Historija i histerija

Izdvajamo

• Dakle, oni koji nište ne nauče iz povijesti, osuđeni su na ponavljanje. U našem slučaju ponavljaju se bratoubilačka klanja.To je naša zla kob koju već jednom MORAMO prevladati.

Povezani članci

• Dragan Stojković: Radovan – sramota dovijeka
• Damir Mašić pisao Visokom predstavniku u BiH: Oglasite se konačno zbog kršenja ljudskih prava djece u Konjević Polju
• Esad Bajtal: Kako život na planeti učiniti ljudskijim i moralnijim nego je to bio juče, i posebno danas
• Vašar taštine
• Veleučilište lažljivosti
• Leonid Brežnjev: jedan od grobara socijalizma

Naš narod opsjednut je nečim što se zove povijest. A kako ne bi bio kad se ona stalno ponavlja. Pitanje je zašto se ponavlja?

Piše: Domagoj Nikolić

Kad govorim na engleskom imam običaj reći: „Whenever I hear the word history, I see a guy talking. And all I hear is his-story. History. “ Dakle, čujem nečiju priču. Na njemačkom se historija lijepo kaže Geschichte – priča. Na talijanskom storia – priča. Na našem jeziku kaže se povijest što će reći pripovijest – priča. To je, dakle, samo priča o nečem što se dogodilo, pričas poukom– uvidom koji će čovjeka nešto poučiti da bi se ono što je bilo dobro ponovilo, a ono što je loše prevladalo u kontekstu novog vremena.

Stare priče nisu pretendirale da budu istina, već simbolične slike sa svrhom da oplemene dušu čovjeka i tako ga izvedu na pravi put. Zato je povijest bila arhetipska i legendarna. Nije mnogo vodila računa o faktografiji, jer je faktografija opasna budući se s njom lako manipulira. Faktografija pretendira da bude istina, a budući da je nužno kontekstualna, konfuzna i kontradiktorna, ona to ne može biti. Ona je simulakrum, vrlo opasna rabota koja čovjeka koji ne zna o čemu se radi lako zavede u sumračni labirint očaja i zločina.

Povijest, dakle, se može prenositi kao mit čija je svrha odgojna (bavi se gojenjem duše i karaktera) ili kao laž čija je svrha subverzivna (bavi se destrukcijom duše i karaktera). Budući da su stvari rijetko jednostavne, ilirski carevi Rima su ponekad posezali za institucijom koju su zvali zabrana spominjanja (damnatio memoriae) da bi se sadašnjost, a preko nje budućnost oslobodila tereta zlih činjenica prošlosti. Te zle činjenice – zlodjela počinili su zlom opsjednuti ljudi i ako čovjek sebi dopusti da se uključi u to vrzino kolo, gotov je. Malefactum (zlodjelo) tako postaje male fatum (zla kob). Vladari – gojitelji svijeta i čovječanstva srušili bi sve spomenike, zapalili knjige, a ljudima zaprijetili da ne spominju zlo pod prijetnjom oštrih kazni i kletvi.

Povjest je tako stara učiteljica života koja nas uči da ponekad treba stvari zaboraviti da bismo mogli nastaviti živjeti. Da pojednostavnimo stvari do kraja. Danas smo svjedoci korištenja povijesti u dijabolične svrhe diskreditiranih demagoga koji ništa nemaju pokazati ni ponuditi narodu do primitivnih i mračnih obmana. Oni su paralaže koji predvode paradržave – simulakrume koji ne mogu ispuniti osnovnu svrhu države, a to je suverenitet, sloboda i prosperitet.

Budući da nemaju nikakvu ideju ni viziju, sve što im preostaje je pretvoriti historiju u histeriju. Ovih dana mufija Zukorlić kao zlokobni krnjeval predvodi u povorku SS maškara koji idu na tzv. Hadžet da odaju poštu strijeljanim pripadnicima SS Handžar divizije. Podsjeća to na povorke ustašoidnih maškara s Bleiburga kao i na one koji idu „Stopama pobijenih“ kako se zove mračna „novina“ širokobriješkog crnog bratstva. U Srbiji imamo hodočašća na razne pomene pobijenim četnicima iz Drugog svjetskog rata. U Sloveniji belogardejske memorijale i tako dalje u nedogled… Ako nas išta povijest uči, onda nas uči da oni koji idu stazama pobijenih moraju stići na stratište. To je arhetip. Drugim riječima oni koji hodaju stopama pobijenih, bit će pobijeni. To je toliko jednostavno da to i malo dijete razumije.

Dakle, oni koji nište ne nauče iz povijesti, osuđeni su na ponavljanje. U našem slučaju ponavljaju se bratoubilačka klanja.To je naša zla kob koju već jednom MORAMO prevladati.