Heni Erceg: Referen-dum-dum

Povezani članci

• Stipe Mesić o savezu crkve i desnice, neotuđmanizmu, Josipoviću…
• Crnogorska mladost kruna istorijskog suverenizma
• IDIL – djeca neoliberalnog islamizma
• Velika pomoć Bosanaca širom svijeta:Dijaspora u BiH šalje gotovo 2 milijarde dolara godišnje
• Miodrag Živanović: Treba promijeniti plemensku strukturu BiH
• Čija je Banjaluka kuća?

Kada bi lokalna vlast u Splitu odlučila naprimjer prodati, dati u najam, pokloniti Dioklecijanovu palaču, to jest samo srce grada, građani bi se, ili barem bolji dio njih, odlučili suprostaviti, iskoristiti pravo na neposredno demokratsko odlučivanje, pa bi se organizirali, skupili potpise, izašli na referendum… I popušili! Onako kako su, unatoč silnim naporima da od obijesne kaste spase dio grada, izgubili Dubrovčani, te se sada tik iznad Dubrovnika grade ogromni hoteli s kilometarskim golf terenima. Ili onako kako će vrlo vjerojatno, na predviđenom referendumu, građani Pule izgubiti najatraktivniji dio svoga grada, velike šumske površine i zgrade koje su kulturno dobro, budući da je tako, pogodujući nekom bogatom hohštapleru, odlučila lokalna vlast.

A zašto lokalni referendumi uvijek idu na štetu građana? Zato jer je na snazi opasna zakonska manipulacija, prema kojoj se lokalna referedumska utakmica dobija samo ako je izglasa više od 50 posto upisanih birača u nekom gradu, dok je za pobjedu u državnoj igri oko nekog, u pravilu ideološkog pitanja, dovoljan glas samo jednog jedinog građanina. Uz takvu zakonsku instrumentalizaciju nema toga Ustava koji recimo Dioklecijanovoj palači garantira status nacionalnog dobra i time sprječava njenu prodaju, ali bi zato floskula o svetosti braka, kao isključivoj zajednici muškarca i žene, mogla lako postati ustavnom kategorijom na referendumu, zakazanom za 1. prosinca.

Kronologija marša konzervativne desnice, biskupa, vjeroučitelja, rigidne političke opozicije, kroz institucije, zakone, demokratske procedure… uz nevjerojatnu indolenciju lijevo-liberalne vladajuće koalicije bila je, naime, tako agresivna da se može lako predvidjeti ishod uličnog izjašnjavanja i unaprijed proglasiti veliku pobjedu crnih mantija nad etičkim i ljudskim vrijednostima sekularne države. Jer unošenjem u Ustav tako isključivog termina braka još se više getoiziraju sve grupacije drugačijih građana, Hrvatska postaje država koja je diskriminaciju ozakonila u svom najvišem zakonskom aktu i širom otvorila put pretenzijama konzervativnih križara da laičku državu uređuju kao katoličku džamahiriju.

U zemlji u kojoj je i do sada crkva diktirala svim segmentima društva, od obaveznog vjeronauka u dječjim vrtićima do toga da hrvatski biskupi sudjeluju u izboru urednika javne televizije, ovaj religijski prodor u Ustav, za posljedicu ima golo fašističko izopćenje građana „nižeg reda“, a koliko sutra dovoljno će biti da grupa retardiranih fanatika, s obaveznom krunicom u rukama, organizira „demokratsko“ izjašnjavanje o zabrani prava na pobačaj, ili o ukidanju prava srpske manjine da udiše čisti hrvatski zrak, ili o izgonu svih homoseksualaca iz Hrvatske, ili o ukidanju ćirilice iz javne upotrebe, što je već  najavaljeno, i eto prilike za novi trijumf većinske, konzervativne, nacionalistička Hrvatske.

No najgore je što do ovakvog nevjerojatnog zadiranja radikalne desnice u temeljna ljudska prava, poput bračne zajednice, nije došlo ni njenom krivnjom, ni njenom snagom, nego joj je tu mogućnost naprosto isporučila upravo trenutačna vlast, koja je nedavno – u strahu da će im podanici sabotirati sveti politički cilj, to jest ulazak u Evropsku Uniju – donijela taj sumnjivi zakonski akt prema kojemu se nacionalni referendum ima smatrati važećim čak i ako izjašnjavanju pristupi samo jedan jedini građanin. Sada su se kršćanski fundamentalisti samo vješto poslužili istom manipulacijom i iskoristili svojevremeni politički makijavelizam vladajuće elite kojoj cilj opravdava sredstva, pa se Hrvatska, svježa članica Evropske Unije, već predstavlja kao totalna negacija njenih najvažnijih civilizacijskih vrijednosti.

Osim toga, upravo je ova vlast itekako pomogla ustrojstvu Ustavnog suda, instance koja je jedina mogla i bila dužna  izjašnjavanje o braku kao ustavnoj kategoriji proglasiti ništavnim, budući da je riječ o grubom zadiranju u elementarna ljudska prava kojima ni Ustav, a bogami ni Biblija, nisu nadređeni. Ali naravno Ustavni se sud nije oglasio, niti je itko normalan to uopće mogao očekivati, budući da je riječ o specifičnom, degeneričnom proizvodu gnjile političke nagodbe, gdje nema mjesta relevantnim pravnim stručnjacima, nego je to groteskna hrpa sve samih isluženih partijskih karijerista, bilo je tu svega, od supruga partijskih moćnika do osumnjičenika za ratne zločine, riječju, institucija je to za uhljebljenje po političkim ili rodbinskim vezama u kojoj prevladava duh nacionalizma ili konzervativnog katolicizma.

Uglavnom, čak i u slučaju da se taj diskriminatorski referendum ne održi, recimo zbog lošeg vremena, ili zbog naglo probuđene savjesti ustavnih sudaca, ipak su se fino pokazale sve mogućnosti krajnje zloupotrebe toga delikatnog demokratskog instituta, jednako od strane vlasti, kao i od raznih fanatiziranih skupina. Pri tome suzbijeno je i uvjerenje kako je upravo referendum politički instrument ljevice, jer se u praksi, evo, ispostavlja kao nadasve probitačno sredstvo konzervativne desnice. I dodatno potkrepljuje teoriju sitnih razlika između političke desnice i ljevice.

Mladina