Heni Erceg: Male crkvene radosti

Povezani članci

• Antikviteti
• Johnova vjerska policija protiv Andrijinih „pedera“
• Migrante ne žele ni u Doboj Istoku: Neka ih vode u druge sredine, mi nemamo uslove za njih
• Javni poziv za praćenje suđenja u predmetu Srebrenica-Kravica pred Višim sudom u Beogradu
• Vjera u pravdu je vjera u Čovjeka!
• Nezavisno sudstvo Srbije briljira: Niko nije kriv za paljenje džamije

Jest da nisu bogzna kakvi, nisu baš ni neovisni, jest da su svakakvi hrvatski mediji, ali opet da ih nije… Kako bi se na primjer sada saznalo da će Papin posjet siromašnu Hrvatsku koštati skoro 7 milijuna eura, s obzirom da vlast taj podatak krije kao zmija noge, mada je do posjeta ostalo jedva tri tjedna. Dakako, mediji su lako došli do toga pozamašnog troška, koristeći se iskustvima drugih zemalja. Prava je sreća međutim da među tim svakojakim, mahom estradiziranim, medijima – pri tome u vlasništvu baraba koji su ili u zatvoru ili pred njegovim vratima – ima jedan tjednik, seriozan i nepotkupljiv. Financiran doduše od strane korporacije, moćnije od svih drugih, a koji bi trebao imati ogroman utjecaj na čitaoce, ako se povjeruje u podatak da su skoro svi Hrvati, njih skoro 90 posto, uvjereni katolici.

Elem, tjednik koji izdaje Crkva u Hrvata zove se Glas Koncila i pretendira na golemu važnost, pa je svakako nepopularno za glavnog urednika te novine kazati tek da se rastao s pameću. Premda komentari, jedan za drugim, upućuju na ozbiljno psihotično stanje njihova autora, monsignora Miklenića, a budući da se njegov izdavač, to jest Katolička crkva, ni riječju ne ograđuje od njegovih novinarskih bulažnjenja, dalo bi se zaključiti da je isto delirično stanje zahvatilo i tu velevažnu instituciju. Uglavnom, najprije je prije nekog vremena uvodničar Glasa Koncila mrtav ozbiljan ispisao tekst pod naslovom „Novi val čerupanja Hrvatske“, u kojemu se poznatom nacionalističkim paljbom obrušio na Maticu srpsku jer da ova u svojoj ediciji „Deset vekova srpske književnosti“ namjerava uvrstiti i neke hrvatske autore. E, nema majci ni retka hrvatske književnosti srpskom agresoru, pa će tu ideju Matice srpske Miklenić sasjeći u korijenu i nazvati je „primjerom nove velikosrpske otimačine“. Eh, samo kada bi mogao na nekoj lomači spaliti sve te vještičje spise, a onda na veliku vatru pridodati još i domaće novine na čije je novinare nasrnuo u svom najnovijem komentaru.

Kaže tako monsignor kako su mediji u Hrvatskoj objavili „neizmjerno mnogo priloga koji su u svojoj biti izrazito antihrvatski, antidržavni, antivrijednosni, antidruštveni“ i ono najvažnije – „anticrkveni“. A da pri tome „nitko od vlasnika, novinara ili urednika nije ni javno prozvan, a kamoli da bi bio sankcioniran“. Uh! Ma kakva lomača za nepoćudne knjige, novine… pa taj bi, samo da smije, sve bez suda, progonio, valjda i u zatvore trpao, nepoćudne autore „anticrkvenih“ tekstova. I ne zaustavlja se njegova svetost Miklenić samo na progonu verbalnog delikta, nego, po uzoru na svoje inkvizitorske pretke, tvrdi kako su „pojedini novinari bili agenti zloglasne Udbe i KOS–a“.

Ipak, najveći je njihov grijeh, srlja Miklenić dalje, što „hrvatskom narodu nabijaju kompleks genocidnosti i zločinaštva“, što se dakako odnosi na sve koji, za razliku od Crkve i njenih desničarskih vodonoša, misle da je hrvatske ratne zločince trebalo sankcionirati, ili koji nisu pali u nesvjest od „šoka i nevjerice“ nakon presude hrvatskim časnicima na sudu u Haagu. No, budući da je Glas Koncila crkveno glasilo, logično znači da biskupi i ostali šefovi Crkve stoje iza onoga što bulazni monsignor i glavni urednik njena tjednika. Odnosno, Miklenićeve se komentare zapravo može u neku ruku nazvati službenim stavom njegovih nadređenih. To jest crkvenih kmera čiji je mentalni sklop istovjetan onome njihovih najvećih neprijatelja, komunista, a da se ni za milimetar nisu približili nekom obliku demokratskog dijaloga ili, ne daj bože, prakticiranju nauka socijalne pravde i osjetljivosti. Koji i danas smatraju posve normalnim da glavni urednik njihova tjednika traži da se „pravno sankcioniraju mediji koji pišu protiv Crkve“.

Bogata, moćna i razuzdana, Crkva ne bira način da zauzda medije koji razotkrivaju njeno ogromno bogatstvo u siromašnoj državi, ili pak kritiziraju njene ksenofibične stavove u odnosu na Evropsku Uniju, ili njenu sklonost da sve ratne zločince proglasi svecima.

Ipak, čini se da je Crkva ovdje, baš kao i drugdje u svijetu, posebno osjetljiva baš na razotkrivanje njenih skrivenih, slatkih radosti, to jest čudnih seksualnih sklonosti njenih svećenika. Tako će uvodničar Glasa Koncila s jedne strane tražiti sankcioniranje i progon novinara, a s druge nježnim riječima pravdati svoga kolegu, svećenika koji raznim seksualnim igricama voli u svojoj župi mamiti maloljetnike. Svećenika su prijavili roditelji, aferu objavili mediji, a Crkva? Ma nema od tamo ozbiljnih primjedbi, a kamoli nekih sankcija.

A kada se, eto, u svojim novinama konačno oglasila, onda je to u obliku suosjećanja s veselim svećenikom koji se rado fotografira polugol, obučen tek u lance i kožnato remenje, pa se takav ukazuje djeci. Svejedno, urednik Glasa Koncila zaključuje kako njegovi seksualni nasrtaji na vlastitog nećaka i djecu nisu „prekršaj ni jednog građanskog propisa ni zakona“, već samo nešto „moralno nedopustivo i šokantno“.

U državi, međutim, koja živi u bolesnoj simbiozi s Crkvom, kao drugom polugom vlasti, jednako razuzdanom i arogantnom, nije neobično da, nakon Srba, ljevičara, intelektualaca… crkveni tjednik evo zaziva otvoreni progon novinara pod indikativnim naslovom „Postupci koje treba iskorijeniti“. Naročito kada je riječ o „postupcima“ otkrivanja malih seksualnih radosti crkvenih pastira.

Tekst je objavljen u Mladini,prenosimo uz dozvolu autorice