Heni Erceg: Ivo Josipović je trgovac notama

Povezani članci

• „WE MUST HELP THE CHILDREN OF BOSNIA“ – GRAHAM BAMFORD 117. ŽRTVA BOJOVNIKA DARIA KORDIĆA
• Demokratska i demografska kompromitacija Europske komisije, ne priznanje nekonsolidiranoj Hrvatskoj
• U Bosni i Hercegovini 293 novozaraženih koronavirusom, 13 osoba preminulo
• Banja Luka: Tu je bio grad sad je pustinja
• Nenad Veličković: Nacionalističko obrazovanje je nasilje nad djecom
• Viktor Ivančić: MEDIJI I MLIJEKO

Najprije je bio pravnik, profesor na fakultetu, pa je svojevremeno, na zahtjev tada vladajućih nacionalista, sročio tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid. I taj uradak od države masno naplatio. Nešto kasnije, promjenom vlasti, založit će se da se ista tužba povuče jer da to šteti međusobnim odnosima Hrvatske i Srbije, a zadovoljilo bi se time prije svega one čangrizave evropske birokrate.

U tom bivšem životu bio je i muzičar, kompozitor takozvane ozbiljne glazbe, zalagao se za regulaciju glazbenog tržišta, pa se autorski potpisao i na akt o zaštiti autorskih muzičkih prava, a onda godinama bio siva eminencija Hrvatskog društva skladatelja. I pažljivo kontrolirao zanimljivo tržište glazbe, ustanovljeno tako da svaki građanin i ne znajući svakodnevno plaća autorsku naknadu svakoj šuši čija glazba trešti u kafićima, restoranima, na autobusnim kolodvorima, u aerodromskim veceima…

Onda je, na prijedlog Socijaldemokratske partije, profesor  i uspješni trgovac notama, postao predsjednik države, prethodno animirirajući birače srcedrapateljnim, ispraznim programom „nove pravednosti“, što je imalo govoriti o njegovoj ozbiljnoj socijalnoj osjetljivosti prema građanima na divljem, neoliberalanom domaćem tržištu. No tu je kurentnu mantru brzo zaboravio, i evo uvaženi profesor ovih dana tumači studentima zanimljive nužne promjene u pravnom sustavu, kritizira pravnu čeljad suviše sklonu suhom normativizmu, koja da slijepo slijedi slovo zakona, a da u razvijenim državama danas prevladava mnogo fleksibilnije razumijevanje prava. I zaključio da je „Tito bio u pravu kada je govorio da se zakona ne treba držati kao pijan plota“!

Tako uvaženi profesor, u slobodno vrijeme i šef države, tumači potrebu prilagodjavanja formalnih pravnih zakona određenoj situaciji, da bi malo kasnije, zalazeći u sferu ekonomije, preporučio studentima neka što prije nauče kako „postoje zakoni tržišta i ekonomije koji, nažalost, često ne idu u prilog građanima“. To jest da su zakoni tržišne ekonomije zadani i strogi i da ih se, za razliku od formalne legislative, treba držati baš „kao pijan plota“. Makar često idu na štetu građana, upozorava suptilno hrvatski predsjednik, izabran od većine građana upravo zbog svojih socijaldemokratskih proklamacija.

I nije riječ samo o još jednoj prevari kakvima i inače obiluje hrvatska politička scena, nego o grubom političkom cinizmu kojim šef države brani nedodirljivost tržišnih zakona. Zato jer je i sam skrojio jedan takav čije nam posljedice „često ne idu u prilog“, a čije nezakonite konzekvence danas i samog tvorca predstavljaju u posve drukčijem svjetlu.

Uglavom, nekoliko je nezavisnih medija objavilo iscrpne podatke o trgovačkim vještinama gospodina Josipovića, iz kojih je vidljiva golema količina novca s kojom je svojevremeno raspolagao kao prvi čovjek Hrvatskog društva skladatelja. Šema jednostavna i poznata. Država još 2003., zahvaljujući dobrim vezama profesora Josipovića, daruje Društvu skladatelja monopol na ubiranje naplate svih muzičkih autorskih prava, uključujući i one od prodaje praznih diskova, pa je akt o zaštiti autorskih prava, što ga je, sjetimo se, osmislio upravo pravni stručnjak Ivo Josipović, samo zadnjih nekoliko godina, krizi unatoč, omogućio prihod veći od 10 milijuna eura.

No pravi problem leži u činjenici nelegalnog namještanja poslova, bez javnog natječaja, agenciji Josipovićeva bliskog prijatelja, a koja je za Društvo skladatelja – kojemu je pak Josipović tada na čelu – zapravo obavljala cjelokupni posao oko zaštite autorskih prava. Zarada se mjeri milijunima eura, pa je naravno i profit bio ravan onome kakav je moguć recimo u unosnoj, ilegalnoj trgovini oružjem. Ne čudi onda i da se Josipović, sada kao hrvatski predsjednik, našao u društvu onih koji su zdušno podržali ACTA-u, sumnjivi trgovinski sporazum kojim se tobože kane štititi autorska prava na internetu, a zapravo se radi o kontroli i otvorenom zadiranju u sferu privatnosti.

Riječ je dakle o aferi u kojoj su dvojica dobrih prijatelja, bez adekvatnih javnih natječaja, raspolagali velikim društvenim novcem, uz, podrazumijeva se, ogromne profite. Jedan od njih u međuvremenu je postao šef države koji, eto, javno tumači kako su zakoni tržišta bogomdani iako „idu na štetu građana“. Baš kao akt o zaštiti autorskih glazbenih prava što ga je sam osmislio. I još bolje naplatio. Onaj drugi pajdaš istodobno je i poslovni partner vlasnika najveće medijske korporacije u zemlji, Europapress Holdinga, u sumnjivim poslovima s turizmom, a kojima se već godinama bave istražni organi.

Tako je, eto, zatvoren društveno opasni krug, sastavljen od medija, biznisa i visoke politike, pa je, sasvim očekivano, čitav skandal o Josipovićevim nelegalnim namještanjima unosnih poslova kućnom prijatelju, ekipa iz medijskog mainstreama potpuno prešutjela. Makar afera iz sfere banalne političke laži i izborne obmane, ulazi u ozbiljno područje nezakonitosti.

No upravo ta šutnja o predsjednikovoj maloj kućnoj radinosti odlično svjedoči o čvrstoj interesnoj povezanosti političkih elita s utjecajnom medijskom korporacijom. Političkih postulata s kojima se izlazi na izbore ionako se ne treba držati kao pijan plota. Naročito kad se već osvoji vlast.    

Tekst je objavljen i jedniku Mladina, objavljujemo uz suglasnost autorice