Holokaust pod državnim embargom

Izdvajamo

• Tu je ključnu činjenicu priznala i međunarodna zajednica. Trst i okolica su pak silom odluka međunarodne zajednice vraćeni Italiji i granično verificirani kasnije Osimskim sporazumima. Nema tu nikakvih povijesnih nejasnoća koje će, je li, proustaški „znanstvenici“ (sic transit) preinačiti u nekakve nove „nacionalne istine“ iz kojih će biti isključena integrirajuća, oslobodilačka uloga hrvatskog antinacifašizma. Jer, bez oslobodilačkog, antinacifašističkog angažmana Hrvata i inih domoljubnih žitelja koji su živjeli s njima u zajedničkoj domovini, bez danka u krvi i nadljudske žrtve u masovnom otporu njemačko-talijanskom okupatoru i strašnu ustaškom genocidu nad Srbima, Romima, Židovima, nepoćudnim Hrvatima... u tzv. NDH danas ne bi bilo tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Nikakav Domovinski rat, hrvatski branitelji i Franjo Tuđman ne i bili mogući i svi ti ustaški ratni i zločinci protiv čovječnosti, zajedno s rodbinom i fanovima s krajnje tzv. desnice ne bi bili u prilici izmigoljiti iz emigrantskih mišjih rupa te se zacrvotočiti u raznim nišama do samog vrha piramide RH vlasti. No, ta se činjenica danas ne spominje. Razlozi su više no jasni.

Povezani članci

• Božica Jelušić: VELIKO I MALO
• POD REFLEKTOROM : MUAMER GADAFI
• Predijagnosticiranje – novi fenomen moderne medicine
• Probudi se Jadranka nisi više premijerka
• Ledeno doba hrvatsko-srpske gluposti
• Donald Trump Tito

Zagreb, 8. ili 9. svibnja 1945. Trg bana Josipa Jelačića. Kroz masu okupljenih građana iz Jurišićeve ulice pristiže na Trg, uz pjesm u i strojevi korak, jedna od partizanskih jedinica koje su sudjelovale u oslobođenju grada –  Foto: SABA RH

Hrvatskoj nema pomoći kad se potegne pitanje novije prošlosti, a dade riječ ideološkim redikulima kojima su ustaše i tzv. NDH „uzorno nacionalno cvijeće, idealisti tzv. tisućljetnoga hrvatskog sna i domoljubi koji su se samo časno borili za samostalnu hrvatsku državu“, a partizani i Tito „komunističko, veleizdajničko zlo u službi velikosrpske ideje“. Nazdravlje. Ljudi koji pak imaju moć i utjecaj kazati bobu bob, a popu pop odreda su kukavelji što promiskuitetno žele istodobno sjediti na dva stolca. Šute i zakulisno muljaju. A to ne ide, pa ne ide. Bilo bi tragično da ide 

Marijan Vogrinec

Ovogodišnji je antinacifašitički lipanj/srpanj u Bijednoj Našoj, krcat obljetnicama antinacifašističkih epopeja što su u Drugomu svjetskom ratu uvjerljivo izvele Hrvatsku na pobjedničku stranu povijesti – od šume Brezovice nedaleko od Siska do legendarne bitke na Sutjesci, na jugoistoku BiH – opet ostao sramotno deficitaran za uvjerljiv i dostojan, službeni doprinos HDZ-Plenkovićeve državne vlasti kulturi sjećanja na ljude i vrijednosti bez kojih danas ne bi bilo ni tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, ni HDZ-a, ni CRO premijera Andreja Plenkovića niti ičega što on urbi et orbi bahato telali kao hrvatsku privrženost tzv. zapadnim demokratskim vrijednostima. Taj Zapad i te stečevine branjene su, obranjene i duboko ukorijenjene upravo u – antinacifašizmu. Na toj pobjedničkoj vrijednosti što je s proljeća 1945. uvjerljivo porazila nacizam i fašizam, najgore zlo u povijesti čovječanstva, 1950-ih godina je armirano političko, ekonomsko i demokratsko zajedništvo u formatu današnje Europske unije, tzv. obitelji. A upravo se tih antinacifašističkih vrijednosti Plenković srami kod kuće eda se ne bi zamjerio fanovima prije gotovo stoljeća poražene falange. Kojoj je kvarni „demokrat“, tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dopustio 1990-ih godina ne samo povratak iz emigracije već i participaciju u vlasti, honorirajući im sufinanciranje Domovinskog rata.

I sve kasnije CRO vlasti gledale su kroz prste radikalnoj tzv. desnici, koja se smjesta stranački/politički (re)organizirala radi osvajanja tzv. Visokog doma i Banskih dvora (što je za sada sanak pusti), nervaturno ukopala i u samom HDZ-u (tzv. tvrdo Stier-Kovač krilo, sic transit) i energično već desetljećima mamuza reviziju povijesne istine o tzv. NDH, partizanima i ustašama, Josipu Brozu Titu, ratnom pobjedniku i jednom od najvećih državnika 20. stoljeća, Bleiburgu, (po)ratnim zločinima, itsl. A stvar je, je li, povijesno bistra i jasna da bistrija i jasnija ne može biti. I nikakvim se revizijama ne dâ prepraviti. Ma koliko se u školskim kurikulima izbjegava govoriti istinu djeci i mladeži o Drugomu svjetskom ratu na hrvatskom tlu, o dobrim i lošim momcima, tko je i zašto koga ubijao, silovao, pljačkao, palio mu dom, tjerao u plinske komore, na stratište na savskoj skeli… Ma koliko CRO premijer imao „važnije obaveze“ od  dolaska 22. lipnja na svečanost u šumu Brezovicu ili se pokloniti na Sutjesci poginulim više od 3000 hrvatskih partizana, najviše Dalmatinaca iz Splita i Šibenika, među 5220 Hrvata koji su se na pravoj strani povijesti borili protiv deset puta brojnijih i tehnički nadmoćnijih elitnih njemačkih i talijanskih postrojbi te ustaša i bugarskih nacista. Na Sutjesci i se ove godine poklonilo samo SDP-ovo izaslanstvo na čelu sa stranačkim šefom Peđom Grbinom.

Ključna činjenica

Hrvati su bili najbrojniji narod na pravoj strani povijesti u toj presudnoj bitci Drugoga svjetskog rata na europskom Jugoistoku, podnijeli su najveće žrtve, a Druga dalmatinska brigada – spasila je život samomu vrhovnom komandantu NOV i POJ Josipu Brozu Titu – gotovo je sva izginula, ali se ni u najkritičnijim trenucima nije povukla s prvih crta bojišta (npr. na Ljubinu grobu). Po ocu Dalmatincu s otoka Hvara i obitelji predanoj tzv. socijalističkomu mraku, Plenkoviću to ništa ne znači. Pa kako bi onda mogla značiti tamo nekakva šuma Brezovica, gdje je sedamdesetak Hrvata (komunista) osnovalo prvu vojnu postrojbu u okupiranoj Europi i organizirano se suprotstavilo najmoćnijoj vojsci na Starom kontinentu. Uz koju su se svrstali ustaše kao veleizdajničke podguzne muhe Trećeg Reicha i fašističke Italije, kojoj je poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić bio ugovorno darovao hrvatsko tzv. nacionalno zlato: Istru i Gorski kotar, Rijeku, Hrvatsko primorje i Dalmaciju s otocima… Tek potkraj Drugoga svjetskog rata te su hrvatske krajeve, zajedno s Trstom i okolicom, oslobodili Titovi partizani i, primjereno prethodnim odlukama AVNOJ-a i ZAVNOH-a, vratili u okrilje matice domovine.

Tu je ključnu činjenicu priznala i međunarodna zajednica. Trst i okolica su pak silom odluka međunarodne zajednice vraćeni Italiji i granično verificirani kasnije Osimskim sporazumima. Nema tu nikakvih povijesnih nejasnoća koje će, je li, proustaški „znanstvenici“ (sic transit) preinačiti u nekakve nove „nacionalne istine“ iz kojih će biti isključena integrirajuća, oslobodilačka uloga hrvatskog antinacifašizma. Jer, bez oslobodilačkog, antinacifašističkog angažmana Hrvata i inih domoljubnih žitelja koji su živjeli s njima u zajedničkoj domovini, bez danka u krvi i nadljudske žrtve u masovnom otporu njemačko-talijanskom okupatoru i strašnu ustaškom genocidu nad Srbima, Romima, Židovima, nepoćudnim Hrvatima… u tzv. NDH danas ne bi bilo tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Nikakav Domovinski rat, hrvatski branitelji i Franjo Tuđman ne i bili mogući i svi ti ustaški ratni i zločinci protiv čovječnosti, zajedno s rodbinom i fanovima s krajnje tzv. desnice ne bi bili u prilici izmigoljiti iz emigrantskih mišjih rupa te se zacrvotočiti u raznim nišama do samog vrha piramide RH vlasti. No, ta se činjenica danas ne spominje. Razlozi su više no jasni.

To što se CRO premijer Andrej Plenković usudi u Bijednoj Našoj – je li, primjerno pokazujući da je ozbiljno mislio kad je svojedobno odlazeći s presice arogantno odbrusio (pokojnom) novinaru Nove TV Mislavu Bagi: „Mogu što hoću! Itekako mogu…“ – ne bi se usudio ni pomisliti ne samo u Bruxellesu ili Washingtonu, nego nigdje izvan CRO granica. Kamoli, je li, bubnuti i ostati politički živ. Npr. to da, vrag zna za čije babe zdravlje – ako već ne polit-karijerističke? – drži svijeću proustaškoj reviziji novije hrvatske prošlosti. Neka se usudi kazati, pa makar i „dragoj Ursuli“ (iz svoje službene prepiske) – čiji su naci-sunarodnjaci skrivili 60 milijuna smrti samo u Drugomu svjetskom ratu (od toga 32 milijuna ruskih!), da se Prvi ne spominje – kako je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav (bivša HDZ-ova gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, sic transit), a ne genocidan naci-poklič s jasenovačkih stratišta i ispraćaja židovskih transporta iz tzv. NDH u Auschwitz. I kako Hrvatski sabor nije pogodno mjesto za seminar o Holokaustu, pa je „normalno“ da Šoa akademija pri Židovskoj općini Zagreb već šest mjeseci čeka i neće dočekati obećanu dopusnicu za taj skup. Jer se nekim „hrvatskim domoljubima“ do kojih je Plenkoviću stalo ne sviđa što bi o ustašama i ustaškom genocidu kazali predviđeni predavači Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Neven Budak, Snješka Knežević, Žarko Puhovski, Renato Matić, Zoran Pusić i Mirjana Krizmanić. Osobito neki kojima, zajedno s obiteljima, proustaški CRO milje prijeti smrću.

Sramota za sva vremena

Odnosno, neka se Plenković usudi kazati u Bruxellesu i Washingtonu, gdje se busa u antinacifašistička prsa radi međunarodnoga lijepog dojma – za što su, je li, zaslužni Titovi partizani (1941.-1945.), a ne genocidan ustaški režim kvislinškoga tzv. NDH, koji je osramotio hrvatski narod za sva vremena – zašto je prihvatio kao službeno stajalište prijedlog svoga posebnog savjetnik za društvena pitanja (za „bolju prošlost“, sic transit) akademika  Zvonka Kusića da je formalno zabranjeni „Za dom spremni“ dopušten u svečanim državnim prigodama. Te su tri vječno krvave riječi  na zastavi i znakovlju HOS-a, stranačke HSP-ove paravojske (godine je 1992. integrirana u HV), čiji su pripadnici sami sebe nazivali – ustašama. To čine i dan-danas. Nesankcionirano, arogantno i provokativno. U nizu veteranskih i inih udruga javno se ustašuje, slavi 10. travnja podguznog tzv. NDH, endehazijske tradicije, najkrvoločnije ustaške ratne i zločince protiv čovječnosti (Rafaela „viteza“, sic transit, Bobana u Splitu, npr.), provociraju (čak i u Kninu za državnih proslava VRA Oluje 8. kolovoza) performansima Marka hitlerbrčić Skeje, anatemiziraju partizane kao „najveće zločince 20. stoljeća“, osobito Josipa Broza Tita, pobjedničkoga partizanskog vođu i jednog od najprestižnijih državnika tog stoljeća…

Photo: Josip Regovic/PIXSELL

Antinacifašistički, obljetničarski lipanj/srpanj u Bijednoj Našoj razdoblje je kada Bijedna Naša na najvidljiviji, ali i najsramotniji način demonstrira urbi et orbi svoje duboke polit-ideološke, vjerske, socijalne i kojekakve ine podjele, netrpeljivosti, povijesna neznanja, vjerske zatucanosti, ali i mentalne nezrelosti zbog kojih veliki, civilizirani svijet nema razloga tu zemlju držati ozbiljnom i sebi ravnopravnom. Plenkovićevo izbjegavanje dopusnice Šoa akademiji za seminar o Holokaustu, za što nema nikakvo razumno objašnjenje, samo je jedan od očitih dokaza o tomu što HDZ-ov RH danas zapravo jest. „Antinacifašizam“ s figama u oba džepa, izvana gladac, iznutra jarac. Iako je Bijedna Naša već od 2005. godine članica Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA), a ove godine mu i predsjeda, progon Židova nije tema koju želi u svojim prostorijama. IHRA je osnovan 1998. godine na prijedlog tada švedskoga premijera Görana Perssona radi promicanja izobrazbe o progonu Židova u Drugom svjetskom ratu i očuvanja povijesnog sjećanja na taj genocid. Da apsurd bude veći/sramotniji, vlada se u siječnju pohvalila CRO predsjedanjem IHRA-om kao „potvrdom hrvatske predanosti jačanju i promicanju obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu“. Sic transit.

„Predanost“ da ti pamet stane!? Iskazana „predanost“, je li, inicijativi Šoa akademije skandal je međunarodnog značenja u režiji neodgovornoga HDZ-ovog premijera, a takav skandal Hrvatskoj zaista nije trebao. Jer, zemlja koja je sama po sebi skandal toleriranjem otvorenoga proustaštva uistinu ne treba dodatnih skandala na istom globalno neprihvatljivom fonu. Komu s makar dva zrna soli u glavi u antinacifašističkom svijetu može biti neprihvatljiv edukativni seminar o Holokaustu (ne ponovio se!) za članove jedne vlade, saborske zastupnike i ine državne dužnosnike? „Doista ne vidim ništa sporno da se održi takav seminar“, odgovorio je Hrvoje Klaić na upit tjednika Nacionala.

Nepoćudni Krleža, Nazor, Goran…

„Nažalost, ne iznenađuje me, jer znam da i u Hrvatskom saboru, a očito i u vladi, postoje ljudi kojima smeta da se govori o ustaškim zločinima, o genocidu nad Židovima, Srbima i Romima. U svim zemljama EU-a postoje opskurni nacionalistički, rasistički i antisemitski elementi koji žele revidirati povijest, a žao mi je što se to u Hrvatskoj već 30 godina može čuti i iz vladajuće stranke. Iznenađen sam da se upravo mene spominje kao glavnu smetnju, jer doista nikad u svomu javnom angažmanu i znanstvenom radu nisam negirao masovna ubojstva i zločine koje su počinili partizani tijekom, a posebno nakon rata. Nikada nisam negirao postojanje Golog otoka ni ono što je UDBA radila u emigraciji. Nemam nikakvog problema govoriti o partizanskim i komunističkim zločinima, a posebno nemam zadrške govoriti o ustaškim zločinima i generalno o hrvatskom nacionalizmu. Očito je problem u tomu što ima ljudi koji ne bi voljeli da se tamo govori o ustašama kao zločincima i o tzv. NDH kao zločinačkoj tvorevini koja je provodila rasne zakone. Oni koji bi, posebno unutar vladajuće stranke, htjeli da samo partizane nazivamo zločincima, neka samo zamisle kako bi onda izgledala povijest njihove stranke. To bi značilo da je HDZ osnovao i vodio pripadnik zločinačkog pokreta. Drugim riječima – zločinac. Stoga mi je sve to nevjerojatno.“

Hrvatskoj nema pomoći kad se potegne pitanje novije prošlosti, a dade riječ ideološkim redikulima kojima su ustaše i tzv. NDH „uzorno nacionalno cvijeće, idealisti tzv. tisućljetnoga hrvatskog sna i domoljubi koji su se samo časno borili za samostalnu hrvatsku državu“, a partizani i Tito „komunističko, veleizdajničko zlo u službi velikosrpske ideje“. Nazdravlje. Nije stvar samo u tomu da se svakog lipnja/srpnja službeno omalovažava antinacifašističke obljetnice najsjajnijih događaja po kojima je Hrvatska izašla iz Drugoga svjetskog rata na antihitlerovskoj, savezničkoj, pobjedničkoj strani nego i u tomu da je eskalirajući povijesni revizionizam obara i na najveće umjetničke vrijednosti antinacifašističkog stvaralaštva i njihove autore, što graniči s čistim ludilom pod državnim fenjerom i (ne)formalnim pokroviteljstvom, sic transit. U Bijednoj Našoj, ostanimo npr. samo na književnom tlu, više se javno ne obilježavaju obljetnice niti spominju imena jednog Miroslava Krleže, Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića, Vesne Parun, Jure Kaštelana, Grigora Viteza, Gustava Krkleca, injsl.

Na njihova mjesta, je li, uskaču kojekakvi stihoklepci i skribomani iz (pro)ustaške emigracije, kvarni „publicisti“, injsl., koji prepravljaju nacifašistički mrak u hrvatsku sliku Doriana Graya, nude neke vrijednosti što ne odaju samo kvarnu inspiraciju već i stvaralačku nedarovitost, pa…  Ljudi koji pak imaju moć i utjecaj kazati bobu bob, a popu pop odreda su kukavelji što promiskuitetno žele istodobno sjediti na dva stolca. Šute i zakulisno muljaju. A to ne ide, pa ne ide. Bilo bi tragično da ide.