Hotel Luda kuća (II)

Povezani članci

• Boba Đuderija: I meni su pederi za sve krivi
• Lagumdžijini titoisti, zašto odbacujete Titov federalizam?
• Dolores Veledar Perić: Mostar u zoru 9. maja 1993.
• Viktor Ivančić: KRST NA OBARAČU
• Saša Ilić: Zemlja pastira, ratnika, prasetine i nevinosti
• Kirilov katihizis: Očenaš u čaši vode

Nakon okrepljenja, krećemo do sela udaljenog jedva dva kilometra. Za duže pješačenje već je kasno, kazaljka je dobrano prešla šesticu. Osim toga, još smo malo umorni od puta.

   Odmah iza prve okuke nalijećemo na dućan nekakvih lutkica: patuljčića, vještica, vila i vilenjaka… Kao žive! Da je među njima Đepetov Pinokio, garant bi prohodao! Čudan neki dućan u zaseoku od desetak kuća. Čovjek bi prije očekivao kakvu pekaru, kafić, dućan s mješovitom robom… Kad tamo – lutke! Međutim, svako zašto ima svoje zašto, što bi rekao moj pokojni Dajo. (Pazite, nije lapsus lingve!). Svemu ima razlog. Kasnije ćemo saznati zašto.

   Dalje kraj puta, lijepe, velike kuće građene, kao i naš hotel, od riječnog kamena. Semois je mnogima ovdje majka, izvor materijala neophodnog za gradnju krova nad glavom. A možda, katkad, i maćeha: ujesen, kad nabuja, izlije se na sočne livade i pašnjake, i dođe do prvih kuća.

   I opet tu i tamo nalijećemo na isti sudar otmjenosti i kiča kao u La sapinieru. Lijepa, gazdinska kuća, s velikim prozorima, garažom, sređenom okućnicom – ali i blještavobijelom ogradom, “rimskim” stubovima i anđelčićima u pročelju!

   To me podsjeti na one naše lijepe, domaćinske kuće kod Doboja, Zenice, Sarajeva, čiji vlasnici kao da su se utrkivali ko će ih više nagrditi: jal’ patkama, jal’ guskama, jal’ lavovima, ja l’patuljcima,   patuljčicama i raznoraznim drugim kamenim insančićima i hajvančićima.

   Na gotovo svim fasadama vise table s natpisom: “za izdavanje”. Dakle, ove gite (vikendice) nisu samo za ponos i uživanje, nego i za namicanje prihoda. S obzirom na ljepotu kraja, vlasnicima sigurno donose dobre pare.

LAFORET

   Nije sezona, pa mirno kročimo džadom. Štaviše, ni na cesti, ni pred kućama nigdje nikoga. Budući da u mnogim dvorištima vidim parkirana auta, pitam se: šta li ti ljudi rade unutra po ovakvom vremenu? Kraj ovih lijepih vrtova, livada, sjenika, terasica? Nego, trebalo bi njih poslati na ono holandsko vječito nebopišanje, a nas – pošteni svijet! – naseliti u ovom rahatluku.

   Iza ugla najednom istrči neki pas. Žut, velik, ufastan – pravi avlijaner! Srećom, ne benda nas ni tri posto, pa mirno nastavljamo ka selu.

  Poslije skromne večere, od koje pamtim tek dobru kapljicu s pogledom na šumu i rijeku u daljini, te reski dim Darijine cigarete, lijeno se vraćamo “kući”. U sobi otvaramo bocu vina. Bez riječi i pokreta, polako guštamo, zagledani u vrh bora pod prozorom. Polako pada mrak.

***

Ujutru krećemo u šetnju do rijeke. U međuvremenu su nas ipak sustigli holandski tusti oblaci. Noćas je padala žestoka kiša.

   Spuštamo se do druma koji vodi ka vodi, na čijem početku stoji velika tabla: drveni most. Na drumu se jasno vide kolski tragovi. Prilčno je blatnjav, pa hodimo krajem, pazeći da ne uprljamo kundure i nogavice. Ipak se – bezbeli, ja! – okliznem, zamalo se ne izvrnuvši na leđa. “Pazi”, smoto jedan”, kroz smijeh me kori supruga. Ako sam sad, u ovom mehkom valonskom blatu, ovako lohotan, šta će biti za koju godinu, kad baš ostarim, zdvojim, sretan  što sam za dlaku izbjegao blaćenje.

   Savršena tišina. Ma, nožem je možeš rezati! Ne razbija je, nego  nekako kao obogaćuje tek šum nabujale rijeke. Kakav kontrast buci i trci holandskog svakodnevlja.

     Na jednom mjestu ugledamo tablu u obliku strelice: “Most – 80 m”. I doista, na jedno stotinjak metara od putokaza, sa druma se ka rijeci račva široka staza. No, lijepo se vidi i odavde, ni traga od rada ljudskih ruku, osim male nastrešnice ispod koje je naslagana gomila kočeva i balvana.

   Nastavljamo dalje. Klaj, klaj. Osamdeset, pa sto osamdeset, pa tristo meteri… Idemo već dobrih pola sata, a mosta nigdje. Kako veli onaj stari vic: “Mogao bih ja što se tiče nogu, ali me nešto drugo izdaje.” Tamo “muška snaga”, ovdje debelo blato na starome putu – vazda neki klinac ne valja.

   “ ’Ajmo mi, ženac”, budi se mali Crnogorac u meni. Nek’ oni drugog žednog preko vode mostaju. Lijepa moja terasica, “Manuel” i tečni “derivati”. I tek na povratku, kod one table “drveni most”, skontamo u čemu je fol. Tu, naime, lijepo, mada, kao u reklamama, – veoma sitnim slovima – piše da je ono sezonski most. Početkom ljeta ga sastave, a krajem jeseni opet rastave. Jeb’o ti Sizifa! Otud oni balvani i kočevi pod nastrešnicom.

   A mi bi ga bogami, da ne bi onog čočeta u meni, pješke tražili – sve do Luksemburga!