Heni Erceg: Rođaci iz Amerike
Povezani članci
Hrvatski državni vrh proslavio je Dan oružanih snaga, uglavnom sam sa sobom i u društvu mnoštva uniformi, zrakom su paradirala ona dva-tri aviona, a dole nešto vojnih vozila Patrija čija je nabavka i ovdje pod istragom zbog korupcije i mita. Posebnu čast pak da ugoste predsjednika Republike dobili su stanovnici otoka Vis i Lastovo. Doista bio je baš pravi trenutak za grandiozne riječi i pompu, s obzirom na veliki skandal koji upravo potresa oružane snage, jer je na vidjelo izašlo kako su brojni oficiri, njih više od trideset, još 1999. godine postali tobože nesposobni za rad, ali su, eto, taj sitni detalj zaboravili prijaviti firmi u kojoj su zaposleni, odnosno Ministarstvu obrane. Tako već 12 godina, uz visoke plaće, ti zaljubljenici u domovinu, razni generali, pukovnici…, primaju i astronomske naknade, od oko tisuću eura mjesečno, za račun svoga tobožnjeg invaliditeta. Jedan od njih, očigledno zdrav kao dren, bio je čak i šef misije u Afganistanu, tamo gdje Hrvatska zajedno sa svojim najdražim političkim mentorom, Amerikom, ima tamošnjem stanovništvu donijeti mir i demokraciju.
Njihov pak vrhovni zapovjednik, predsjednik Republike, slične je floskule o svakovrsnom prosperitetu odnio na dar mještanima Visa i Lastova, koji da su, kaže se u izvještajima, bili „pod okupacijom Jugoslavenske vojske“ sve do „oslobođenja“ početkom devedesetih. Otada su, dalo bi se zaključiti, doživjeli demokratski, privredni i kulturni procvat, postali mjesta izuzetno kvalitetnog življenja, baš kao i svi ostali dalmatinski otoci.
Tako bi to izgledalo u nekom romantičnom snu ili u banalnoj viziji nekog turista kojemu je otok tek užitak kupanja, friška riba, maslinovo ulje, dobro vino i slične bedastoće. Realnost je međutim nešto posve drugo. Zato i brinemo je li se šef države uopće još vratio s izleta na Vis i Lastovo, budući da mu za to treba mnogo više vremena nego do Afganistana, to jest najmanje četiri dana. Putovanje od Splita do Lastova i natrag traje, naime, u povoljnim vremenskim uvjetima, puna dva dana, do Visa isto tako, trajekt plovi samo jednom dnevno, to jest ideš danas, vratiti se možeš tek sutra, i to u cik zore. Dakle, dva otoka, četiri dana puta.
Zato je prava šteta da svu tu torturu, koju i 20 godina od „oslobođenja“ otoka od mrske Jugoslavije i njene vojske prolaze otočani, i pri tome skupo plaćaju prijevoz dotrajalim, beskrajno sporim trajektima, nije osjetio i hrvatski predsjednik. Jer je naravno nekim brzim gliserom kurtoazno svratio na Vis i Lastovo, e kako bi, kao i svi njegovi prtehodnici, birokrati bivše Jugoslavije i sadašnje Hrvatske, trkeljao nešto o potrebi „revitalizacije otoka“ koji da su naše blago, i još, kako „razvojne mogućnosti otoka zavise najviše o sposobnosti, upornosti i znanju otočana“. Lijepo i pametno! Jedini sitni problem je vražja dob tamošnjeg stanovništva, jer se među tom otočkom starčadi jedva nađe poneko mlad i dakako nezaposlen.
Budući da ni ova vlada, kao ni sve bivše, u svojim mudrim planovima i strategijama razvoja nigdje ni ne spominje dalmatinske otoke, mogao bi se predsjednikov govor pročitati i kao svojevrsni cinizam. Ali ne, to je upravo iskrena ilustracija tradicionalnoga odnosa prema Dalmaciji i njenim otocima, isključivo kao izdašnoj turističkoj tržnici s koje će se na kraju sezone ubrati značajna količina deviza za punjenje državnog proračuna. Nakon ljeta pak svih 120 tisuća ljudi, mahom starih, koji žive na onih 60 naseljenih otoka, utonut će u isti, poznati čemer, izloženi maćehinskom odnosu vlasti čak i prema njihovim elementarnim egzistencijalnim potrebama.
Lastovo je, na primjer, udaljeno od kopna 54 nautičke milje, ili samo 99 kilometara, pa ipak, ako netko tamo razbije glavu ili dobije infarkt, valja mu čekati na prijevoz do kopna dotrajalim vojnim helikopterom, jer Hrvatska do danas nije nabavila barem jedan sanitetski aviončić s bolničarima spremnima za nužnu, hitnu pomoć unesrećenome.
Dugi sati neudobne plovidbe i vremenski rok od dva dana potreban je Višanima ili Lastovcima za obični odlazak na kopno, k zubaru, frizeru, ili pak za bahate prohtjeve poput odlaska u kino, kazalište… Hrana je na otocima znatno skuplja, olakšica nema, ali poreza naravno ima. A taj turizam, u čije se devize uzda svaka ovdašnja vlast, na Visu se i dalje svodi na dva dotrajala hotela, Lastovo nema nijedan, hoteli na Hvaru uništeni su istom, divljačkom privatizacijom. Šolta, od Splita udaljena toliko da bi se moglo skoro preplivati tih nekoliko milja, živi u nekom predcivilizacijskom dobu, bez ijednog hotela, a i ono malo otočke privrede uništeno je dolaskom „oslobodilaca“ koji su sa svih otoka protjerali jugoslavenske „okupatore“, e da bi uspostavili nove vrijednosti. Koje se sve mogu podvesti pod stihiju divlje gradnje i pohlepu privatnih interesa novih tajkuna.
Država se u tom barbarskom pohodu na jednu prastaru civilizaciju uvijek držala po strani, nije intervenirala, nije razradila suvisle planove razvoja za taj potencijalno najvažniji dio Hrvatske, nego se čitav njen interes iscrpljuje u mužnji deviza od sezonskog turizma i prepotentnoj lamentaciji o „naljepšoj obali na svijetu“. Stoga, mijenjaju se ovdje države, vojske, ideologije… ne i dalmatinski otoci. Oni žive svoju prošlost, kao nekadašnji rođaci iz Amerike. Dobrodošli samo kada su donosili dolare.
tekst objavljen u tjedniku Mladina, objavljujemo uz dozvolu autorice