ENG
To je građanki palo na um dok je na TV ekranu promatrala noseće aktere buduće hrvatske vlasti, uštirkane kreature što su se poput sveta tri kralja ukazale iznurenoj javnosti uoči blagdana Bogorođenja: prvi je tajni izaslanik Katoličke crkve, ministrant u civilu sa šupljom mesijanskom frazom, uzdignutom kragnom i bogatim nalazištima gela u frizuri, opsjednut navadom da o ‘reformama’ (koje su ‘nužne’) progovara u liturgijskome žanru; drugi je vjerojatno najveći retard iz korpusa hrvatskih državotvoraca, slojevit poput zastave, ljubitelj ideje o organskoj harmoniji krvi i tla, politički osposobljen isključivo za prokazivanje Srba, Jugoslavena, komunista i drugih uzročnika nacionalne nesreće; i treći, naposljetku, stiže kao Uelika nepoznanica – biznismen ovdašnjeg porijekla odrastao u Kanadi, pritom dakako i kanadski državljanin, menadžer u velikoj svjetskoj farmaceutskoj kompaniji, koji skromno natuca hrvatski jezik, kojeg u zemlji djedova nitko ne poznaje, i koji će, blagodareći dogovoru prethodne dvojice, postati šef hrvatske vlade.
Nakon što su u zadnjim minutama postizbornog koitusa spektakularno preveslali Zorana Milanovića i priredili dramatičan preokret, Božo Petrovi Tomislav Karamarko iznjedrili su Tihomira Oreškovića, rent-a-premijera, licenciranog delegata krupnog kapitala, u brzopoteznoj headhunting operaciji, i građanka s pravom zaključuje da je paket kompletan: bog, nacija i korporacija! Hoće li se stvari razvijati u smjeru kapitalističkog klerofašizma ili u pravcu klerofašističkog kapitalizma, građanki je prilično svejedno.
Tek, budući da je procedura uključivala sočno pljuvanje u smjeru nečeg što se uobičajeno naziva izbornom voljom građana – jer Uelika nepoznanica je, što se hrvatskih građana tiče, doista pala s Marsa, aterirala je u prijestolnicu kao deus ex machina u velikom finalu izborne farse, s ovlaštenjem da zaposjedne komandni most izvršne vlasti – građanki se čini da dotični Tihomir Orešković u pojavnoj fazi može biti opisan samo na jedan način: hračak u vreći.
A to opet građanku navodi na razmišljanja o neiscrpnim modalitetima i finesama takozvane predstavničke demokracije: ukoliko, naime, prema svetim demokratskim spisima, rezultati izbora očituju volju naroda, ne bi li hrvatski narod napokon morao priznati da mu je vlastita volja terra incognita, kao što je rečenome kanadskom menadžeru terra incognita i sama Hrvatska, država kojom će uskoro poslovno upravljati? S druge strane, to da premijer postane prekaljeni biznismen iz farmaceutske industrije može se činiti solidnim rješenjem za nekoliko milijuna bolesnika – koje onda možeš medikalizirati po najpovoljnijim tržišnim uvjetima – no građanka tu misao odbaci kao neprimjerenu i vrati se benignijim egzistencijalističkim razmatranjima, onima o otuđenju od vlastite volje.
Iskreno govoreći, građanka se ćuti nešto manje zajebanom od onog dijela populacije što je izašao na parlamentarne izbore, jer kada premijer postane ne samo netko čije se ime nije našlo ni na jednoj od izbornih lista, nego i netko za koga do sada nitko nije čuo, valjda je birač taj koji se mora osjećati kao da je pojeo svježi komad govna. U formalnom je smislu sve legitimno, ali sadržaj ne miriše na dobro, o okusu da se i ne govori. Građanka pomišlja da je, može biti, naprosto takva dioba ovlasti u onome Badiouovu ‘kapitalo-parlamentarizmu’, jedinstvenome modusu politike koji kombinira ekonomsku efikasnost i narodni konsenzus: Karamarko i Petrov bace se uheadhunting, a birači u shiteating.
Ipak, građanku najviše fascinira kolektivna opčinjenost ukazanjem ‘stručnjaka’ na Markovu trgu, pojavom menadžera na čelu države, što je u vodećim medijima dočekano salvama odobravanja, pa se ugledni kolumnisti međusobno nadmeću u kategoričnosti i ljepoti ispjevanih ditiramba, jerbo da će Uelika nepoznanica – shodno svojoj reputaciji u međunarodnim poslovnim krugovima – voditi Hrvatsku kao uzorno i rentabilno poduzeće.
Iako nema blagoga pojma o ekonomiji, građanka dosta jasno razabire kako se u ambijentu vladajuće kapitalističke okrutnosti vode uspješna poduzeća: srežeš troškove, riješiš se viška ljudi, preostale pretvoriš u što jeftiniju radnu snagu, te maksimaliziraš profit za vlasnike i poslovnu elitu. Vlasništvo nad Hrvatskom d.d., doduše, nije transparentno, nominalno bi dionice firme trebali držati građani, no svi znaju da su one u rukama onih jedan posto kurvinih sinova koji crpe raspoložive resurse, naročito ljudske. Takvi ne podliježu shiteatingu, sigurna je građanka, nisu toliko blesavi da profitni dotok preusmjere ka općem dobru; naprotiv, zdrava tržišna dobit smiješi se tek nakon obuhvatne preobrazbe javnoga u privatno vlasništvo.
Osim toga, građanka unaprijed zna kakvu će vrstu poslovnoga aranžmana sklopiti političke ajkule iz vladajuće koalicije s tobože politički indiferentnom Uelikom nepoznanicom: ti vodi brigu o ekonomskim parametrima, potrudi se da krivulje nemaju odviše strme silazne putanje, a mi ćemo voditi državu. Fajn? Fajn! – salutirat će hračak u vreći: važno je jedino da bog i nacija djeluju u interesu korporacije.
Naravna stvar! – veselo će škljocnuti raljama ajkule, a narodu slijedi fer kompenzacija: što manje socijalnih prava, to više nacionalnih osjećanja! To više vjeronauka u školama. To više domovinskog rata u udžbenicima. To više hrvatskih kraljeva u slikovnicama. To više križeva u sudnicama. To više Kaptola u dnevnicima. To više pletera na spomenicima. To više šahovnica u novinama. To više crnih odora na smotrama. To više žice na granicama. To više stranaca u kletvama. To više Stepinca u molitvama. To više komunista, jugokomunista i srbokomunista pogodnih za javno razapinjanje i prikupljanje opravdanoga narodnog bijesa…
To više nije šala, vrti glavom građanka, i zbilja je potpuno svejedno hoće li se ta ne-šala skoro nazivati kapitalističkim klerofašizmom ili klerofašističkim kapitalizmom. Neobično joj je tek da u zemlji čiji žitelji toliko drže do svoje nacionalne kulture s takvim oduševljenjem dočekuju premijera koji jedva govori materinji jezik. A onda samu sebe iznenadi pitanjem: što bi bilo da se Uelika nepoznanica, umjesto engleske, koristi srpskom varijantom hrvatskoga? Brrrr…
Građanka odluči da se više ne bavi jezičnim čistunstvom, pored ostalog i zato što ima razumijevanja za druge i drugačije. Jedino joj je zapelo za uho da je budući premijer u nastupnoj izjavi, umjesto građana, pozdravio ‘građevine’, a to se građanki nije svidjelo. Budući da živi na trusnome području, naučila je da su ‘građevine’ tek uvertire za ruševine, kao što su ‘radnici’ odavno postali jadnici, a uskoro će biti srozani na još nižu razinu, jer se u reformskim aktima buduće vlade spominju kao ‘korisnici radnih mjesta’, dakle netko tko izvlači beneficije iz činjenice da je eksploatiran. Dublje je to od jezičnih pitanja, shvati građanka, pa iz nje progovori odurni ostatak socijalističkog mentaliteta: menadžer na čelu države je utjelovljenje logorskoga sustava, kapo koji prelijeva čašu.
I što uopće o Hrvatskoj zna taj naše gore javorov list? Jesu li mu poznati naši starčevići i radići, trpimiri i zvonimiri? Naši matoši i kranjčevići, meštrovići i medovići? Naša stoljetna kultura koja je bujala u njedrima građevinske klase i bila europska prije no što je Europa postojala? Je li mu poznato koliko je ovdje krvi proliveno kako bi se dosegao takav nivo državne suverenosti da angažiramo uvoznoga mandatara? Zna li taj Tihomir Orešković tko je Tihomir Orešković, imenjak iz zavičaja, čiji se doprinos hrvatskoj nezavisnosti ne da izraziti ni sudskim presudama?…
Previše pitanja za jednu podvalu. Građanka ih niže takoreći iz očaja, da zadovolji formu parlamentarne lakrdije.
Jedino što građanku u ovoj demokratskoj drami donekle ohrabruje je stoička izdržljivost ovdašnjega puka, od kojeg ni pod najvećim mukama nećeš izmamiti riječ protesta. Nitko ne može toliko prevariti hrvatskog birača da se on osjeti zakinutim. Građanka se, ne bez određene nježnosti, stavi u njegovu kožu i sagleda mapu svijeta iz rakursa vječne hrvatske tragike, dakle od jugoistoka ka sjeverozapadu. Jeste, točno se vidi. Kanada umire posljednja.
