ENG
HDZ-ov treći zec ispada iz utrke već u prvom krugu
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Ako već i nema napokon pravog kandidata za gradonačelnika - jamačno ga neće ni biti - a više nema Milana Bandića za najvjerojatnije uvjerljivo osvojiti i taj sedmi mandat, Zagrepčani će se po svoj prilici opredjeljivati u svibnju za tzv. manje zlo. A to je tradicionalno bliže tzv. ljevici crveno-zeleno-liberalnih boja nego tzv. desnici plavo-sivo-crne provenijencije. Ionako, iskustvo ih je naučilo, nije vjerovati predizbornoj larpurlartologiji ma iz kako medenih usta navirala ta bujica.
Povezani članci
Foto: Index/Pixsell/Zeljko Lukunic
Da su „danas izbori“ za gradonačelnika Zagreba, nakon što Milana Bandića više nema za osvojiti i sedmi mandat, prvo istraživanje biračkog raspoloženja u postbandićevsko doba što ga je provela agencija Ipsos za Novu TV pokazuje da bi u prvom krugu najveću potporu dobio kandidat platforme Možemo Tomislav Tomašević, 38 posto pretežno mlađih i visokoobrazovanih Zagrepčana, te ušao u drugi izborni krug. Drugi je SDP-ov Joško Klisović s 15,8 posto potpore i također bi ušao u drugi krug ogledati se s Tomaševićem. Treći, HDZ-ov Davor Filipović bi s dobivenih 11,7 posto glasova ispao iz daljnje utrke za prazan Bandićev tron, kao i četvrta, tzv. neovisna kandidatkinja Vesna Škare-Ožbolt sa svega 9,6 posto biračke potpore. Svi ostali praktično ne dolaze u obzir. Ni Mostov Zvonimir Troskot s 6,5 posto niti domovinskopokretni Miroslav Škoro s jadnih 6,3 posto glasova. Drugi bi izborni krug premoćno pripao Tomaševiću, ispred Klisovića, ali i Filipovića da mu se kojim čudom posreći prvokružna prednost pred Klisovićem
Marijan Vogrinec
U općoj medijskoj kakofoniji ocjena, procjena, komentara, insajderskih „otkrića“, sasvim besmislenih nagađanja, ali i utemeljenih, vjerodostojnih medijskih raščlambi uistinu šokantna događaja u predizborno već vrlo usključalom Zagrebu – iznenadne smrti gradonačelnika Milana Bandića, osporavanog i hvaljenog kao nitko prije i jamačno nitko poslije na tomu mjestu – bit će da je kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula prije, sigurnije i uvjerljivije od konkurencije pogodio „usridu“. Istina, mačkule baš i nisu prasnule, ali to i nije bitno u situaciji kad je desetak već samonajavljenih aspiranata za Bandićevo mjesto prvog Zagrepčanina na svibanjskim izborima učas ostalo kao gromom ošinuto. Karte se u toj političkoj rundi iznova miješaju, pravila se iz temelja mijenjaju, već prepoznate strategije naprasno padaju u prašinu, neki od igrača kojima je jedini cilj bio srušiti dozlaboga redikuloznog nesuđenoga „gradonačelnika Hrvatske“ nakon njegovih šest mandata (21 godina) na čelu Zagreba u sekundi po objavi tragične vijesti više nisu znali kako se zovu. U sekundi više ništa nije isto, niti će biti isto u daljnjoj političkoj – i ne samo političkoj – bitci za Zagreb.
„Bandićeva iznenadna smrt, događaj usporediv jedino s Tuđmanovim odlaskom krajem devedesetih, toliko je pojedince i skupine u sekundi ostavio bez čvrstog tla pod nogama, trenutačno ih pretvorivši u političke beskućnike, nepripremljene žrtve najrazornijeg političkog potresa u posljednjih dvadeset godina“, zapisao je Đula. „Toliko će ovisnika o Bandiću sljedećih dana steći ‘žute’ i ‘crvene’ naljepnice, toliko će njih noćima bdjeti od neizvjesnosti, toliko će se uhodanih kanala najednom poremetiti, toliko se rutine zaljuljati. No kao i s ovim ‘običnim’ potresom koji zdrma zgrade i pogodi građane, tako će i nenadanim tektonskim poremećajem brzo nakon prvog šoka početi bitka za opstanak. Zapravo, vjerojatno je već započela u noći objave prilično šokantne vijesti: umro je Milan Bandić.“
Protoku vremena, je li, tzv. povijesnoj distanci, i hladnijim glavama medijskih i političkih analitičara valja ostaviti za temeljitije/argumentiranije objekcije o dobromu i lošem u dvadesetgodišnjoj „Bandićevoj eri“. O liku (i djelu, dakako) kojemu po načinu upravljanja hrvatskom metropolom, umijeću nizanja mandata na mandat ključnim alatima kojima se dobivaju izbori u Zagrebu, dnevnoj nazočnosti među tzv. malim/običnim ljudima, energiji i elanu tipa „idemo delati“ i sijaset drugih osobina – malo tko može biti ravan. Ako uopće može. Zato je nemoguća tzv. solucija Bandić i poslije Bandića. Nitko od aspiranata na njegovo mjesto, pa ni onih koji će se jamačno u međuvremenu još pojaviti, ne samo da nisu rođeni biti alter egom „našeg Milana“ (Radio Sljeme), nego, ma kakvim se akademskim titulama kitili ili upravljačkim iskustvom, ni čarobnjaci kojima će dostajati cijeli mandat za izvesti na čistac svu Bandićevu ostavštinu, znanu i kroz knjige provedenu i vrag će znati koju sve zastrašujuće neznanu, tipa jezivih kostura iz ormara. Nije valjda po sudskim ladicama toliko – navodno više stotina – optužnica i prijava, koje će se sada odreda stornirati, i nije valjda bez veze nekoliko puta uhićen te odsjedio mjesec dana u istražnom zatvoru. Nekad je bolje i ne preuzeti nasljeđe?
Demotivirani glasači
„Ispod velikog hrasta ne rastu druge biljke“, kazala je u HTV-ovu „Studiju 4“ Smiljana Leinert-Novosel, komunikološka stručnjakinja s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u povodu „Bandićeve ere“ koju će se moći vjerodostojnije ocijeniti nakon stanovita vremenskog odmaka. „Prepoznatljivost njegove stranke, pa i samo ime, isključivo su bili vezani za jednu osobu i sada kad osobe više nema problem je prepoznatljivosti ljudi koji su tu negdje bili blizu. Već se pokušava u javnosti iskristalizirati tko bi bio najbolji i najprimjereniji nasljednik. Ključno je pitanje treba li tražiti sličnog ili potpuno različitog. Ljudi će svojim odabirom pokazati koji model žele nakon vladavine Milana Bandića. Tko bi to mogao biti? Netko tko posjeduje znanje ili životno iskustvo, netko tko ima dobar i kvalitetan tim i tko se je prije svega u stanju približiti ljudima, ne na Bandićev način jer je taj stil bio samo njegov, nego na najbolji način biti vidljiv, dostupan i otvoren? Pitanje motivacije izlaska na svibanjske izbore bit će ključno.“
Postoje glasači, tvrdi Leinert-Novosel, koji su bili godinama demotivirani za izlazak na izbore, jer uopće nisu vidjeli priliku da išta mogu promijeniti. Već je primjetno kako je počela bitka i na tzv. ljevici (SDP – platforma Možemo) i na tzv. desnici (HDZ – Domovinski pokret – Most), pa će birači biti na mukama. Bandićeva pak BM 365 – Stranka rada i solidarnosti još se ne izjašnjava, ali bilo bi nelogično da u međuvremenu do izbora ne iznjedri kandidata/kinju (npr. Bandićevu prvu zamjenicu i tzv. desnu ruku u svemu Jelenu Pavičić-Vukičević) koji/a, naravno, neće proći kao „Bandić i nakon Bandića“ jer će njegovi uhljebi u većini te na brzaka promijeniti stranačke dresove. Jamačno većinom za denver plave HDZ-ove budući da je očekivati još neko vrijeme stabilnu (i darežljivu?) upravo tu vladajuću strukturu na državnoj razini. I možda najjaču u Zagrebu. No, neki će dojučerašnji vidljiviji i manje vidljivi bandićevci odlepršati prema Domovinskom pokretu Miroslava Škore, Mostu Bože Petrova, Možemo Tomislava Tomaševića, ali i SDP-u Peđe Grbina. Tim više, ako se kojim čudom nad čudima dogodi da socijaldemokratski kandidat Joško Klisović osvoji gradonačelnički tron u Zagrebu.
No, da će Bandićeva stranka – već srednjoročno, ako ne i prije osuđena na samoeutanaziju, jer više nema vezivno tkivo – ostati i u sljedećemu mandatu važan čimbenik u Skupštini grada Zagreba, zasad nije sporno. Osim Tomislava Tomaševića – mladog i agilnog aktivista koji godinama vidljivo ratuje protiv Bandićeve samovolje i devastacije Zagreba, koji je okupio oko sebe intelektualnu, slobodnomisleću elitu tzv. lijevo-zelene i svjetonazorski napredne potencije i uvjerljivo zauzeo sedam zastupničkih mjesta u tzv. Visokom domu te sada u anketama ima gotovo 50-postotnu potporu Zagrepčana za Bandićevog nasljednika – formalno su izgledniji kandidati SDP-ov Joško Klisović, HDZ-ov Davor Filipović (iza njih stoje dvije najveće stranačke infrastrukture) i vjerojatno Miroslav Škoro, ako ga istakne Domovinski pokret. A Pokret nema izglednijeg od Škore, iako ni njemu Zagreb nije na dlanu ni upola koliko Tomaševiću. No…
Foto: Tomislav Tomašević/Facebook
HDZ-ov anonimac Davor Filipović je Plenkovićev trećepozivac. Izvučen iz rukava nakon odbijenice Damira Vanđelića, privremenog ravnatelja Fonda za obnovu Zagreba, te navodno Dragana Primorca, člana vladina Znanstvenog savjeta, odnosno bivše gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, Filipović je HDZ-ov tzv. treći zec. Prvih dvoje, Drago Prgomet i Margareta Mađerić, trčali protiv Bandića unaprijed izgubljenu utrku, pa neki analitičari špekuliraju s tim da je i Filipović gurnut na istu stazu kako bi se postizborno nastavila bratska Bandić-HDZ-ova simbioza u upravljanju proračunski više od 10 milijardâ kuna vrijednim Zagrebom. No, Bandić je iznenada preminuo i financijski ostavio „spaljenu zemlju“ iza sebe, pa je i ta navodno zečja Filipovićeva utrka iznenada postala besmislena: trčati za Bandića više nije opcija. HDZ mora imati Usaina Bolta i pobijediti za sebe. Filipović je puž-kategorija, on to ne može. Zato su neki mediji naprasno istrčali s „insajderskim“ vrućim podatkom kako će denver plava ZNA SE opcija pod hitno zamijeniti svog trkača.
Arogancija i zajedljivost
Mora da je to strahovito bolno pogodilo Plenkovića u živac te se osorno obratio medijima netom po završetku sjednice HDZ-ova Predsjedništva i Nacionalnog vijeća: „HDZ-ova izborna strategija za Zagreb neće se promijeniti. Gledao sam u zadnjih 36 sati raznorazne špekulacije ljudi koji očito ni približno nemaju informacije. Ne znam odakle su krenule te špekulacije. Pogrešne su i netočne. Govore ih ljudi koji ne znaju ama baš ništa o zbivanjima u HDZ-u. Ne znam zašto si to dopuštaju puštati u eter. Meni takvo što ne bi palo na pamet da živim još 300 godina. Naš kandidat je Davor Filipović, sjajan čovjek koji se prošle četiri godine pokazao agilnim vijećnikom u Skupštini grada Zagreba. Imate kandidate koji su u stanju reći da nisu osobno ni poznavali gradonačelnika (Milana Bandića, op. a.), koji je iz SDP-a, koji je tu bio gradonačelnik 20 godina. To je rekao Joško Klisović kojega poznajem 25 godina (iz istog su zrinjevačkog diplomatskog inkubatora Mate Granića i Plenković, i Ivo Sanader, i Zoran Milanović, i Kolinda Grabar-Kitarović, i Orsat Miljanić, i Klisović, etc., op. a.). Moram reći da mi je to jako bizarno da se kandidira za gradonačelnika netko tko ne poznaje dojučerašnjega gradonačelnika koji je to bio 20 godina. Znači da ne poznaje teme.“
Što vrijeme više prolazi, Filipović je sve arogantniji, zajedljiviji i bahatiji u odnosu na dvojicu glavnih konkurenta: Tomislava Tomaševića i Joška Klisovića, od kojih prvomu ili čak obojici ne gine drugi izborni krug. Iako se karte iznova miješaju za postbandićevsku presudnu rundu i uistinu je sve neizvjesno i sve (ne)moguće, Filipovićevo japajakanje o „financijsku iskustvu“ i „ekonomskim kvalifikacijama“ (profesor je na zagrebačkomu Ekonomskom fakultetu, doktor znanosti, etc.) nasuprot, je li, „političkom aktivizmu“ (sic transit) dvojice glavnih protivnika ne može kamuflirati tu notornu činjenicu da je rođeni Sarajlija Davor Filipović, izbjegao iz BiH u RH usred bombardiranja multinacionalnoga grada na Miljacki, dojdek u ‘rvacku metropolu – čak ne zna ni „delati“ karikaturalnom purgerovštinom Milana Bandića – potpuno nepoznat zagrebačkim biračima.
To da je član HDZ-a stanovita je prednost samo utoliko, ukoliko ima iza sebe novčano i infrastrukturno jaku stranku, dokazano vještu zakulisnim rabotama svake vrsti. Izađe li, međutim, na gradske izbore barem veći dio dosadašnjih apstinenata te tzv. lijevi birači budu upola disciplinirani kao HDZ-ovi, bit će da je trećemu devner plavom zecu pametnije niti saginjati se u niski start za ogledati se ni s drugo/trećerazrednom konkurencijom tipa Miroslava Škore, Vesne Škare-Ožbolt, Zvonimira Troskota i desetak inih aspiranata za Bandićevo mjesto. Koji su se već najavili kao kandidati ili će se tek javiti. Nevjerojatan minus, međutim, visi nad glavom Davora Filipovića, ali i svakog HDZ-ovog kandidata bilo kako se zvao i makar dolazio s Južnog pola, a ne samo iz ‘rvackog b-h korpusa kojemu je pripadao i pokojni Bandić. To je iritantna, bljutava i prijevarom birača skompana višegodišnja suradnja Milana Bandića s HDZ-om i na državnoj razini (Bandićevi tzv. žetončići u tzv. Visokom domu držali su HDZ-u glavu iznad vode, čuvali Plenkovića i vladu od prijevremenih izbora, a HDZ Bandiću glavu iznad vode u Zagrebu). Da su birači to željeli, taj promiskuitetan poslijeizborni brak ne bi bio moguć.
Sada pak, analitičniji novinari koji znaju svoj posao podbadaju Filipovića time da je u Skupštini grada Zagreba tu i tamo – kada je Bandićeva BM 365 – Stranka rada i solidarnosti izborno bankrotirala na državnoj razini, a gradonačelnik je strmoglavo padao u metropoli pod teretom kriminala, dugova, afera i nepodopština svake vrsti – protubandićevski govorio o „bankrotu Zagreba“, jer je simbioza Bandić-HDZ kompromitirala ZNA SE opciju i više nije bila dio tzv. stabilne saborske većine, etc. Ali, zašto su onda HDZ-ovi gradski vijećnici, predvođeni Davorom Filipovićem, dizali ruke „za“ u kritičnim trenutcima donošenja gradskog proračuna koji je bio loš, nerealan, netransparentan i „vodio Zagreb u bankrot“? Hadezeovac mulja o tomu – „štitili smo interese Zagrepčana, jer bi prijevremeni izbori, tek pola godine uoči redovnih, bili preveliki trošak za građane“, kaže – a stvar je bistra kao gorski izvor. U slučaju da proračun, vrijedan više od 10 milijardâ kuna, padne i nakon što je vraćen na popravak, padaju i Bandić i zatečeni sastav Skupštine grada Zagreba, što nije u interesu ni HDZ-u, ni Bandiću niti njegovoj stranci koja bez potpore HDZ-ovih vijećnika nema većinu za izglasavanje dogovorenih „projekata“. I tako to ide. Ne samo u Zagrebu, nego jednako na državnoj razini i u zadnjoj vukojebini.
„Kao dijete sam promijenio četiri škole“, kazao je Filipović u HRT-ovoj emisiji „Studio 4“, upitan o svojim kvalifikacijama za gradonačelnika te o blesavoj izjavi o ćirilici u povodu smrti regionalne pjevačke legende Đorđa Balaševića kada su njegovi mnogobrojni zagrebački fanovi ispisali na asfaltu u središtu Zagreba, njemu u počast: Бећарац. „Moj drugi razred prekinut je granatiranjem Sarajeva. Sjećam se dugih redova i čekanja kako bih kupio kruh i mlijeko, odlazaka u sklonište. Treći razred nastavio sam u Makarskoj, a sedmi i osmi išao sam u Split. Takav način odrastanja naučio me da nikog ne promatram kroz ime i prezime, način na koji govori, pismo kojim se koristi ili glazbu koju sluša. U Americi, dok sam ondje živio, slušao sam Notorious B.I.G.-ja, ali ne vidim nikakvu poveznicu između glazbenog ukusa ili pisma ili činjenice što nisam učio ćirilicu s tim što želim podići kvalitetu života svih u Zagrebu. Svašta mi se stavlja na teret, od ćirilice pa do glazbenog ukusa, a to će i ostati moji nedostatci nakon što postanem gradonačelnik. U Skupštini grada nikad nisam napadao Bandića na osobnoj razini, nego sam kritizirao model upravljanja gradom.“
Davor Filipović i Andrej Plenković – foto – Vesna Veselić
Pazi logike: kritizirao je „model upravljanja Zagrebom“, dakle, nije se s njim slagao, a dizao je ruku za njegovo provođenje!? Bandić je znao upozoriti Plenkovića neka „ukroti svog skojevca“ s fakultetske katedre za organizaciju i management, navodno i stručnjaka za europske fondove, koji je pak vratio skojevsku lopticu tužibabi. Naravno da bez Plenkovića taj duel ne bi bio moguć, ali izbori su izbori, pa… Indikativno je da se baš Filipović uhvatio otkrivati toplu vodu Bandićevog besramnoga rasipanja javnog novca, a sâm je medijski otkriven kao lik koji – samo zato što je član HDZ-a – zgrče lovu sa svih strana. Natprosječno.
Novi model upravljanja
Portal Telegram.hr donosi „otkriće Ilka Ćimića“ da Filipovim „sam spada među zaposlenike Gradske skupštine koji su primili najviše novca iz gradskog proračuna. Kako je objavio Index.hr, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika dobio je ukupno 385.563,74 kune bruto. Impresivnu svotu prikupio je kroz naknade koje su mu pripale kao predsjedniku Odbora za financije (a kritizira trošenje gradskog novca, sic transit, op. a.), članu Odbora za mladež i članu Odbora za kontrolu. Novac je dobio u razdoblju od formiranja ovog saziva Skupštine u svibnju 2017. do 1. studenoga 2019., dakle, kroz dvije i pol godine. Osim unosnog angažmana u Skupštini i njezinim tijelima, Davor Filipović je predsjednik Nadzornog odbora državne tvrtke Hrvatske šume. Uz to obnaša i dužnost tajnika Glavnog odbora zagrebačkog HDZ-a te predaje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu“.
E sad, je li Davor Filipović pravi materijal ili barem bolji od ostalih koji će se upustiti u utrku za nasljednika na Bandićevom tronu? Samo on drži da jest i hrabro se razbacuje činovničkom/birokratskom frazeologijom koje su se „purgeri“ siti naslušali u prošlih tri četvrt stoljeća – jednako isprazne i bez obzira na političko-ideološki predznak, vrst režima, etc. – ali od nje nisu bili ni deblji niti zadovoljniji. HDZ-ov „adut“ Filipović, iznimka je samo Tomislav Tomašević sa svojim bogatim iskustvom Bandićevog oponenta, u suštini nema uvjerljivu predizbornu poruku, bitno drukčiju od ostalih već poznatih aspiranata, pa je teško očekivati da ga može podržati itko izvan HDZ-a plus simpatizeri. Neke ankete upućuju na spoznaju kako ga ni svi hadezeovci ne doživljavaju kao podobnog za zamijeniti Milana Bandića.
„Mislim da je potrebno Zagrebu ponuditi novi model upravljanja koji će se temeljiti na najvećoj razini transparentnosti“, pametuje Filipović nečim što ne znači ama baš ništa; šuplja fraza koja ne vrijedi ni pola pišljivog boba. „Građani će znati gdje je utrošena svaka kuna, to će moći vidjeti na internetu (pa što ako znaju i vide, a ne odlučuju o vlastitoj kuni!? – op. a.). Kad su radovi, uvest ću natpise, na licu mjesta moći će se znati koja je vrijednost radova, tko to radi (on ne zna da takve table već sada postoje na svakom gradilištu, i ne samo u Zagrebu? – op. a.). Tražit ću da svi pročelnici i direktori objave svoju imovinsku krticu (mačku o rep s njom, objavljuju ih i državni dužnosnici, sudci, etc., pa nikomu ni u džep niti iz džepa, op. a.). Jako je važno uvesti međunarodni standard borbe protiv korupcije, gdje se detektiraju ključna područja gdje može biti korupcije (sic transit; to Zagreb ne može učiniti izvan državne regulative, a HDZ je tvorničar/leglo najtoksičnije korupcije u ovom dijelu Europe, čak i pravosudno dokazano, op. a.). Omogućit ću oporbi da sudjeluje u povjerenstvima u svim javnim natječajima koji se tiču velike vrijednosti.“
I, naravno, da zabije kajlu nekim protivničkim kandidatima, on neće, je li, otpuštati višestruko prekobrojne gradske činovnike/uhljebe s posla, nego će ih plaćati „sustavom nagrađivanja“ (sic transit) , a „najbolji će imati mogućnost napredovanja“. Zato će njegov mandat „biti paklen“, ma što to značilo. A ne znači ništa. Prvo, neće biti izabran i, drugo, ne bi mogao odlučivati ni o kupnji kemijskih olovaka gradskim činovnicima, a da mu to prethodno ne odobri stranački šef/premijer Andrej Plenković. Je li, zna se komu, zašto i kako stranački gradonačelnik mora biti „transparentan“, jer nakon Milana Bandića valjda nikad više na Trgu Stjepana Radića 1 neće sjediti „Milan Bandić“. Ako ćemo pošteno, i on je u kritičnijim trenutcima morao biti „transparentan“ u nekim „projektima“. Ne Zagrepčanima, je li.
„Svi koji su mjesecima skupljali hrabrost da se kandidiraju (osim njega, svi drugi sinje kukavice? – op. a.), ako to učine nakon preranog odlaska Bandića, dobit će etiketu skupljača hrabrosti i ne vjerujem da će takvi biti ikomu konkurencija, a posebno ne meni“, drčno se prci HDZ-ov tzv. treći zec Davor Filipović. „Svi napadi koji u zadnje vrijeme dolaze prema meni samo su rezultat ogromne nervoze u redovima političkih protivnika. Nakon što je mjesecima skupljao hrabrost kako bi se kandidirao, Škoro je tek nakon što se osobno uvjerio da je pokojni gradonačelnik Bandić pokopan najavio svoju kandidaturu. Također, nisam vidio ni kod koga toliku hrabrost da ide u treći izborni poraz u nizu. Ostat će zabilježen kao najhrabriji političar u našoj domovini. Škoro je poznat po tomu kako je na Adventu imao i nekakve kućice, a poznato je svima kako je dolazio do tih kućica. Sugrađani znaju kako im je naplaćivao najskuplji parking pokraj bolnice Merkur.“ Zašto je i Škoro balvan u HDZ-ovom oku?
Prije svega, razorio je HDZ-ovu utvrdu u Vukovarsko-srijemskoj, ali i u Osječko-baranjskoj županiji, gdje je cijele lokalne organizacije prevukao u svoj Domovinski pokret (npr. Ivana Penavu u Vukovaru & comp.), a neraščišćeni su računi zaostali i s lanjskih parlamentarnih izbora. Škoro i HDZ računaju na isto tzv. desno biračko tijelo i u Zagrebu, a Zagrepčani, ruku na srce, više znaju i cijene lakonotnog pjevača Miroslava Škoru no anonimnog dojdeka „odasvud“ – Davora Filipovića. Gro ih nikad nije čulo za tog komunikacijski manje-više nedozrelog tipa. Programski pak više no mutnog i neuvjerljivog. Filipović u drugih „vidi“ nervozu, a očito je kako upravo njega trese i to ne može skriti svojim oskudnim vokabularom. Znâ da nije dorastao mnogim suparnicima u utrci, a bude li sučeljavanja pred tv-kamerama – što je gotovo neizbježno – provest će se kao bos po trnju, kao Škoro onomad na predsjedničkim izborima. Gdje je Filipović riječju i argumentima dorastao nositi se s intelektualnim/političkim „brbljavcima“ tipa Tomislava Tomaševića, Joška Klisovića, Vesne Škare-Ožbolt, pa i Zvonimira Troskota, etc. Bit će zabave bolje od one u cirkusu Magnumu.
Prvo istraživanje
Međutim, neki kolumnisti, poput Nina Đule iz Jutarnjeg lista, pitaju se jesmo li, zapravo, na dobrom tragu tražimo li Bandićevog nasljednika baš na listi dosad poznatih desetak manje-više traljavih i pretkampanjski već potrošenih kandidata. „Vrlo je izgledno da će se odnekud pojaviti ‘neovisni kandidat’ i iskoristiti priliku što posljednji ulazi u utakmicu s potpuno promijenjenim okolnostima; bez tereta dosadašnje kampanje kojoj je istekao rok trajanja, sa sad već nepopravljivo slabim suparnicima iz dvije najveće stranke i s potpuno novim pogledom na Zagreb, ne više kao nepobjediv ili ‘neoslobodiv’ grad. Realno je očekivati da će odabrani izazivač imati, barem prema van, izražen profil Bandićeva antipoda. Vjerojatno neće dolaziti iz partijskih struktura nego iz, kako se to voli reći, ‘realnog sektora’.“
Nova TV je naručila od agencije Ipsos prvo istraživanje o tomu koga bi poslije Bandićeve smrti zagrebački birači „da su danas izbori“ izabrali za svoga gradonačelnika. Jest da uzorak od 600 anketiranih nije statistički relevantan, rezultat jest očekivano indikativan. Kandidat platforme Možemo Tomislav Tomašević bi premoćno osvojio čak 38 posto biračke potpore, pretežno mlađih i visokoobrazovanih ljudi i ušao u drugi izborni krug. Drugi je SDP-ov Joško Klisović s 15,8 posto potpore i također bi ušao u drugi krug ogledati se s Tomaševićem. Treći, HDZ-ov Davor Filipović bi s dobivenih 11,7 posto glasova ispao iz nastavka utrke za prazan Bandićev tron, kao i četvrta, tzv. neovisna kandidatkinja Vesna Škare-Ožbolt sa svega 9,6 posto biračke potpore. Svi ostali praktično ne dolaze u obzir. Ni Mostov Zvonimir Troskot s 6,5 posto niti Miroslav Škoro iz Domovinskog pokreta s jadnih 6,3 posto potpore. Drugi bi krug premoćno pripao Tomaševiću, ispred Klisovića, ali i Filipovića da mu se kojim čudom posreći prvokružna prednost pred Klisovićem. I to je to.
Ako već i nema napokon pravog kandidata za gradonačelnika – jamačno ga neće ni biti – a više nema Milana Bandića za najvjerojatnije uvjerljivo osvojiti i taj sedmi mandat, Zagrepčani će se po svoj prilici opredjeljivati u svibnju za tzv. manje zlo. A to je tradicionalno bliže tzv. ljevici crveno-zeleno-liberalnih boja nego tzv. desnici plavo-sivo-crne provenijencije. Ionako, iskustvo ih je naučilo, nije vjerovati predizbornoj larpurlartologiji ma iz kako medenih usta navirala ta bujica.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
