnost, moment otvorene političke opcije. Problem kapitalizma se mora politizirati, vidjeti s onu stranu njegove nužnosti. Mi živimo kao nekada kad se dogmatski marksizam zasnivao na tezi nužnosti klasne borbe i propasti kapitalizma. Na to je suprotna strana govorila da je stvar političke borbe hoće li se nešto realizirati ili neće. Tako je i danas. Živimo u dogmatizmu današnjih političkih elita, koje nas uvjeravaju da je kapitalizam nužnost i da je njegovo dovođenje u pitanje ludost. Stvar nije u limitima ljudske imaginacije, nego u politizaciji ekonomske sfere. Problem je još dublji uzme li se u obzir da imaginacija, uključujući i političku, nije fokusirana na pitanje budućnosti i kako stvoriti nešto novo, nego na ratovanje oko istine prošlosti, ove ili one. Kompletna utopijska energija je preusmjerena s budućnosti na prošlost! Utopija, suprotno tezi da živimo u postutopijskom vremenu, postoji i jača je nego ikad prije, ali se ne artikulira više u dimenziji budućnosti, nego prošlosti. Ljudi danas razmišljaju kako je moglo biti ovako ili onako, ali kako bi moglo biti danas nitko nije u stanju ni imaginirati, niti drugačiji svijet, niti drugačiju budućnost.

 Hrvatska je u EU ušla kao njena bolest, suočena s gubitništvom (FOTO: Otvorene institucije)

Mislite li da bi jugoslavenski model mogao poslužiti kao model za eventualnu restauraciju socijalizma?

– Ne mislim da se nekakav projekt treba zasnivati na ideji restauracije nečega. On mora poći od konkretnih iskustava. Jugoslavensko iskustvo zbog svoje specifičnosti je korisno i očigledno bi se nešto trebalo naučiti iz njega. Tu imamo eksperiment s pitanjem vlasništva, eksperiment proširenja demokracije u ekonomskoj sferi. Kao što znamo, pitanje demokracije u ekonomskoj sferi danas nitko ne postavlja; postoji samo politička demokracija, dok se u području ekonomije govori samo o slobodi tržišta, nitko ne govori o pravu na rad. To je pravo, zašto ono ne postoji? To je danas isto ludost. Činjenica povijesti jugoslavenskog eksperimentalnog projekta i priča o tome što se zbivalo je važna. Potrebno je vraćati se i analizirati što se tamo dogodilo, zato što to ne paše u okvir onog što današnja ideologija objašnjava kao odnos između mogućeg i nužnog, slobode i nužnosti. Činjenica jugoslavenskog eksperimenta je posebice važna. Neki kažu da je Jugoslavija eksperimentirala pa se raspala. Ja kažem da se raspala jer je prestala eksperimentirati. Eksperiment nije nešto što se može izbjeći, ako se hoće preživjeti. On je nužan i za spoznaju i za svaku koncepciju budućnosti. Normalno je da eksperiment zakaže! Svatko tko je prvi put skočio u vodu umalo se utopio, što ne znači da zbog toga ljudi ne mogu naučiti plivati. Činjenica da je nešto zakazalo ne govori protiv eksperimenta. Živjeti nije nužno, eksperimentirati jest!

Više puta ste govorili da vas nervira što se postjugoslavenskim državama svisoka prigovaraju dječje bolesti demokracije. Je li ta tranzicija konačno završena, budući da smo sada u EU?

– Tranzicija je završena. Naravno, nije završena tako da su te postkomunističke zemlje postale kao Zapad i razvijene članice Unije. Znamo da je Unija u sebi raspadnuta, da se sastoji od centra i periferije, globalnih igrača koji određuju politiku Unije do takozvanih pikzibnera i marginalaca koji nemaju šta tražiti kad je riječ o odlučivanju. Pa neće Hrvatska valjda određivati politiku Njemačke, Francuske ili Velike Britanije, znamo da neće! Hrvatska neće inzistirati ni na pravima koja su bila samorazumljiva u jugoslavenskoj federaciji – jedna nacija, jedan glas. Zašto je to nemoguće ponoviti u EU? Zato što postoje svjetske realnosti i zato što je svima jasno da Njemačka neće dati Sloveniji i Hrvatskoj jednako pravo glasa, jer bi Nijemci smjesta istupili iz takve unije. Postoje odnosi moći koji su potpuno otvoreni i jasni, a Hrvatska se uključila u razvijeni svijet kao što? Kao njegova periferija, njegova bolest, kao simptom njegove krize, paroksizam svih tih negativnih trendova. Suočila se sa činjenicom gubitništva. Dakle, tranzicija je dovršena jer je Hrvatska integrirana u sistem globalnog kapitalizma u obliku članstva u EU, što je naravno bolje nego da je negdje vani. Očigledno, ljudi vole biti unutra, ali to je daleko od ikakvog rješavanja problema. Tu se pojavljuju novi elementi s kojima će se trebati u globalnom i europskom smislu suočavati. U Chicagu, recimo, ima više etiopskih doktora nego u Etiopiji, onda vam je jasno što znači odljev mozgova. Da, hrvatske elite imaju mogućnost da sa svojim obrazovanjem žive bolje negdje drugdje i one će to iskoristiti. A to što će to devastirati neke dijelove Hrvatske, koji će ostati bez zdravstvene zaštite… Naravno, tu postoji rješenje. Pa  Afrika i Azija su pune obrazovanih ljudi koji su spremni raditi za manje! Postoje depopularizirani i devastirani dijelovi Hrvatske u kojima ima slobodne zemlje i kuća, svega. Svijet je pun sirotinje, sposobnih ljudi željnih kruha koji bi to obrađivali. Neka ih pozovu! Možda bi nam trebalo ljudi iz Nigerije, Bangladeša, Indije…

Što ćemo onda s našim ksenofobima?

– Ima nešto dobroga i u cijeloj ideologiji hrvatskog nacionalizma i njenih političkih i historijskih protagonista, od soft-core HSS-ovaca do hard-core pavelićevaca, ustaša. To je element samouništenja. U njima je ugrađen taj čip, gen samouništenja, tako da ostvariti hrvatski nacionalistički program znači uništiti Hrvatsku. Ja mislim da je to manje-više dovršen program, tako da mi zapravo možemo sad ispričati jednu alternativnu povijest Hrvatske koja bi išla otprilike ovako: Komunisti nisu nikakva smetnja ni totalitarni bastard hrvatske povijesti, koji je trebao biti izbačen da bi se stvari vratile u normalu; komunisti su ’45. očito spasili Hrvatsku od potpune propasti i onda su u sljedećih pedesetak godina zdvojno i dešperatno pokušavali hrvatskoj državotvornoj ideji dati neki smisao; pokušali su taj hrvatski narod obrazovati, osigurati mu socijalna prava, nekakvu jednakost, prosperitet, progres, tako da svaka sljedeća generacija živi bolje od one prije. To je bila ideja da se hrvatskoj državotvornosti dâ nekakav smisao i ta ideja je propala. Onaj proces koji je išao do ’45., u ustaškoj opciji, on je nastavljen ’91. da se dovrši do kraja, da se hrvatska nacionalistička državotvornost ukaže u svojoj istini, koja je očito istina hrvatskog samouništenja gdje ta državotvornost više nema nikakvog sadržaja – ni kulturnog, niti socijalnog, niti ekonomskog, niti prosperitetnog. Samo joj je svrha onaj prazni hod ideologije, koji služi socijalnom restrukturiranju – jedan dio stanovništva pretvara u parazitske elite koje doslovno piju krv ostatku dok ne popiju zadnju kap.

Jedan od većih okršaja između Hrvatske i EU vodio se oko izručenja Perkovića, dakle obavještajca kojeg je Hrvatska na kraju izručila Njemačkoj. Kako je to vama izgledalo?

– To po sebi nije neki veliki događaj i ne znamo kako će se završiti. Mogao bi završiti veoma gadno, da se zapravo ne dogodi ništa – tako da neke istine ni ne izađu na vidjelo, niti da se zločinci kazne za zločine. Ono što je najzanimljivije u svemu tome je tipična, kompletna hrvatska hipokrizija kao temeljni fenomen nečega što bi se moglo zvati mentalitetom. Zašto se Perković treba progoniti, u čemu je njegov problem? Očito, to su nekakve, kako se kaže, “ekstralegalne likvidacije na teritoriju neke druge države”. Ima li u tome nešta loše? Tadašnja je država je promatrala te koje je likvidirala kao teroriste i oni doista, kao što znamo, velikim dijelom to i jesu bili. Po današnjim kategorijama, pripadali bi terorističkim organizacijama. Što je to ekstralegalno ubijanje ljudi bez suda na području druge države? To je ono što NATO pakt, Amerika danas – Hrvatska je članica NATO pakta, je li?- sistematski provodi u određenim dijelovima svijeta. Dronovima se bez ikakvog suda, na teritoriju druge države, konkretno Pakistana, ubijaju ne samo odabrani teroristi. Usporedimo li ih sa Udbom, profesionalcima koji gotovo nemaju kolateralne štete budući točno znaju koga likvidiraju, vidjet ćemo da američki dronovi umjesto terorista pogađaju čitave svatove! Pa pobiju po 50 ljudi, žena, djece. I nikome u Pakistanu ne pada na pamet da traži izručenje šefa CIA-e. Ni u toj Hrvatskoj, koja se zgraža, koja kaže: “Da! To su zločini! Molim vas, ubijao je na području Njemačke nekakve ljude za koje nije utvrđeno da su bili krivi! To je zločin!”; nikome ne pada na pamet da kaže da ne želi biti u NATO-u. Da je principijelna, Hrvatska bi rekla: “Ne! Van! Ne želimo biti sudionikom u ekstralegalnim likvidacijama ljudi bez suda na teritorijama stranih država!” A to je ono što Hrvatska čini i to još, pazite, prikazuje kao veliki uspjeh, jer sudjeluje u euroatlantskim integracijama!

 Našim nacionalistima je ugrađen čip samouništenja… Ostvariti hrvatski nacionalistički program znači uništiti Hrvatsku (FOTO: Otvorene institucije)

A te integracije uključuju sudjelovanje u mračnim, globalnim, političkim, ratničkim avanturama koje se završavaju katastrofalno, ne samo u Iraku i Afganistanu. Zašto nitko ne odgovara za te zločine, generalne laži, koje su se dogodile onog trenutka kad se kretalo u intervenciju u Iraku? Kakva je to bila lažna propaganda, sramota velika? Međutim, Hrvatska je, ako se ne varam, potpisala bilateralni sporazum o neizručivanju američkih državljana međunarodnim sudovima, što znači da postoje dvostruki kriteriji. To je ta hipokrizija, moralizam odnosa prema prošlosti. Moralizam je nemogućnost aktualizacije principa, nemogućnost da se zgražamo i da se zločini vide u onom trenutku kad ih činimo. Moralizam se zgraža nad zločinima, a sam smrdi po njima i sudjeluje u takvim zločinima. Kad imate hipokriziju i takav moralizam, onda su svi bili zločinci, Tito je bio zločinac, pa je Pavelić bio zločinac, Jasenovac je bio zločin pa je i Bleiburg bio zločin, itd. I imamo sada tu gomilu leševa po kojima se kopa. I to je u redu, ali zašto se kopa po leševima? Valjda da se prestane činiti zločine. Međutim, ne prestaje se. Uostalom, u danim okolnostima znamo – da je Perković ubijao Srbe, bio bi heroj, a ne zločinac! Problem je u moralizmu i hipokriziji i zato je to u osnovi nezanimljivo. Jedino što bi bilo zanimljivo jest da se definitivno razotkrije uloga UDBA-e i tih obavještajnih tajnih servisa u stvaranju samostalne hrvatske države pa da se ukaže istina, a ta je da je Hrvatska jedna udbaško-ustaška tvorevina.

Lupiga.Com

Boris Buden I. dio