Hipsterski nacionalizam

Povezani članci

• Radončić se vraća doma: Avaz se čuje u Podgorici
• Bljutave proustaške provokacije kao predizborni aduti
• Portret savremenika – Aleksandar Konuzin
• O vladici i svijem glavarima
• Woodward i Čalić: Tri decenije posle naslednice Jugoslavije pate od istih problema
• Groblje Evropa

Kako smo dobri u praćenju trendova, dovoljno je bilo da se sa prsta jedne ruke ka dlanu povuče srednjak, a nikoga ne brine što je u drugoj ruci i 20 godina kasnije šipka

Odsustvo istorijski ukorijenjenog i državno utemeljenog ekstremnog nacionalizma je vjerovatno najveća društvena blagodet, jer iako ekstremni nacionalizam uvijek postoji, mudra politika ga smješta tamo gdje mu je i mjesto – na margine društva, svodeći ga na pojedinačne ispade. Nova crnogorska desnica je pak uspjela da osnaži srpski nacionalizam i da proizvede autentično naš primitivni oblik ispoljavanja nacionalnog ponosa.

Začetak je njihova postavka da se država od prije 6 godina dijeli na one koji su glasali „za“ i one koji su glasali „protiv“ Crne Gore. Nije bio 21. maj ostvarenje sna, već tek početak, prvi korak borbe za državu, koji su oni blokirali postavkom da ako ti nešto smeta u Crnoj Gori onda si njen protivnik, a ne čovjek koji se brine o svome, jer svakome najviše smeta prljavština u svojoj kući.

I onda se pitate, da li je iko od njih znao šta želi, šta znači nezavisna država, šta traže i šta će dobiti, jer izgleda da je nezavisnost za mnoge bilo primarno odvajanje od druge države, a tek onda stvaranje svoje. Kao sin koji bježi od kuće samo da bi ocu pokazao i dokazao da može, umjesto po modelu brata koji pravi svoju kuću da bi živio svoj život. Kao šlag na tortu zbog tog pristupa, od „oca“ smo pokupili i onoga zbog čega smo ga prezirali – ekstremni nacionalizam. Da pokažemo da i mi primitivca za trku imamo, i pokazali smo.

Jezivo je kad država na ekstremističke ispade reaguje na principima SPC i CPC. Branimo samo „naše“, jer naši su pa da su od govana. E moji nisu. Ohrabrivanje takvog ponašanja je samo dio jedne prefigane taktike vlasti. Desna ruka na srcu, lijeva u džepu građana. Ako slučajno skrenete pogled ka lijevoj čućete: „ALO! Jesi li ti naš? Pa đe gledaš to? Glavu gore, himnu pjevaj. Imaš državu sad, što pričaš protiv nje sad i što te interesuje đe sam ja drugu ruku stavio, voli Crnu Goru prvo pa onda brini oli imati da jedeš. Viđi nas kako stojimo ‘postojano kano klisurine’”.

Pitajte “stare” liberale ko ih je progonio 90-ih, te ljude ćete naći na istim mjestima, ali u drugim bojama, sa drugim pjesmama i zastavama, kako pričaju da su ostvarili vjekovni san. Samo sad ih pale druge stvari: ekavica i tri prsta. A kako smo dobri u praćenju trendova, dovoljno je bilo da se sa prsta jedne ruke ka dlanu povuče srednjak, a nikoga ne brine što je u drugoj ruci i 20 godina kasnije šipka.

Ponosni naši nacionalni desničarski hipsteri, prvi u svijetu, takvi su zato što je to kul, društveno prihvaćeno, i pride državom ogrnuto. Konformizam degutantnih razmjera. Isti ti opravdano sa gađenjem pričaju o neslavnom varvarstvu nad Dubrovnikom, a u isto vrijeme na listićima zaokružuju saučesnike u tom napadu.

Da li je za čuđenje ta crnogorska šizofrenija, jer kod nas su predvodnici neoliberalizma demokrate i socijalisti, a onima što im je Đukanović diktator uzor je Putin, iako se obojica održavaju dobrim dijelom kroz taktiku “odbrane zemlje od zavjera sa strane”.

Godinama smo se borili protiv fašizma i nacionalizma, zato nemojmo sad da ga prefarbamo. Ekstremni nacionalizam je gadan i boja i lice ne mijenjaju njegovu prirodu. U tom kontekstu su jednako gadni plavo-bijelo-crveni Nole i crveno-žuti Mirko. Zato nemilosrdno i đonom na te pojave!

Arhiviramo to pitanje i onda ne brinemo kad će vlast da izvuče (uvijek u vrlo pogodnim momentima) nekog novog razdjelitelja društva i stvore novu fantomsku prijetnju državi i narodu. Kad im se to oružje oduzme, izgovora više nema i preuzima se odgovornost.

I onda se neće desiti da kada šetate u majici sa natpisom Montenegro na leđima, neko priđe i kaže vam – svaka čast, druže. Neću da mi aplaudiraju što nosim crveno i žuto, jer ako su prihvatljivi aplauzi i pohvale, onda su prihvatljivi i zvižduci i psovke. Zamislite scenu u kojoj Bečlija šeta svojim gradom sa Osterajh majicom, i neko mu priđe da ga pohvali i ohrabri. Nije baš zdravo, a? Nacionalizam praktikujemo, kosmpolitizam propagiramo (zato je, valjda, ekstremni nacionalizam bez granica).

Kad prestanemo sebi da aplaudiramo za normalne stvari prestaćemo i drugima da zviždimo. I nećemo se baviti time što drugi nama zvižde – to je tuđi problem, tuđi primitivizam, a mi ne treba da okrećemo drugu stranu medalje, već da je skinemo sa vrata. Onda ćemo imati društvo u kome dominiraju pametni i kulturni ljudi, a na Montenegro će da se pale turisti. Emocionalno ćemo se prazniti kada pobijedimo Poljake, a Gregor iz Krakova će da se vrati tamo sa majicom na kojoj je odštampan loš vic o tome kako smo lijeni.

Kazaćemo ne šovinizmu i fašistoidnim porukama propagandnih djelatnika i kafanskih ljubavnika Crne Gore, da su nam riječi himne “u krvi zapisane”. Zna se čija je doktrina “krv i zemlja”, a fašizam se u kriznim vremenima rađa. Smrt fašizmu, sloboda džedajima i Crnoj Gori.