Hej Sloveni, zar ste još živi?!

Povezani članci

• ZLATKO JELISAVAC: Kvazi na kvadrat
• Naviknuti da smo zaboravljeni
• Patrioti i imperijalisti: Čerčil, de Gol i Putin
• Drveno željezo u hrvatskoj političkoj kovačnici
• Odluka o nagradi “Grozdanin kikot”
• Opametiti nas ne uspijeva ni katastrofično iskustvo Srebrenice

Napuniti jednu salu pozorišta manjih gabarita i nije neko postignuće, samo po sebi. Ali, ustati da kažeš ‘Smrt Fašizmu – Sloboda Narodu!’, u gradu koji je jedan od epicentara neofašizma u Evropi, to je golema stvar.

14. februarska nagrada je oživljena. Sejo Đulić je uradio odličan posao od kad je preuzeo mostarski SABNOR. Narodno pozorište je bilo puno na svečanoj akademiji povodom Dana Oslobođenja grada.

 Ako izgleda kao neonacist? Ako se ponaša kao neonacist?   

Nekoliko autobusa seniora s karanfilima u rukama ide na Partizansko groblje. Nisu samo seniori, ima tu i mlađeg svijeta. Od mlađih tu su SDP-ovci, članovi manjih stranaka lijevog ili umjereno lijevog spektra (vidjet ćemo hoće li i dalje biti razjedinjeni #izbori2018) te nekolicina pojedinaca.

Preko puta Partizanskog je Staro Veležovo igralište. Kafići su odavno propali i pozatvarani. Radi tek nekolicina. Tu se sad kupe navijači. Možda je podne. Prolazim nešto ranije. Kolona s antifašistima treba stići tek oko jedan. Ispred jednog od kafića stoji grupica momaka. Svi su obučeni u tamne jakne. Dobar dio njih ima obrijane glave.

(Ako izgledaš kao neonacist, ako se ponašaš kao neonacist – ti si? Zanima me kakav bi odgovor na to dao Dragan Čović. On bi sigurno mirno pogledao i mrtav hladan rekao: Europljanin.)

Možda su samo na subotnjoj kafezi. Policija će ih valjda rastjerati dok ne stignu autobusi. Ako ih ja vidim, vidi ih i policija koja stoji preko puta. Nemoguće da se policija ne bi pobrinula za sigurnost kolone koju treba da čuva? Je li nemoguće?

Dan ranije, polupane su spomen ploče na Partizanskom groblju. Ispisani su pop grafiti: ”Juden raus’, ”Fašizam živi” i sl., zajedno s mnoštvom svastika i ušatih U.

Ni ovaj put, policija nije nikog uhvatila. Dovoljno bi bilo izuzeti i pregledati snimke s nadzornih kamera s vrha i dna ulice za proteklu noć. Počinitelju su nekuda morali ući. I izaći.

Antifašisti, nikako da pomru!

Ali zašto pripadnici MUP-a HNK ne hapse one koji uništavaju nacionalni spomenik, ispisuju grafite koji raspiruju rasnu i nacionalnu mržnju i, u kraj krajeva, štete javnu imovinu? Znači li to da se javnosti šalje poruka da je spomenik antifašistima legitimna, čak poželjna meta? Ko bi slao takvu poruku?

Hajdemo hipotetski. Kada bi prvi ljudi ministarstva i policije bili iz stranke koja otvoreno propagira kako je komunizam identičan fašizmu, kako je zločinac zapravo žrtva, a ne obratno te kada bi vrh te stranke želio dovesti Partizansko groblje u tako devastirano stanje da svi moraju reći: vidite da ovako ne ide. Napravimo kazalište na mjestu te ruine. I završimo s tim zločincima koji su porazili Ustaše, Handžare i Četnike.

I kada bi im u tom planu smetala grupa antifašista koja nikako da pomru. Ne samo da su još živi, nego svake godine idu da obiđu tu istu ruinu na kojoj je zakopana mostarska mladost. Mladost koja se borila na strani Engleske, Rusije, SAD-a i ostatka antifašističkog svijeta protiv ideologije koja je hvatala pa spaljivala i gušila plinom, samo zbog imena i prezimena.

E, onda bi možda krugovi te iste stranke šapnuli par riječi na jednu, par na drugu stranu. I te riječi bi se našle u ušima ćelavih likova u tamnim jaknama, nabrijanih da lome komunjarske nadgrobne spomenike, a komunjare gađaju čim stignu.

Hipotetski, ti mladi, nazovimo ih – Europljani, svakako nemaju šta pametnije da rade nego sjede pored zatvorenih kafića u propalom izlazištu. Zašto ne rade? Zato što su, gore navedeni, privredne pogone trampili za česme od ćilibara u svojim vilama na mostarskom Beverly Hillsu. Za mlade, umjesto posla – bijes i ekstremizam. Fair trade? Možda i da.

U fašističkom društvu, antifašist je meta

Neću ni da pominjem kako bi Partizansko groblje, remek djelo Bogdana Bogdanovića, moglo izgledati da se održava travnjak, ponovno pokrenu fontane i da se, umjesto sistematskog, dvodecenijskog uništavanja, samo – koliko, toliko, održavalo. #turizam #vikend šetnje #ljepota

Moram, pak, da pomenem kako je velika količina ljudi koji bi se htjeli pridružiti obilježavanju Dana oslobođenja Mostara ostala kući. Ljude je strah incidenta. Dosta im je frke. Strah da ih se ne vidi s antifašistima. Rezultat je to djelovanja fašistoidne ideologije koja sve otvorenije ulazi u mainstream, slabo zamaskirana u pomirljivu retoriku. Provode je stranke koje baštine nacionalističke principe i koje oblikuju našu stvarnost, jasno poručujući ljudima šta je OK, a šta nije OK. Biti antifašist, u današnjem Mostaru – nije OK.

Hiljade građana je ostalo kući, ucijenjeni poslom, mjestom življenja, rezignirani ili jednostavno uplašeni dugogodišnjom kampanjom retrogradne propagande koju šire vlastodršci (i najveća glupost poput one da su komunizam i nacizam isto, ako se ponavlja dovoljno uporno i dovoljno dugo, uđe u glavu). Oni će večeras gledati vijesti, komentirati među sobom i psovati pod bradu – na šta smo spali.

Ali su tu. Čekaju bolje vrijeme. Ili pravog vođu. Još živi?

Itekako!