HOĆEMO LI USTATI ILI ĆEMO KLEKNUTI?

Izdvajamo

• Hrvatski je problem što podjela hrvatskog korpusa na prave Hrvate i na ostale Hrvate uvijek ide od pravih Hrvata. Pravi Hrvat je prvo Hrvat pa onda čovjek. Tu su „povjesničari“ postavili zamku.

Povezani članci

• Bilo jednom u Hrvatskoj: ‘Zla maćeha i vod podbuhlih patuljaka’
• Transparency: Korupcija i nejednakost ojačali populiste u svijetu
• Željka oprosti
• Ljubomir Živkov: Istina je, nije više šala, Nole opet ubio Nadala
• JER IH SE NE TIČE: Zašto su srušili spomen-ploču Cacinim žrtvama?
• RAFAEL VITEZ BOBAN I 17 SPLITSKIH NARODNIH HEROJA

Kako netko nakon vojne karijere u kojoj je bio gospodar života u logoru može biti  profesor povijesti na fakultetu i autoritet u struci – to se pita svaki normalan čovjek. Kako netko tko je ministar obrane može osnivati poduzeće za nabavku vojne opreme – to se pita svaki normalan čovjek. Kako netko tko je bio ravnatelj bolnice i sad je ministar zdravstva može imati prisne odnose s najvećim dobavljačem lijekova? Kako se može opravdati da brat potpredsjednika Vlade unajmljuje na desetke poslovnih prostora, kao „vratio se iz Australije“?, A bivši ministar vanjskih poslova ili financija odjednom budu „lobisti“, „konzultanti“, „savjetnici“  – i to za tvrtke koje posluju s državom i rade milijunske poslove? Ljudi uzimaju i otimaju zato jer su radili za državu pa sad s tim znanjem rade protiv interesa svoje države? I to je u našoj svijesti svedeno „na normalno“ poduzetničko ponašanje? To su Hrvati? Takav treba biti sine? To je odgoj i obrazovanje? Od kupovanja diploma do falš povjesničara- to je nivo?

Svijet je postao vrlo neizvjesno mjesto za provesti vrijeme. I to je jedina utjeha za građane Hrvatske.

Kamo nas vode naši vođe i jesu li to vođe naroda koje smo odabrali na demokratskim izborima ili su to unajmljivači naših duša i naše zemlje koji obnavljaju najam svake četiri godine u sustavu koji su nam skrojili –  dobro pitanje.

„Nismo se za ovo borili“ – izjavljuju različiti ljudi, ali potpuno jedinstveni u stavu da se nisu borili za nepravdu, nejednakost, neizvjesnost, totalitarizam, apatiju i beznađe – ovo čudovište koje sad imamo.

Ta kreatura od tvorevine s kompletnim sustavom koji razočarava – eto već četvrt stoljeća –  najviše se bavila uspostavom posebnih, ali zato „izuzetno stručnih“ specijalno hrvatskih pravila bivstvovanja i ponašanja onoga što se inače zove „državni aparat“. Posebno žulja teza o povijesti i obrazovanju.

Uvijek su na prostoru današnje Republike Hrvatske postojali „državni aparati“, ali nikad mi kao narod nismo u tom smislu bili suvereni i samostalni i dovoljno moćni da odlučujemo o svim aspektima koji čine državnost i suverenost jednog naroda na područjima koje nastanjuje.

Već na samom početku stvaranja novog državnog aparata devedesetih, ali sad s vodstvom Hrvata – bila je zamagljena činjenica da su i u okviru višenacionalne države Hrvatskom upravljali upravo Hrvati. Morali su biti članovi vladajuće partije, komunističke i podložne patronatu savezne, također komunističke partije, ali u pravilu su Hrvati vodili Hrvatsku i u Jugoslaviji. Istina, većinu odluka nepovoljnih za Hrvatsku proveli su politički Jugoslaveni pa je bilo zapravo svejedno jesu li Hrvati.

Čak i tada u ondašnjem komunističko – socijalističkom sustavu sa svim mogućim ograničenjima, ideološkim dogmama, suludim pravilima nerealne ekonomije i podmetanjima vodećih političkih elita prema tzv. republičkim elitama – društvena atmosfera i nekakvo imaginarno mjerenje zadovoljstva ondašnjeg prosječnog „radnika“ danas se opisuje kao znatno bolje od ovoga „za što smo se borili“.

Solidarnost. To je bila riječ čije značenje je moglo biti upotrijebljeno i izvan značenja –  baš kako se svidi nekom „komunističkom funkcionaru“. Ponekad je to značilo da Hrvatska ostaje bez novca jer se zbog solidarnosti taj novac ulaže u nerazvijene krajeve, recimo na Kosovu, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Imali smo osjećaj da nam otimaju ono naše i da to naše daju tamo njihovima. Ali, to je bio takav sustav.

Kad bi se trebalo analizirati koliko je bilo takvih nepravdi došlo bi se do zaključka da su razvijeniji  morali podupirati manje razvijene. Takva je bila tadašnja politika. Solidarno smo pomagali… Slično je bilo i sa svim drugim sadržajima koji tvore sustav jedne države. Dobri liječnici morali su podučiti manje dobre liječnike, dobri poslovođe išli su popravljati poslovanje tamo gdje to nije funkcioniralo, vješti profesionalci svojeg posla morali su podučiti one manje vješte. Partijska naredba. Često je to bila i potpuna suprotnost, ali partija je odlučivala o svemu i tu je bio politički kraj za sve koji nisu bili „na liniji partije“.

Kriteriji države bili su čvrsto i dogmatski postavljeni od komunističke partije. Ideali su bili socijalna jednakost, socijalna osjetljivost. Razvoj društva jednakosti pretočen je u pojam socijalizam.

Ne ulazeći u znanstvenu analizu pojma pokušalo se razumljivim rječnikom opisati ondašnje ideale nametnute od većini omražene komunističke partije. Zašto omražene? Zato jer su ti „drugovi iz partije“ u većini slučajeva bili „kasta za sebe“, elita tadašnjeg upravljanja državom s tisuću i jednom privilegijom. Tako je bilo u Hrvatskoj. Srbija je voljela partiju. Bosna i Hercegovina u Sarajevu isto.

Danas imamo Hrvatsku državu. Na svim vodećim pozicijama su naši ljudi. Nema komunizma. Nema socijalizma. Nema partijske elite. Nema nametanja stavova iz partije u Beogradu. Nema otimanja hrvatskih novaca. Nema diktata. Nema demagogije. Tako je to deklarativno da svega toga nema.

Imamo svoju državu. Imamo svoj sustav. Imamo svoje obrazovanje. Imamo svoju crkvu. Mi smo vlasnici svoje zemlje. Mi smo vlasnici elektrana. Mi imamo svoj plin. Čak i naftu. Odlučujemo sami o svemu. Mi smo svoji na svome. Imamo hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. Hrvatski pištolj i pušku na hrvatskom ramenu. Imamo „sve preduvjete“ da napravimo sve što poželimo jer nam nitko nema pravo „narediti“ ništa. Tako je to deklarativno da svega toga ima. Sve to mi „imamo“. Imamo li?

Jesmo li izgradili sustav koji je održiv? Imamo li bolju ekonomsku sliku? Imamo li bolji zdravstveni sustav? Je li nam FINA bolja ustanova zato jer je naša? Je li nam škola bolja od one? Jesu li nam mirovine veće? Imamo li sigurniji i bolje plaćeni posao? Jesmo li uopće u boljoj situaciji danas u usporedbi s lošom situacijom iz koje smo se ratom, žrtvama 4 milijuna ljudi i krvlju  600000 branitelja izborili da „Hrvatska bude Hrvatska“? Je li ova i ovakva država nešto za što smo se svi mi borili?

Devedesete godine odlučili su naši partijski vođe u suglasju s nacionalnim osjećajem svih Hrvata koje je simbolizirao Tuđman kroz Hrvatsku Demokratsku Zajednicu da nemamo nikakvu šansu opstati u sustavu višenacionalne države pod diktatom Miloševića i da nam je jedina opcija za opstanak –  nametnuti izlazak iz takve Jugoslavije i stvaranje samostalne i suverene hrvatske države. To je bila jedinstvena namjera svakog stanovnika tadašnje Hrvatske.

Srbija to nije prihvaćala. Skrivajući se iza imena Jugoslavija. Srbima u Hrvatskoj na svaki su način sugerirali da od samostalne hrvatske države neće biti ništa i da se bore protiv uspostave takve tvorevine. Tada se hrvatsko stanovništvo podijelilo po više osnova.

Hrvati su se podijelili na one koji žele svoju državu i one koji žele svoju državu po uzoru na NDH. Manjinski Srbi su se podijelili na one koji žele ostati u Hrvatskoj jer su tu domaći narod i one koji su podlegli  srpskoj propagandi radikala da se stvara ustaška država. Naravno, nitko ne žele živjeti u državi koja će biti kao ona u kojoj su vladali rasni zakoni.

Posljedice te podjele i ustrajnost stavova tih ljudi traje i danas. Plus dodatak kojim se bave ljubitelji mjerenja visine kukuruza koji sad imaju i svoje „povjesničare“. Oni su ušli u obrazovni sustav. A pripremili su i metodički rade na posebnom zadatku. Plasiraju novu tezu o neophodnosti tolerancije za razdoblje Nezavisne Države Hrvatske iz doba Pavelića i „njezinih vrednota“ koje će se izražavati na „simboličkom nivou“. Vrlo perfidna i podla akcija prema Hrvatskom korpusu i Hrvatima od Hrvata.

Na djelu je podjela Hrvata. Hrvati su podijelili Hrvate na „prave“Hrvate i „samo“ Hrvate.

Kad je Tuđman 1992. govorio o tome kakvu je neizmjernu štetu hrvatskoj državi donijelo „presvlačenje u crne košulje i isticanje ustaških znakovlja“ u smislu odgođenog priznanja države i velikog broja nevinih žrtava zbog takvog ponašanja  nitko nije mogao ni slutiti da će taj mali djelić razgovora biti od tolikog značenja  26 godina kasnije.

Ono što je tada bio problem života i smrti na okupiranim dijelovima Hrvatske riješeno je na tužan način s mnogo mrtvih, ranjenih, iseljenih, prevarenih, nesretnih i na kraju odbačenih ljudi. Svi koji su to doživjeli otišli su preživjeti negdje drugdje. Pa makar i u Švedsku. Ali, taj problem je bivši. Ljudi su nekad živjeli u Hrvatskoj, a sad žive izvan Hrvatske jer ih je vihor rata prisilio na takvu odluku.  Okupaciju smo ukinuli akcijom vojske. Srbi  su prevareni od svojih. Za nas su znali da im nećemo prepustiti nikakav teritorij unutar avnojevskih granica Republike Hrvatske.

Hrvatskoj više nisu problem Srbi. Jesu li otišli zato što mrze ustaše ili zato što ljube četnike- sve jedno – ali oni koji su ostali ne žele ni o ustašama ni o četnicima. Istine radi – četnika ima u Srbiji gdje i pripadaju, ali sad se problematizira hrvatsku kao ustašku državu i je li i koliko vezana za NDH.

Pitanje je jesu li  ustaše u Hrvatskoj? Jesmo li mi Hrvati ustaše? Je li ovo ustaška država? Ne po simbolima o kojima se toliko priča nego po svom habitusu? Nemamo rasne zakone. Fašizam je poražen, NDH je poražena kao fašistički satelit, a fašizam je kao sustav potpuno rastavljen, raskrinkan i povijesno i društveno otišao je s političke scene. Postoje danas samo neke nerelevantne manje skupine koje se još i danas bave fašizmom u obliku neofašizma, ali to su tek iznimke od pravila.

„Povjesničari“ s diplomama i profesurama nakon što su se poviješću bavili iz hobija i njihovi „učenici“ neće se složiti s ovakvim stavovima jer su to upravo oni koje je Tuđman prozvao da bez razloga oblače uniforme poražene ideologije.

Kako netko nakon vojne karijere u kojoj je bio gospodar života u logoru može biti  profesor povijesti na fakultetu i autoritet u struci – to se pita svaki normalan čovjek. Kako netko tko je ministar obrane može osnivati poduzeće za nabavku vojne opreme – to se pita svaki normalan čovjek. Kako netko tko je bio ravnatelj bolnice i sad je ministar zdravstva može imati prisne odnose s najvećim dobavljačem lijekova? Kako se može opravdati da brat potpredsjednika Vlade unajmljuje na desetke poslovnih prostora, kao „vratio se iz Australije“?, A bivši ministar vanjskih poslova ili financija odjednom budu „lobisti“, „konzultanti“, „savjetnici“  – i to za tvrtke koje posluju s državom i rade milijunske poslove? Ljudi uzimaju i otimaju zato jer su radili za državu pa sad s tim znanjem rade protiv interesa svoje države? I to je u našoj svijesti svedeno „na normalno“ poduzetničko ponašanje? To su Hrvati? Takav treba biti sine? To je odgoj i obrazovanje? Od kupovanja diploma do falš povjesničara- to je nivo?

Namjerno se postavlja ustaše u kontekst ekonomije, prava i morala jer je to povezano s ratom. Svi ti ljubitelji NDH i filozofije odmazde komunista na nevinim Hrvatima imaju zajedničku polazišnu točku. U državi koja poznaje poželjne i nepoželjne Hrvate, ispravne i neispravne, Hrvate katolike i Hrvate koji to (po njima) nisu – nije nimalo čudno da nam jedan zastupnik u Saboru, a zapravo većina podržava ovu podjelu. Oni  misle da će (jadni) izgubiti podršku većine ako ne podrže podjelu među Hrvatima.

Ljubitelji podjele u Hrvata razumiju da su fašisti poraženi od antifašističke alijanse velikih sila u drugom svjetskom ratu, a posebno razumiju da su Hrvatski fašisti poraženi od antifašista.

Povjesničari hobisti koji su „ozbiljno“ ratovali protiv vojske s petokrakom pa zatim upisali fakultet kao generali i doktorirali – mogu zastupati tezu da je petokraka u devedesetima simbol zla, ali teško svladavaju onaj dio gradiva drugog svjetskog rata u kojem je bilo nemoguće pobijediti Hitlera bez nositelja zvijezde petokrake.

Ali osnovni problem nije u tome što znaju povjesničari u Hrvata.

Problem je što su nakon ratnog puta povjesničari postali „lobisti“, „konzultanti“, „savjetnici“  za pitanja kojima su se bavili dok su bili u državnoj službi ratovanja i što na svoj sadašnji posao povjesničara gledaju kao i oni koji su samo bili ministri, ravnatelji, osnivači tvrtki za poslove s državom. Kad netko odlučuje o zatočenicima logora – što mu onda znači odlučivati o povijesti?

Manipulacija čovjekom hoće li biti živ ili neće donosi najveću odgovornost ako ste liječnik. Ako ste general i ako je vrijeme rata – onda vrijede druga pravila. Zato postoje veterani rata svugdje u svijetu.

Hrvatski je problem što podjela hrvatskog korpusa na prave Hrvate i na ostale Hrvate uvijek ide od pravih Hrvata. Pravi Hrvat je prvo Hrvat pa onda čovjek. Tu su „povjesničari“ postavili zamku.

Ako želite napraviti svađu dovoljno je pitati u Hrvatskoj jesi li ti prvo Hrvat pa onda čovjek ili si prvo čovjek pa onda Hrvat. Istine radi normalni ljudi neopterećeni traumama kao što je „biti sudionik rata“ nemaju dvojbe o tom pitanju, ali kad u zemlji s 4 milijuna stanovnika ima 4 milijuna „sudionika rata“ s traumama – onda nije ni čudno da prosudba o ustašama braniteljima i običnim braniteljima može biti teza za raspravu raznim hobistima povjesničarima – a za to mišljenje im se još i masno plaća.

Zato danas kad se točno mogu poimence nabrojati ti „povjesničari“ i kad znamo tko stalno pali vatru za svoje interese ne bi li bio „važan čimbenik“ politike i društva, a time i ekonomski faktor potrebno je „samo“ prebrojati vođe i kolovođe.

Mantru o mogućem raskolu unutar hrvatskog korpusa – ako se ne „poštuje“ ustaška struja – prodaju vrlo taksativno i precizno uvezani ljudi. Veže ih uspon na društvenoj ljestvici koji je vidljiv iz aviona, vežu ih iste poslovne metodike rada u sprezi s vanjskim kapitalom također Hrvata, vežu ih posebni odnosi s klerom i donatorima hrvatske dijaspore –  kao i prepoznatljivi kulturološki pomak  u komunikaciji po sistemu „nitko mi ništa ne može“ i avansni prijedlog od Boga da baš oni budu ti koje je kler odabrao da vode ovaj narod – pa će ga oni i „voditi“ milom ili silom….

Iako se zna točno o kojoj  je grupi ljudi riječ nije na odmet primijetiti da ta grupacija ima brojne karakteristike nekoga tko je nedavno „upao u sistem“ i sad će ga čerupati dok god ima išta za čerupati. Osim toga dobro su povezani sa svim službama drugih država jer, gle čuda – znaju i sad da ih se izvan Hrvatske prema zapadu – ne doživljava kao pozitivne snage i Europa vrši sve veći institucionalni pritisak da se takve ljude makne iz kreiranja političkog života. Sve je manje vremena za konačnu odluku jesmo li ustaše ili smo Hrvati. Komunista smo se riješili, Srbi koji su tu su normalni, zemlja je perspektivna, ljudi govore jezike…

Trebaju li nam uz sve to i ustaše nije baš neko veliko pitanje. Veće je pitanje hoće li povijest izdržati ovo silovanje u kojem se grupno siluje i obrazovanje i ekonomija i struka. Ne može to još dugo…, ako ovi pokupuju i preprodaju Hrvatsku kako će se nakon toga vaditi pred vlastitom djecom?

Vadit će se na komunjare? Na Srbe? Na Hrvate koji su prvo ljudi, a tek onda Hrvati? Pa svi će otići ako ovi nastave izmišljati hrvatsku toplu vodu, hrvatsku povijest, hrvatsko obrazovanje…, očito nam nije dosta ovo što imamo pa moramo izmišljati ustaše koji su jako važni i jako ih je puno. Kurac ih je puno.