HIPNOTIZIRANI HIPNOTIZER

Povezani članci

• Heni Erceg: Ruže za Jadranku
• Milodraška ahdnama
• Fatalna privlačnost
• U Mostaru izložba fotografija “Sjećas li se Sarajeva” Milomira Kovačevića Strašnog
• ŽIVOT JE KRATAK, A ČEŽNJA BESKRAJNA
• Premijeri Dačić i Tači sutra u Briselu nastavljaju dijalog

Definitivno ne treba imati povjerenje u mase, bilo da su organizovane kroz izborne jedinice ili okupljene u skupine demonstranata. Sve što potegnu tako uzrujani ljudi obično ne iziđe na dobro. Vladavina naroda je unazadila ljudski potencijal i opšti događaji su počeli da se kotrljaju nizbrdo. Ništa bolje nije bilo ni prije 200 ili 500 godina. Vlast je uvijek bila odraz narodnih masa. Mi jednostavno, kao vrsta u svemiru, nikada nismo uspjeli pogoditi društveni poredak. Sve se svelo na demagogiju, neznanje i pohlepu. Religije su odradile svoje. Čovjek nikad nije bio dalje od suštine življenja, od Boga. Filozofi su uglavnom promašili cilj.

Nacionalizam je irelevantan osjećaj, besmisleno određenje, ljudi se okupljaju oko pogrešne predodžbe da pripadaju jednoj ili drugoj nacionalnoj skupini. Sveštenici i političari ih bodre u tome. Također, glave se mogu ispirati i bezličnim pacifizmom ili forsiranjem ideje o kolektivnoj pripadnosti ljudskom rodu. Zaboravlja se na istinu da je svako ljudsko biće unikatno i da prema sebi samome treba postaviti jedinstven tretman. Grupisanje ili okupljanje masa u bilo kojem obliku može imati smisao samo ako je pozadinska namjera opšte dobro – dok opšte dobro može biti funkcionalno uobličeno jedino u slučaju nezanemarivanja unikatnosti bukvalno svake jedinke ponaosob.

Što se tiče Južnih Slavena, vrijedan spomena je Josip Broz. Tito je bio socijalist. Jako je daleko otišao u političkim procjenama. Čak nam je  ostavio mogućnost da ne budemo što je on želio da budemo pod uslovom da ne urušavamo sopstvene temelje. Slobode i dobra koja uživamo pretežno su ostaci njegove društvene konstrukcije. Goli otok je bio neminovan ukoliko se željelo ostati van staljinističkog uticaja. Najmanje zlo od svih zala. Iako se deklarirao kao ateist, Tito je ostavio mogućnost da proučavamo svoju duhovnu suštinu. Sjećam se dobro da nije bio nikakav problem organizirati se i sastajati u meditativne i sektaške svrhe. Mogao si biti budist, džainist, taoist, bhakty-yogi, karma-yogi ili jednostavno sluga sistema. Muslimani i kršćani su imali sve slobode. Živio sam pored jednih i drugih i znam kako su uživali sva prava, osim prava da narušavaju temelje življenja drugačijih. Izgubljene duše su to predstavile kao ugnjetavanje esencijalnih sloboda i krenuli u nacionalne i religijske torove. Onda se izrodila sveopšta narodna, demokratska glupost koja je rezultirala desetinama hiljada mrtvih i stotinama hiljada raseljenih jadnika. Na čelu stampeda zla bili su uvaženi akademici, doktori i profesori. Nacionalizam je brutalan, besmislen i surov. Svako ko pretpostavlja naciju i religiju ispred svake druge humane kvalitete je isto takav. Dobili smo što smo tražili. Tito je bliži Isusu od njegovih samozvanih predstavnika na zemlji, kao i Budi ili Muhamedu. Za razliku od pokvarenog sveštenstva koje je širilo mržnju i nepovjerenje, on je među narodima širio ideju BRATSTVA I JEDINSTVA.

Nacionalisti, u žigosanju drugih ili naizgled drugačijih kao osobama niže vrijednosti, vole da se koriste floskulama o drevnoj izdaji navodno izvorne nacije ili religije.

Urlaju otprilike ovako: „Oni su izdali svoju religiju!!!“ „Oni su izdali svoju naciju!!!“

Da li neko uistinu misli da je svijet vrijedan pomena nastao prije  2.014 ili 1.435 godina?

Židovi su starost svijeta procijenili na otprilike 5.800 godina.

Na ovom svijetu nacije i religije se „izdaju“ već stotinama hiljada godina ali esencija života je ostala ista. I upravo je ta esencija jedina IZDANA. A najočiglednije su je izdali nacionalisti i vjerski fundamentalisti. Oni koji prozivaju za izdaju u biti su najveći izdajnici.

Tako, da se vratim u okvire regionalnog miljea, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, katolici, pravoslavci i muslimani, vas još niko nije iznevjerio, ali vi ćete svi biti iznevjereni, jer za samo par hiljada godina budući naraštaji će po prirodi stvari tvoriti posve nove nacije i religije koje neće imati ničeg zajedničkog sa vašim promašajima. Bude li ljudski rod išao ovako duboko u glib neznanja, istorija će se samo ponavljati i svrha postojanja neće moći biti ispunjena. Evolucija duha ne prati razvoj tehnologije. Moguće je i potpuno uništenje planeta. U isto vrijeme, mnoge kosmičke civilizacije krote prostor, vrijeme, materiju i antimateriju. Otkrivaju beskonačne stadije kvantnog, multipliciranog svemira.

Živjeti – to treba znati. Ja tek učim živjeti. Ne koristim niti djelić vlastitih potencijala, kao ni velika većina uznapredovanih tikvana poput mene. Ali, za razliku od prepotentnih znanstvenika, filozofa, pisaca, novinara, haus majstora, kućnih njegovateljica, političara ili akademika, ja se vadim na određenu vrstu poniznosti pred svekolikim svijetom, njegovim pojavama i zakonitostima. Spremam se za put unutar sebe, i vrag će ga znati šta me sve tamo čeka. Ali, nekad se moram uhvatiti u koštac sa vlastitim demonima i strahu jednom zauvijek reći zbogom. A tu ne pomažu nacija niti religija, već jedinstveni kontakt sa vlastitom unikatnom suštinom. Bog nam se neće htjeti dati spoznati sve do trenutka kad spoznamo sami sebe.

Što se toga tiče, nikom ne mogu pružiti utjehu.

Bar ne na svjesnom nivou.

Sa podsviješću je nešto drugačije.

Mislim da su mehanizmi ipak tu, na dohvat uma.

Uostalom, došao sam do opipljivih dokaza kako je sve ovo o čemu pišem potpuno tačno. Dokaze možete dobiti i sami na uvid. Dokazi su unutar vas. Dovoljno je da dopustite vlastitom mozgu da vibrira na theta frekvenciji. To uopšte nije teško. Prirodno je. Kao kad se umorni uvodite u okrjepljujući san. Naravno, neko vas za početak mora uvesti u stanje transa.

Naučnici su mnogo razmišljali o hipnozi. Neki autori je povezuju sa snom. Ja nisam tog mišljenja. Baveći se njom neko vrijeme shvatio sam da „san“ kojeg doživljavamo tokom hipnoze nije fundamentalno različit od „jave“ koju proživljavamo u našoj svakodnevnoj stvarnosti. Pokazat ću vam to na djelu. Upravo Ovdje i upravo Sada dok čitate ovaj tekst.

Sad ustanite i udaljite se od kompjutera. Zauzmite centralni položaj u prostoriji gdje boravite. Okrenite se ka sjevernoj strani svoga stana. Pretpostavljam da je tamo neki zid ili prozor. Nebitno. Gledajte na tu stranu. Gledajte desetak sekundi a onda zatvorite oči. Umirite disanje, a onda se još uvijek zatvorenih očiju okrenite za 90⁰ ka istočnoj strani svoga stana. Kad se okrenete otvorite oči. Šta vidite? Televizor, saksiju, stol ili jednostavno gledate u zid. Šta god da vidite, sad se pokušajte vratiti nakratko u prošlost i sjetiti se trenutka dok ste gledali ka sjevernoj strani vašeg stana. Kako vam se čini to sjećanje? Nestvarno, zar ne? Koliku god moć vizualizacije imali samo djelić trenutka koji je iz sadašnjosti otišao ka prošlosti djeluje potpuno nestvarno, kao san, jer je taj trenutak od momenta kad je izišao iz sadašnjosti jednostavno prestao realno postojati. Ono što nazivamo „javom“ prožima se kroz jednu jedinu, dinamičnu tačku Sadašnjosti. Postoje samo Ovdje i Sada. U trenutku dok gledamo ka istoku, gledanje ka sjeveru je naprosto prestalo postojati. I tako u nedogled vremena. Onda kad uspijemo prošlost i budućnost staviti u službu sadašnjosti može se reći da smo zagospodarili vremenom i primakli se sreći i ispunjenju našeg postojanja.

I ta nas jedna jedina dinamična tačka Sadašnjosti prati kud god da idemo. S nama, tokom hipnoze, ulazi i na našu podsvjesnu razinu ne napuštajući nas nikada ni za trenutak. I, onda, ono što Ovdje i Sada proživljavamo tokom hipnoze (a tad se pred nama otvaraju posve nove dimenzije) nije nimalo različito od Ovdje i Sada koje proživljavamo tokom takozvanog svjesnog perioda na  javi. Jer kad se iz dubine podsvijesti prisjećamo nekog događaja iz svjesnog perioda tad svijest i podsvijest, u kontekstu onog kako ih obično razumijevamo, elementarno počinju mijenjati svoje uloge.

I još nešto. Podsvijest je moćnija od svijesti. Podsvijest je hardver sa neograničenom memorijom i neprevaziđenom inteligencijom. Još ne znam da li je izvor tim atributima u nama samima ili smo na neki način konektovani na sveprisutnu Silu i Inteligenciju izvan nas. Biste li se začudili kad bih vam rekao da je svaki trenutak vašeg života neizbrisivo urezan u memoriju vaše podsvijesti i da im možete imati otvoren pristup kada god to zaželite? I svaki trenutak prošlog života kojeg ste živjeli prije ovog  života. I još jednog života prije tog života i tako u nedogled postojanja. Vi ste vječni, moćni, bogati i sretni. To su sve istine koje su sakrivene od nas ili koje uslijed neznanja i lažnog ponosa namjerno krijemo od samih sebe. Hipnozom otključavamo vrata našeg unutarnjeg svijeta i otkrivamo da smo uistinu višedimenzionalna bića gotovo neograničene moći. Naravno, tu nije riječ o brzom procesu tipa ćiribu-ćiriba. Ali, malo po malo, energije kojima manipuliramo ili od kojih smo sačinjeni, postepeno, i uz snažnu volju, mogu se postaviti jednom i konačno na svoje mjesto. Možete otkriti način kako da postanete bogati, lijepi, zadovoljni, puni samopouzdanja i voljeni. Podrazumijeva se da će se svako prema spomenutim vrijednostima postaviti u skladu sa vlastitim mjerilima.

Mislim da vam mogu pomoći u tome.

Pomažem i sebi. Proces je u toku.

Suštinske promjene ne dolaze s vana, one nam se moraju otvoriti iznutra.

Nedavno sam imao sjednicu sa djevojkom koja je imala sljedeće probleme i predrasude:

1. Iako lijepa i željna ljubavi, osjećala se nevoljeno i isprazno.
2. Kao nezaposlena osjećala se lično i socijalno nekorisna.
3. Problemi sa dezintegriranom porodicom u kojoj je otac nepraktičan sa iracionalnim pogledima na život.
4. Strah da će narod kojem pripada biti majoriziran od naroda s kojim dijeli geografski prostor i društveno-političko organizovanje.

Kako lično duže vrijeme poznajem klijenticu, unaprijed znam da je riječ o dobronamjernoj ali ponekad i neupućenoj osobi pod uticajem medija kontroliranih nacionalnim političkim organizacijama.

Krenuo sam od četvrte stavke i, bez izlaganja hipnozi, objasnio joj da praktički ne postoji šansa da narod kojem pripada – s regionalne tačke gledišta: mnogobrojniji, i u teritorijalnom, vojnom i ekonomskom smislu bolje pozicioniran – u mirnodopskim uslovima na bilo koji način bude ugrožen. Jednostavno, koliko god nesavršene bile, postoje parlamentarne ili skupštinske procedura na najvišim nivoima vlasti koje ne dozvoljavaju ugrožavanje bilo kojeg od dva naroda koji žive jedan pored drugog. Kako je gospođica (nazovimo je osobom A.) to teško prihvaćala, naložio sam je da se zamisli u sljedećoj situaciji.

Zamolio sam je da vizualizira (ponovo bez hipnotičkog uticaja) situaciju gdje ona sa svojim narodom dijeli teritorijalni prostor od samo nekoliko desetina hiljada metara kvadratnih, praktički na tri-četiri gradske ulice, da su vojno opkoljeni neprijateljski nastrojenim jedinicama, van uticaja polja djelovanja bilo kakvih zakona ili međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava.  Rat je i ona sa svojom porodicom samo iščekuje vojni napad kojem je cilj fizička eliminacija njene narodnosne skupine koja se uslijed prijašnjih ratnih djelovanja našla u potpuno opkoljenoj enklavi. Sve države koje okružuju državu u kojoj se vodi rat, gdje su oni zarobljeni u enklavi, neprijateljski su upregnute protiv njih.

„Nimalo ugodan osjećaj. Već me strah. Paralizirana sam. Hvata me panika.“ – nemirno je odgovorila osoba A.

„Sad u mislima isključite tu neugodnu sliku i vratite se u stvarnost.“ – odgovorio sam mirno. Kao hipnotizer uvijek morate biti mirni.

Podsjetio sam je da ona nije u opkoljenoj enklavi pred izdisajem, da je u državi mir, da kako-tako funkcioniše aparat vlasti i da svjetskim silama trenutno nije u interesu da se ovdje zadjene bilo kakav sukob. Narodi kao narodi ne majoriziraju jedni druge. Strah se održava smišljeno i vještački jer je to jedini način da se nesposobne, podmitljive, pohlepne i sluzave oligarhije održe na vlasti.

„I, da,“ – nastavio sam – „to jeste bila stvarna slika takozvanog istočnog Mostara prije dvadesetak godina, pobijenih civila u Grabovici ili Trusini, likvidiranih civila u Srebrenici ili Žepi, i da ne nabrajam dalje. Ali danas, iz ove perspektive, ne postoji realna šansa da se u skoroj budućnosti dogodi nešto slično. Ako i pretpostavimo da se nešto tako može dogoditi u budućnosti, budemo li reagovali na vrijeme, jednom zauvijek ćemo napustiti ove prostore. Nije vrijedno ostati. Jer, šta se desilo: bezočni zaštitnici nacionalnih interesa, nakon što su bili prisiljeni na sklapanje mira, svojski su se potrudili da svaki do u temelj opljačka novac i dobra vlastitog naroda ostavivši ga na maltene prosjačkom štapu, nezaštićenog i golog na vjetrometini globalnih korporacijskih oluja. To je još jedan zločin. Ništa manje strašan od ratnih zločina. Samo je pitanje da li će ikad iko odgovarati za tu vrst nedjela.“

Imao sam osjećaj da se složila sa mnom.

Sad je trebalo da se pozabavimo ostalim problemima zbog kojih je došla osoba A.

Inače, osoba A. je izuzetno lijepa, pametna i privlačna djevojka. Dok razgovarate s njom, ta bi vam ljepota bola oči i štipala vas za obraz.

Nakon što sam joj jasno objasnio načine i svrhu hipnotiziranja, i odgovorio na pitanja za koja se interesovala, prešao sam na posebnu vrstu indukcije. Da bi prodrli u um osobe morate joj potpuno opustiti tijelo.

Dok je ležala, opuštao sam joj dio po dio tijela. Krenuo sam od koljena. Predivna koljena oslikana preko meke površi gumificirane tkanine. Energiju opuštanja usmjeravao sam ka potkoljenicama i listovima, pa onda ka stopalima. Sve ljepši do ljepšeg dio tijela. Sad sam još više shvaćao da je osoba A. uistinu vanredno privlačna. Opuštao sam joj butine, stomak sa pleksusom i dijafragmom, a kad sam došao do grudi, osoba A., sljedeći moje instrukcije da pronađe najugodniji položaj za taj dio tijela, lagano se promeškoljila, a taj je pokret izazvao vidno pomicanje njenih grudi. Zadubio sam se u vrhove bradavica koje su se kao višnje na vrhu gustog želea kretale tamo-‘amo, tamo-‘amo … O, Bože, koja ljepota, koji odraz ljepote … Tamo-‘amo, tamo’amo, gore-dolje… ukrug…uokolo…I, najednom, energija hipnotiziranja koju sam usmjeravao prema subjektu, kao da mi se vraćala direktno u glavu. Preko putenih, njišućih grudi vršila se povratna indukcija nada mnom samim. Zaobilazio sam svijest i naglo tonuo u tamnu nesvijest, tamnu…nesvijest…tamnu…

Ne znam koliko je vremena moglo proći kad me razbudio udar hladne vode po sred face.

„Gospodine Mahmute, gospodine Mahmute..! – vrištala je izbezumljena i prestrašena osoba A. sa čašom u ruci – „Jeste li dobro?! Šta vam se najednom dogodilo?! Probudite se! Molim vas, probudite se!“

Otvorio sam oči. Ispred mene je vikala i mahala rukama osoba koju sam trebao hipnotizirati. Dogodilo se upravo suprotno. Posve nenamjerno hipnotisala je ona mene. Ali probudio sam se. Činilo se da sam tresnuo sa stolice sa glavom u saksiji od filadendrona. Sad je samo trebalo da se pridignem i samopouzdano uvjerim usplahirenu djevojku da je sa mnom ipak sve u redu i da je hipnoza potpuno bezopasna terapija bez zabilježenih kontraindikacija.

Uskoro sam je učtivo ispratio van. Nije bilo smisla sa nastavljanjem terapije. Nadao sam se da kod osobe A. nisam izgubio baš svaki kredibilitet. Djelovala je posve neodređeno. Rekao bih razočarano. Nerazumljivo se pozdravila i brzo udaljila, skoro bježeći.

Vratio sam se i mahinalno stao pred ogledalo.

Iz uha mi je visio bijeli cvijet polomljenog filadendrona.