Hrvatska faktički ne priznaje BiH

Izdvajamo

• Cijeli splet pitanja postavljaju ta dva priopćenja. Prvo, zašto ured hrvatskog predsjednika Milorada Dodika naziva “predstavnikom srpskog naroda u BiH”? Takva dužnost u susjednoj državi institucionalno ne postoji. Tko je Dodiku, i kada, dao legitimitet da predstavlja “srpski narod u BiH”? Tvrditi da Dodik predstavlja Srbe u BiH može se u kakvoj balkanskoj birtiji, ali predsjednik države ne bi smio političara titulirati dručije od onoga što on jest – član Predsjedništva BiH iz redova srpskog naroda. Taj položaj ne znači da Dodik predstavlja srpski narod u BiH – srpski narod u BiH predstavlja Narodna skupština Republike Srpske i državni parlament Bosne i Hercegovine, a ne Milorad Dodik. Ta nije, zaboga, više rat, da ratni vođe pregovaraju o miru, u uvjetima kad parlamenti ne funkcioniraju. Živimo u demokraciji – tako bar tvrdimo – a kad je tako, najmanje što političari mogu, jest poštovati parlamentarne institucije, u inozemstvu ništa manje nego kod kuće.

Povezani članci

• Brucošijada 2012 – Udruženje studenata Pravnog fakulteta
• Predstavljanje Drugog izveštaja o sprovođenju Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina i Predloga praktične politike o potrazi za licima nestalim tokom oružanih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije tokom 1990-ih godina
• Banjalučki crveni kombi
• Heroji mira: Razorni Feral
• Pogoršana prognoza MMF-a: BiH ulazi u duboku recesiju, javne investicije nužne
• GOSTUJUĆA PREDSTAVA RAHELINA KUTIJA NA MALOJ SCENI

Ilustracija tacno.net – Photo: Armin Durgut/PIXSELL i Milan Sabic/PIXSELL

Presedan postaje običaj, eksces politika, a poštovanje susjedne države farsa. Nakon što je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u utorak, 26. listopada, već drugi put u mandatu, u svom uredu na zagrebačkom Pantovčaku primio Milorada Dodika, ne preostaje drugo nego zaključiti da je Milanović konačno odustao od politički samorazumljive, proceduralno uobičajene i diplomatski transparentne komunikacije s legalnim tijelima vlasti u Bosni i Hercegovini, te da je odlučio sastančiti s političarima nejasnog legitimiteta i polovičnog legaliteta, kako mu se prohtije, bez jasnog plana, namjere i cilja. A što, zapravo, znači kada predsjednik jedne države ne komunicira s legalnim tijelima vlasti susjedne, navodno prijateljske države – dapače, proglašava ih nelegitmnima – pa se sastaje s predstavnicima naroda koji to nisu, ili tek uvjetno mogu biti, pa s njima, bez uvida javnosti i bez dogovora s Vladom i parlamentom, dogovara tko zna što? Ne znači li to da taj predsjednik ne priznaje politički sustav susjedne države? I ne znači li to da provodi politiku na svoju ruku – jer jesmo li baš sigurni da bi Milanović u Saboru dobio većinu za svoje poluslužbene susrete s Dodikom? I može li se zaključiti da ne priznajete susjednu državu ako ne priznajete njezin politički sustav? O svemu tome, čitatelj neka prosudi sam.

Milanović je u utorak na Pantovčaku primio Milorada Dodika. U priopćenju s tog sastanka koje je objavio predsjednički ured, Dodik nije tituliran institucionalnom dužnošću “člana Predsjedništva BiH iz redova srpskog naroda”, nego “predstavnikom srpskog naroda u BiH”. “Sastanak predsjednika Milanovića s gospodinom Dodikom nastavak je aktivnosti predsjednika Republike u cilju stabilnosti i funkcioniranja Bosne i Hercegovine te ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri konstitutivna naroda u skladu s Daytonskim sporazumom. S tim ciljem predsjednik Milanović je ranije održao sastanke s Bakirom Izetbegovićem, predstavnikom bošnjačkog naroda, i Draganom Čovićem, predstavnikom hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”, stoji još u priopćenju.

No, ako je suditi po priopćenju iz Dodikova ureda, gost iz Banja Luke u Zagreb je došao s drugačijim namjerama. On je Milanovića “upoznao o uzrocima aktualne političke krize u BiH” i “naglasio da desetljećima unazad BiH nema stvarni institucionalni suverenitet, jer četiri stranca, troje stranih sudaca u Ustavnom sudu BiH i visoki predstavnik destabiliziraju BiH”. Dodik je “ponovio da se zalaže za teritorijalni integritet BiH, ali i povratak izvornom Daytonu, što znači vraćanje nadležnosti entitetima koje su oduzete protuustavnim djelovanjem Kancelarije visokog predstavnika”.

Cijeli splet pitanja postavljaju ta dva priopćenja. Prvo, zašto ured hrvatskog predsjednika Milorada Dodika naziva “predstavnikom srpskog naroda u BiH”? Takva dužnost u susjednoj državi institucionalno ne postoji. Tko je Dodiku, i kada, dao legitimitet da predstavlja “srpski narod u BiH”? Tvrditi da Dodik predstavlja Srbe u BiH može se u kakvoj balkanskoj birtiji, ali predsjednik države ne bi smio političara titulirati drukčije od onoga što on jest – član Predsjedništva BiH iz redova srpskog naroda. Taj položaj ne znači da Dodik predstavlja srpski narod u BiH – srpski narod u BiH predstavlja Narodna skupština Republike Srpske i državni parlament Bosne i Hercegovine, a ne Milorad Dodik. Ta nije, zaboga, više rat, da ratni vođe pregovaraju o miru, u uvjetima kad parlamenti ne funkcioniraju. Živimo u demokraciji – tako bar tvrdimo – a kad je tako, najmanje što političari mogu, jest poštovati parlamentarne institucije, u inozemstvu ništa manje nego kod kuće.

Milanović, međutim, kao da demonstrativno naglašava kako ne drži do institucija susjedne zemlje. U priopćenju ne naziva samo Dodika predstavnikom Srba, nego i Bakira Izetbegovića “predstavnikom bošnjačkog naroda”, a Dragana Čovića “predstavnikom hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Činjenično naprosto pogrešno! Milanovićeve tvrdnje o tome da Izetbegović predstavlja sve Bošnjake u susjednoj su zemlji već izazvale ljutite komentare, i to s razlogom: bošnjačka politička scena oduvijek je nakon rata razvedena i unutar sebe nemonopolistička, i ta raznolikost s godinama ne jenjava: SDA jest najutjecajnija stranka, ali nije nevažan ni Savez za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića, kao što nekada nije bila nevažna ni Stranka za BiH Harisa Silajdžića. Po političkom utjecaju, pak, Dragan Čović možda bi se mogao nazvati “predstavnikom hrvatskog naroda u BiH”, ali to, čak ni sada, u zenitu Čovićeve političke moći, činjenično nije točno: u Rami, na primjer, već četvrti mandat za redom pobjeđuje Čovićev ljutiti protivnik, samosvojni političar Jozo Ivančević. Možemo biti sigurni da Ivančević Čovića ne smatra “predstavnikom hrvatskog naroda u BiH” – a ako je tako, otkud predsjedniku susjedne države pravo da političarima u BiH određuje što im je posao, i koga oni to predstavljaju?

Zoran Milanović, dakle, vodi – blago rečeno – nejasnu politiku prema BiH, jer razgovara s ljudima za koje nije posve jasno koga predstavljaju, i kakva je politička i diplomatska priroda sastanaka koje s njima održava. Na sastanku s Dodikom u utorak, na primjer – ako je suditi prema priopćenjima – jedan je govorio jedno, drugi drugo. Za Milanovića, “sastanak je nastavak aktivnosti predsjednika Republike u cilju stabilnosti i funkcioniranja Bosne i Hercegovine te ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri konstitutivna naroda u skladu s Daytonskim sporazumom”. Dodik je, pak, Milanovića nastojao uvjeriti kako BiH “desetljećima unazad nema stvarni institucionalni suverenitet”, jer stranci, eto, “destabiliziraju BiH”. On, istina, jest za “teritorijalni integritet BiH”, ali i za povratak onome što on zove “izvornim Daytonom”, “što znači vraćanje nadležnosti entitetima koje su oduzete protuustavnim djelovanjem Kancelarije visokog predstavnika”.

Naravno da je ovdje riječ o pokušaju koliko-toliko politički korektnog formuliranja velikosrpskoga političkog cinizma. Tko je, naime, odgovoran za to što “BiH desetljećima unazad nema stvarni institucionalni suverenitet”? Zar uistinu stranci? Pa nisu li stranci, zaboga, u Daytonu, na kraju, ipak spasili tu zemlju, zaustavivši rat? Zašto, na primjer, Dodikovi heroji, Karadžić i Mladić, umjesto što su ubijali ljude i rušili Bosnu, nisu zaustavili oružje, pa sjeli i s komšijama dogovorili kako da BiH ostvari “stvarni institucionalni suverenitet”? I što, zapravo, znači “protuustavno djelovanje Kancelarije visokog predstavnika”? Visoki predstavnik usmjeruje BiH prema Europskoj uniji – to je ono što je tom dužnosniku posao. A ako kretanje prema EU, što znači konsolidaciju zemlje, Milorad Dodik smatra protuustavnim – neka to jasno i kaže. Nama ne mora – mi znamo da misli baš tako. Neka kaže Zoranu Milanoviću – njemu, čini se, nije posve jasno.

Valja ovdje reći riječ i o završnoj rečenici iz priopćenja hrvatskog predsjednika, kojom kao da se želi opravdati Milanovićev već drugi sastanak s Dodikom u godinu dana – sjetimo se, naime, da je Milanović u rujnu prošle godine počinio nezapamćeni presedan, primivši, kao prvi predsjednik u samostalnoj Hrvatskoj, Milorada Dodika u predsjedničkoj rezidenciji na Pantovčaku. U toj se rečenici ovaj sadašnji susret objašnjava tvrdnjom da je Milanović, “u cilju stabilnosti i funkcioniranja Bosne i Hercegovine, te ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri konstitutivna naroda u skladu s Daytonskim sporazumom”, “ranije održao sastanke s Bakirom Izetbegovićem, predstavnikom bošnjačkog naroda i Draganom Čovićem, predstavnikom hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Ako takvo objašnjenje i može vrijediti za susret s Draganom Čovićem, za Bakira Izetbegovića – čisto sumnjamo. Milanovićev susret s Izetbegovićem, naime, organizirao je Stjepan Mesić, i veliko je pitanje bi li se Milanović s Izetbegovićem sastao da nije bilo te osobne, da je tako nazovemo, Mesićeve “inicijative dobre volje”. Istina jest da je Milanović, kako je sam podsjetio, još prije godinu dana bio inicirao sastanak s Izetbegovićem na koji ovaj nije došao, ali nije se tome ni čuditi – Milanović je Izetbegovića zvao tek nakon nenajavljenog, politički upravo šokantnog, prijema za Dodika na Pantovčaku.

U istom je kontekstu indikativno što je Milanović izjavio poslije tog susreta s Izetbegovićem, 29. rujna ove godine u Zagrebu. Hrvatski je predsjednik tada rekao kako “stanje u Republici Srpskoj nije bila tema sastanka s Bakirom Izetbegovićem, kao ni najava uspostave vojske Republike Srpske”. “Ono što je činjenica je da vojska nije predviđena Ustavom. Inače, vojska Bosne i Hercegovine ne postoji, postoji nešto zapovjednog kadra, nešto vojnika. Gospodin Dodik je na određeni način talac situacije u RS-u i elemenata i ljudi koji su radikalniji od njega. Ja mislim da on uopće nije radikalan, ali u jednom trenutku to postaje malo neozbiljno. To je kao da ja prijetim Sloveniji nosačem aviona. Prvo, ne bih nikad prijetio Sloveniji, drugo ne mogu takve gluposti pričati.”

Od tada do danas, međutim, Dodik je pričao baš “takve gluposti”: već je nekoliko puta ponovio da je spreman formirati vojsku RS. Štoviše, najavio je ukidanje nadležnosti i zabranu Suda, Tužiteljstva i državnih sigurnosnih agencija na području Republike Srpske; osnivanje Vojske RS i izbacivanje pripadnika Oružanih snaga s područja RS, i to tako da će “preuzeti kasarne kao što su to uradili Slovenci s kasarnama JNA 1991. godine”. Od tada do danas, Narodna skupština RS (NS RS) usvojila je odluku o formiranju Agencije za lijekove RS, derogirajući tako državnu instituciju, a Dodik je najavio da do četvrtka, 28. listopada, treba pripremiti akte koji će omogućiti da NS RS “nastavi prijenos nadležnosti s države na Republiku Srpsku”. Valja zapamtiti: hrvatski predsjednik primio je Milorada Dodika samo dva dana uoči tog roka. A sve se to dogodilo nakon što je Dodik dao i ovakvu izjavu: “Dat će se rok pripadnicima Oružanih snaga da napuste RS. Mogu ostati živjeti samo ako su građani. Ako netko od Federacije BiH kaže da će policija krenuti ili neke specijalne snage, imate odredbe Ustava koje kažu da te snage iz jednog ne mogu prijeći liniju drugog entiteta. Ako žele prijeći tu liniju, to je čist akt agresije, a mi imamo motivaciju da odbranimo RS, donijet ćemo dokumente i akte, a ako bude potrebno, branit ćemo je i sa našim snagama”, kazao je.

Sve to, naravno, izaziva zebnju; ljutnju, pak, izaziva način kojim se prema tome odnosi službeni Zagreb. Zahtjev hrvatske politike za legitimnim predstavljanjem, dakako, nije nevažan: o njemu valja raspraviti, i uvjereni smo da bi politički predstavnici Hrvata i Bošnjaka, kada bi i jedni i drugi kreirali atmosferu dobre volje i uzajamnog povjerenja, na obostrano zadovoljstvo pronašli uravnoteženo rješenje. Ali, što se hrvatske strane tiče, ona to ne čini: zapanjujuće je promatrati kratkovidnost hrvatske politike, koja problem pokušava riješiti tako što povjerenje, umjesto političarima Bošnjaka, poklanja Miloradu Dodiku, tom mirnodopskom dovršitelju velikosrpske politike devedesetih. Takva politika žanje otrovne plodove među ljudima u susjednoj zemlji: hrvatsko veleposlanstvo u BiH u ponedjeljak, 25. listopada, bilo je prisiljeno osuditi “učestale napade na obilježja hrvatskog naroda u toj zemlji”, nazivajući ih “ozbiljnim incidentima koje bosanskohercegovačke vlasti ne smiju ignorirati jer potiču strah i nesigurnost”. Bez najmanje namjere da umanjujemo vandalizam i nasilje, ne bi li bilo mudro razmisliti o motivima tih napada? Mogu li oni biti posljedica nemoćnog bijesa zbog onoga što izgleda kao srpsko-hrvatski savez protiv BiH? Jer, politička kratkovidnost Zagreba toliko je upadljiva, da je teško povjerovati kako je plod naivnosti i nesnalaženja – jer ako devedesete nisu bile lekcija, ne znamo što može biti. I u tome leži najozbiljniji, uistinu tragičan problem: naprosto se nameće zaključak da vlasti u Zagrebu namjerice i strateški odobravaju Dodiku, spašavajući ga, praktički, pred ostalim članicama EU. A kad se tako vodi politika, nažalost, institucionalno nepoštovanje susjedne države samo je početni, najmanje bolan korak.