Heni Erceg: Sir, vrhnje i fašizam

Autor/ica 25.1.2012. u 20:39

Povezani članci

Kada Srbi pobiju tristo Hrvata, onda to nije ratni zločin, nego genocid. Kada Hrvati međutim likvidiraju stotinjak tisuća ljudi, onda to ne samo što nije genocid, nego nije ni ratni zločin. Štoviše, ustaški koncentracijski logor Jasenovac u kojemu je ubijeno upravo toliko Srba, Židova, Roma, komunista… u interpretaciji Crkve u Hrvata i danas se naziva „bolnicom“ ili, još odvratnije, „smještajem za protivnike režima“. Pa su valjda zato šefu tog „demokratskog“ režima, stanovitom Anti Paveliću, i ovu godinu, kao i svih prethodnih dvadeset, održane mise zadušnice u crkvama u Zagrebu i Splitu. Tu su važne svećeničke njuške održale primjerene političke govore, istaknuli kako su i ovaj „zadnji, agresorski rat izazvali ateisti i bezbožnici“, a potom nježno otpjevali mise za spas duše „božje ovčice“, ustaškog vođe Pavelića.
Političke strukture skandal su tradicionalno odšutjele, čak i nakon reakcija iz svijeta, što je, eto, posve u skladu s tradicionalnim uvažavanjem i promoviranjem hrvatskoga fašizma. Ipak, jedan je visoki političar pokvario ugođaj jer se nekako osjećao pozvanim reagirati, možda zato jer je svoj politički mandat osvojio interesantnim programom takozvane „nove pravednosti“. Pa je u ime te pravednosti gospodin predsjednik Republike cinično ustvrdio kako su mise za jednog fašističkog zlikovca tek „privatne manifestacije vjerske prirode“, a budući da „odaziv građana nije bio velik, ne treba im pridavati veliki značaj“. Javno demonstriranje „privatnog“ fašizma nije, dakle, nešto što bi uopće trebalo bilježiti, a kamoli osuđivati, ili ne daj bože zakonski sankcionirati. Nego ga se, prema mišljenu šefa države, ima smatrati samo usamljenim, sporadičnim ekscesom, a nikako ne kontinuiranim, institucionalnim, to jest sistemskim procesom. Eh da, kad bi barem tako bilo. Ali nažalost nije, pa je, kako to već biva, predsjednika već sutradan demantirala praksa, u vidu jedne sudske presude.
Stigla je iz Knina, inače središta nekadašnje srpske pobune, koji je, nakon temeljitog „humanog preseljenja“ cjelokupnog srpskog stanovništva, postigao ekskluzivni status etnički skoro potpuno čistog hrvatskog grada. Tako je tamošnja sutkinja, slijedom svoje čvrste nacionalne osviještenosti, odbacila prijavu protiv građanina koji je na jednom derneku, u povodu slavlja oslobođenja Hrvatske, prodavao majice i kape s natpisom „Za dom spremni“. Riječ je pak o pozdravu koji se službeno koristio u nekadašnjoj fašističkoj tvorevini Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Državna je službenica pri tome ispisala nadasve zanimljivo obrazloženje, kojim se u cjelosti slaže s argumentima optuženog, to jest da je „pozdrav ‘Za dom spremni’ poznat kroz cijelu hrvatsku povijest“, još tamo od nekih srednjevjekovnih hrvatskih knezova, pa da stoga „nije točno da predstavlja ustaško obilježje“. I dalje, ni fašistički pozdrav, „niti predmeti crne boje, to jest majice i kape“, prema obrazloženju sutkinje, „ne mogu poticati na vjersku ili nacionalnu mržnju, zato jer prema Zakonu to mogu uzrokovati samo predmeti koji se nose, a nikako ne oni koji se prodaju“! Eto tako je još jednu „privatnu manifestaciju“ uličnoga fašizma, kako bi to lijepo rekao hrvatski predsjednik, „kojoj ne treba pridavati veći značaj“, sudski uobličila službenica temeljne pravosudne institucije. Pa je jedan strogo fašistički pozdrav proglasila tradicionalno, skoro pa službeno, hrvatskim, koji kao takav, naravna stvar, ima uživati širu društvenu i državnu potporu. Poput recimo autohtonog maslinova ulja.
Ali ustvari sutkinja ničim nije izašla iz okvira uobičajene prakse, nego se svojom presudom samo pridržava društvenog konsenzusa, jer sporni se fašistički pozdrav toliko uobičajio u protekla dva desetljeća postojanja takozvane demokratske Hrvatske da se posve prirodno koristi na nogometnim utakmicama, svadbama, u crkvama, proslavama državnih praznika… A da baš nikada, zbog otvorenog veličanja fašizma, nije prekinuta ni jedna nogometna utakmica, niti su se organizatori, politički funkcioneri iz svečanih nogometnih loža, ikada makar ispričali, a kamoli zatražili zakonske sankcije. Štoviše, kontinuirana promocija autohtonog hrvatskog fašizma, koji slavi čak i ustaško klanje, posve je legitimna, naprimjer u deranju popularnog pjevača, stanovitog Thompsona, uvijek rado viđenog u emisijama Hrvatske televizije, dragog gosta na intimnim, božićnim druženjima s klericima i presvijetlim Kardinalom.
Stoga kninska presuda doista nije nikakav presedan, nego tek formalna potvrda sistemskog i općeprihvaćenog odnosa prema hrvatskom fašizmu. Baš kao što hrvatski građani uporno slave svoje osuđene ratne zločince, zahvaljujući kontinuiranoj potpori svih političkih elita, tako je i jedan izvorno fašistički pozdrav, generalno blagoslovljen od državnih i vjerskih institucija, u konačnici doista postao „tradicionalno hrvatski“.
Pa bi svakako valjalo zatražiti njegovo licenciranje, nešto kao za domaći sir i vrhnje, i time, uoči referenduma o ulasku u Evropsku Uniju, malo odobrovoljiti značajan broj euroskeptika. Koje je, pak, nakon što je povukao sumoran znak jednakosti između jedne presude koja tolerira fašizam i svoga minoriziranja misa za ustaškog poglavnika, pohitao animirati predsjednik države. To jest tumačiti građanima sve o demokratskim vrijednostima Evrope. S naročitim naglaskom na antifašizam.

tekst objavljen u tjedniku Mladina , prenosimo uz dozvolu autorice