Hoće li Hrvati ikada izaći na ulice?

Povezani članci

• 3 u 1: kafa, banke i teorija zavjere
• Skupo traženje posla i vladanje kao legalno reketarenje građana
• Zilka Spahić-Šiljak: Podjela posla je političko pitanje, a ne samo problem muško ženskih odnosa
• ZAUSTAVITE ŽENOMRZAČKE POLITIKE: ŽENE SU LJUDSKA BIĆA, A NE INKUBATORI
• Donatella Di Cesare: Izrael i Palestina
• MISLITI OPASNOSNO U DOBA NEZNANJA

Veliki Bertolt Brecht sažeo je sjajno populizam u jednu rečenicu, o vlasti koja proizlazi iz naroda. No kamo ide? Etiketu „populista“ redovito koristimo kao sinonim, za ljude kojima je stav bitan, a sadržaj nebitan, ljude koji su istinska i realna opasnost svake demokracije koja ima agendu da kao ugrozu vidi sveobuhvatnu ideologiju – a ne pojedince. Populizam i populisti degradirani su oblik demokracije jer se pozivaju upravo na nju, zaklinjući se u najviše demokratske ideale, populisti u pravilu sebe „izlažu“ upravo u toj aktivnoj borbi za demokraciju, populisti koriste sintagme i uvriježene pojmove demokratskih vrednota, a u velikom broju slučajeva rado sebe ističu kao gorljive borce upravo za demokraciju, koju sustavno degradiraju.

Sociološki, ta robusna teorija ima smisla kada znamo da populisti upravo dolaze iz klase buržoazije, ili su njeni novopečeni konzumenti, a sa područja socijalne psihologije govorimo o ljudima koji se pozivaju na osjećaje „bijesa“, osjećaje „frustracije“ ili osjećaje „ogorčenosti“ koji to u svojoj suštini nisu, već su kozmetički naučene i navučene maske za javnost.

Populisti, ili njihovi gorljivi sljedbenici i pristaše, grubo i sustavno zatiru jasne granice upravo između populizma i odgovorne javne politike, populisti sustavno i znalački goruća pitanja i teme marginaliziraju, ili ih rado koriste u svoje propagandne svrhe bez jasne vizije, nakane ili volje da artikulirano odgovore na njih, populisti u pravilu ne koreliraju, jer se njihova potpora uglavnom svodi na uopćenost, i što je najvažnije, populisti sistematski poriču kako se njihovi stavovi, nakane ili konkretna agilnost vode vlastitim interesima, a ne recimo emocijama, koje u pravilu izostaju kod populista.

Desnica tu čvrsto uporište ima u jednostavnosti, jer svoje nakane jasno artikulira no obrnuto proporcionalno centrističkom populizmu, desnica stručno i znalački koristi emocije tj. domoljublje, patriotizam, duboke vjerske osjećaje, pa i osjećaj časti koji se znalački gura u prvi plan u patrijarhalnim društvima. Nietzscheova „Genealogija morala“ dala je odgovor na psihološki profil i kontekst populista, a sam Nietzsche kaže kako „ogorčeni postaju kreativni ako najpametniji među slabima na posljetku trijumfiraju“ svjesno podcrtavajući dva pojma, slabe i najpametnije među slabima, koji znalački koriste upravo tu manu kod svojih sljedbenika, birača ili apologeta, slabost da se razluči čist i jeftin populizam od odgovornog javnog djelovanja koje ima istinske i poštene nakane da djeluje, da odradi promjene nužne za demokraciju koja se sustavno dovodi u sferu manipulacije.

Moral je pijedestal i logika populizma i svoju sliku, predodžbu političkog djelovanja, populisti visoko na ljestvici morala drže nakanu, no kada populisti tvrde da isključivo oni „predstavljaju narod“ tada možete biti sigurni kako narod od njih i njihovih fiktivnih napora neće imati nikakve jasne ni bitne koristi doli ispraznih i bombastičnih najava, a kada vam populisti tvrde da ih ne podupirete, ta tvrdnja ima dvojake implikacije, drugim riječima, ako ih ne podupirete radite „protiv naroda“, dok u isto vrijeme njima, populistima, izbijate mač iz ruke.

Zanimljiva je devijacija populizma da nerijetko vidi upravo moral u kategorijama rada i korupcije, pa upravo na toj činjenici zasnivaju se čitave zajednice i lanci nepotizma koji stvaraju odane poslušnike, osigurano biračko tijelo, ali i možebitnu sigurnost u kažnjavanje nepotizma u budućnosti imenovanjima svojih ljudi u sam vrh pravosuđa, ali i medijskog sektora, što nije zanemarivo.

Populisti tako suprotstavljaju poštene, nevine, radišne ljude svojoj novonastaloj eliti koja zapravo ne radi ništa osim što uredno na izborima podupire populiste i stvaraju u društvu klimu koja postaje nepodnošljiva upravo za onu prvu kategoriju koja ili s gnušanjem odlazi u inozemstvo, ili ostaje i biva potpuno marginalizirana, kako u medijima koji su pod sličnom agendom pod kontrolom, tako i u javnom sektoru, u kojem su izloženi linču upravo onih „sigurnih“ pod budnim patronatom populista. Populizam jest kao što vidimo izrazito moralan način sagledavanja političkog svijeta, a institucije su glavna meta populista, jer nemaju jasne i artikulirane pojedince, već su množina, koju populisti rado kritiziraju jer ne zadovoljavaju njihove „visoke moralne zahtjeve i ciljeve“ no u pravilu populisti ne koriste moralnu etiku, već moralnu estetiku što je još jedna od važnih karakteristika populizma kao takvog.

Zanimljiva stvar kod populizma, i populista na kraju krajeva, jest što konačnim obnašanjem odgovorne funkcije iznenada gube svoju „auru“ koja ih je krasila dogledno vrijeme, u našem slučaju o kojem govorimo, čak i fizički izgled im se mijenja, pa tako od vitkih, gorljivih i mladih populista, čim „puste korijenje“ na vlasti dobijemo umorne, neispavane i vidno gojazne političare, zanimljivo kažem jer ta samo na prvi pogled banalna epizoda ima itekako jasnu i logičnu jednadžbu, naime, populist na vlasti automatizmom stvari prestaje biti – antielitist.

Karizma koja je naizgled krasila populista tako se rasplinula kao balon od sapunice upravo na tom sofisticiranom aspektu koji je populista ogolio do kože, jer je svojim krajnjim ciljem automatski zanijekao svoju prvobitnu svrhu, tj. gorljivu borbu sa elitama, čijih je postao dio, servis i neupitni zaštitnik logikom napredovanja. Hrvatska politička scena od svog začetka, od devedesetih na svom spektru kojeg je ponudila, nije dala ništa doli novonastalu elitu, elitu koja je hermetički postala svijet za sebe, zasebna kategorija u koju se ulazilo isključivo po ustaljenoj matrici raspodjele moći između populista, koji u nijednom slučaju nisu imali iluzija da predstavljaju narod, već isključivo osobni ili partijski interes.

Perpetuiranje moći tako je postalo obilježje populista koji se sve više srde na „narod“ kojeg su uvjeravali kako su mu jedina opcija, zaštita od raznoraznih ugroza i izdaje. Iznenada populisti imaju nizak prag na medije, za koje odjednom „nemaju živaca“ kao i za kritičare koji odjednom nisu više dobrodošla potpora, već „mračni suradnici“ kojekakvih konspiracija urote koji postaju primarne populistima na vlasti, jer dolaze iz sfere ugroze same njihove vlasti koja je jedini opijum populista i jedina stvarna opsesija, nikako rad za opće i javno dobro, podizanje standarda i borba protiv korupcije. Populisti, što je jako zanimljiva stvar u našem dobu, svojim dolaskom na vlast jačaju sigurnosni sustav, obavještajne službe, vojsku i policiju, zbog stalnog osjećaja ugroze od onog istog naroda kojeg su na početku tako rado uzimali u usta uzdižući sebe kao „glas naroda“, „narodne apologete“ ili „ljude iz naroda.“

Populisti osim što nastoje urediti demokraciju po iznenadnim represivnim načelima, zanimljivo, imaju i nakane da permanentno propituju granice izbornog zakonodavstva, tražeći adekvatan model po kojem bi funkcionirali, tj. obnašali vlast u nedogled, što ne izgleda kao potpuni raskid s demokracijom, već taj sraz sa parlamentarnom demokracijom to i jest, njeno konačno dokidanje koje nazivamo uvodom u totalitarizam, a populisti će ga nazvati „dvostranačkim sustavom.“ Liberalizam tako na tom činu fiktivno, ali i stvarno raskida sa demokracijom, jer u osnovi to zaista i nije nikakva nova stvar, posebno ako vam je pri ruci Marksov „Kapital“ koji optužuje liberalizam da pod krinkom reformista nudi „formalne slobode“ i lažne političke emancipacije koje su samo fasada ispod kojih se kriju suštinski nedemokratske stranke koje na ovaj ili onaj način nisu ništa doli puki lobisti – kapitalizma. No populisti su i nešto mnogo gore, populisti su i antipluralisti, jer stalno i uporno imaju istu mantru kako su samo oni jedini i pravi predstavnici naroda, pripisujući rado sebi i svojoj zajednici krilaticu –„ pokret!“

No što kada se populistu na vlasti dogodi slučaj Todorić? Što kada se populistu na vlasti, koji je do sada papagajski ponavljao kako „institucije moraju raditi svoj posao“ dogodi predaja policiji istog tog Todorića? Što kada se taj isti Todorić preda u ruke neovisnog sudstva koje je van domašaja ovog našeg prokušanog i dobro podmazanog? Što kada se populistu koji jako dobro zna koliko taj nesretni Todorić zna, koliko ima dokaznih materijala i argumenata koji impliciraju neraskidive i dugogodišnje veze “pokreta” sa njegovim usponom u ekonomiji, dogodi dobrovoljno izručenje takvog jednog užasa kojeg je sa smiješkom i odmahivanjem ruke prikazivalo javnosti kao bjegunca kojeg jedva čeka na klupi za optužene? Što kada se konačno suoči jedan dugogodišnji, pomno i sofisticirano njegovan populizam sa stvarnom, istinskom prijetnjom kakav je Todorić koji dolazi opremljen čitavom vojskom dobro pripremljenih advokata?

Naravno da će naš populist ponovo i još jednom posegnuti za jedinim što najbolje zna i jedinim što ustvari zna, a to je populizmom, tvrdeći kako je upravo on, populist, taj koji želi ići do kraja i naravno, kako će „institucije odraditi svoj posao.“ Kada to moraju uraditi strane institucije i budalama je jasno kako su naše, ali i kompletna populistička politika, dobile takav šamar od kojeg se ova banana država teško moralno može oporaviti, a sva je prilika i ekonomski, pravosudno da ne govorimo. No mudro je zaključiti kako se ništa spektakularno dogoditi neće, jer pogađate, hrvatska javnost nema više mehanizam da razluči populizam od stvarne i odgovorne politike, hrvatska javnost eutanazirana je do te mjere da nema tog šamara koji je može probuditi iz hibernacije i izvesti na ulice.

Zbilja, što nas očekuje ako upravo Todorić dokaže i prokaže sustav i državu nastalu na kaosu, anarhiji i populizmu?

Što ako Hrvate čeka istinska katarza koju znaju, ali koje se poput Perzeja u borbi s čudovištem nastoje ograditi navlačenjem kape na glavu? Što ako kape sa “Ka plus” oznakom, dovoljno duboke više nema da je navučemo preko očiju, ušiju i nosa?

Hoće li konačno Hrvati izvući glave iz pijeska i stati jednom na kraj populizmu koji je na koncu i kriv za sve?

Hoće li Hrvati ikada izaći na ulice?