ENG
Grč laži na licima glumaca u igrokazu hrvatske Vlade
Autor/ica
Povezani članci
Od Vlade nitko ne očekuje da na televiziji glumi samu sebe, ali od glumca se očekuje da vjeruje u tekst koji izgovara. Ne može ministar koji zna da ekonomski oporavak nije nastupio, a to zna zato što to svi znaju, uvjeriti sebe da je to istina, čak i kada bi posjedovao glumački (ili bilo koji) talent. Vladi, koja tvrdi da je zemlja izišla krize, a nije izišla iz krize upravo zato što ta ista vlada odbija reformirati sustav koji je krizu i generirao, vjerojatno ne preostaje drugo nego da priređuje naivne igrokaze u kojima se bolje ne bi snašli ni Marlon Brando ni Andrija Fijan. Odavno je vladajuća stranka između krize i smanjenja poreza i redukcije državnih ovlasti svjesno odabrala krizu kao, za nju, manje zlo. Procijenila je da po njezinu vlast i najgora kriza predstavlja manji rizik od reforme. U reformi, u uvjetima slobodnog tržišta, istinske demokracije i vladavine prava, nestala bi netragom, a krizu će možda nekako preživjeti. U toj računici ima neke dijabolične logike. Dok ustrajava na visokim porezima i prevelikim državnim ovlastima, dakle dok interese države i državnog aparata stavlja visoko iznad interesa građana, vladajuća stranka samo je dosljedna sebi. Njezina beskrupuloznost i njezina upornost zaslužuju neku vrst divljenja.
Konačno, one besadržajne fraze o ekonomskom oporavku koje su ministri štreberski izgovorili u kameru nešto su sasvim bezazleno u odnosu na puno veće i puno opasnije obmane kojih smo bili (nezaštićeni) svjedoci. HDZ je bio najjači baš kada bi na najnaivniji način izgovarao najstrašnije gluposti i najgore laži. Njegove vlade uživale bi najveći legitimitet kada su ponajviše nalikovale upravnim odborima dobrovoljnih vatrogasnih društava. Zato je prva ministrica na kraju tog sablasnog snimka i najavila ‘bogatu tombolu’. Po tko zna koji put spomenula je da će članstvo u Europskoj uniji dovesti Hrvatsku u položaj da za svaki uloženi euro zauzvrat dobije tri eura.
Znači li to da građanin Hrvatske može otići u Bruxelles s jednim eurom i vratiti se s tri? Samo da je doista tako bilo bi vrijedno spomena, ali bolje je da nije tako jer bi inače u eurozoni nastupila hiperinflacija. Na djelu je očito neki fiskalni ili parafiskalni trik. Dakle, za svaki euro iz proračuna Republika Hrvatska dobit će tri eura koje će vratiti u bezdan proračuna ili će ih proslijediti nekom političkom pouzdaniku. Od toga će imati koristi samo država, a kada država – preciznije: vladajuća elita – ima koristi, utoliko gore po građane. Jedino što glede državnog novca zaslužuje pozornost građana jest to hoće li država jeftino isporučivati svoje usluge (neovisno sudstvo, mir, sigurnost, zaštitu ljudskih prava, školstvo, zdravstvo) i hoće li te usluge biti kvalitetne. Ako država to nije u stanju usprkos nepreglednoj količini novca koju obrće, znači da je i nepristojna osim što je nerazumna. A ako pak vladajuća elita, osim što isporučuje skupe usluge niske kvalitete, pritom posluje s gubitkom, dužna je nestati bestraga. Ipak, kao da sve to nije dovoljno bezobrazno, ona ima dovoljno drskosti da uvjerava građane da bi tako skupu i neučinkovitu državu trebali voljeti i da bi joj povremeno trebali pokloniti život i pritom još osjećati – ni više ni manje – čast i zadovoljstvo. Na jedan perverzan način zapravo je zadivljujuće to da postoji um koji je bio toliko bezočan da se uopće dosjetio nečeg tako uvredljivog. Nemoguće je dokučiti je li taj um bio infantilno razigran ili genijalno kriminalan.
EU nam žele prikazati kao umobolnicu
No vratimo se na tombolu u kojoj se za jedan dobiva tri. Možda iza svega stoji prikrivena eurofobija vladajuće elite koja nam na suptilan način želi prikazati Europsku uniju kao umobolnicu, jer samo bi idiot aktualnoj hrvatskoj Vladi dao tri eura za jedan? A možda i nije riječ o Bruxellesu, nego o Baden-Badenu? Samo na ruletu, ako se igra kombinacija od dvanaest brojeva, moguće je dobiti ‘tri za jedan’. Možda su na vatrogasnim tombolama dobici veći? Ova vlada se jamačno razumije u to. U svakom slučaju bi od nje bilo ljubazno da građanima objasni čitav misterij, nadasve da odgovori na pitanje tko će na koncu platiti ona dva eura viška?
Istoga dana kada je održana spomenuta sjednica Vlade objavljen je podatak da je iznos stranih ulaganja u Hrvatskoj vratolomno nizak. Logično. Nijedan ozbiljan investitor neće ulagati u zemlju koja ima potpredsjednika Vlade zaduženog za strana ulaganja. Za strani kapital to je samo signal da se država petlja tamo gdje joj nije mjesto i da zapravo ne želi dolazak stranog kapitala, pogotovo ne onog kapitala koji bi poslovao mimo kontrole vladajuće elite. Slobodan protok kapitala tu bi elitu lišio važne poluge vlasti, drugim riječima lišio bi je prilike da se njezini raznoliki pripadnici ugrade u ovaj ili onaj investicijski pothvat. Stanovite optužnice bjelodano ukazuju na to što se zbiva kada se državni službenici dočepaju tokova kapitala. Jedina državna tijela s kojima pošteni strani investitor želi imati posla su sudski registar, lokalna porezna uprava i lokalna ispostava nekog ministarstva, ako mu treba dozvola za neku specifičnu djelatnost. To je sve, a i to je puno ako traje predugo i ako se počne komplicirati iz neobjašnjivih razloga. Što će stranom ulagaču potpredsjednici vlade i ministri? Da gubi s njima vrijeme na ručku? Ne doimaju se kao ugodno ili zanimljivo društvo. Uostalom, da je vlast doista htjela dolazak stranih investitora, ne bi za to zadužila potpredsjednika Vlade, nego bi uspostavila pouzdano i neovisno pravosuđe i stimulativni fiskalni sustav. S postojećim sustavom i općim ekonomskim i političkim ozračjem privukla je, u većini slučajeva, sebi slične lovce u mutnom.
Jedna loša vlada više ili manje nije posebna tragedija ako postoji oporba. U Hrvatskoj bi oporba navodno htjela preuzeti vlast. To je u principu pohvalno, ali je besmisleno bez jedne temeljne pretpostavke, a to je konačna uspostava stvarne oporbe kao takve. Pa barem je u Hrvatskoj to lako i zabavno i ne iziskuje nikakav napor. Uzalud, takozvana oporba radije podilazi biračima ili onome što, u svojoj ustrašenosti, drži da bi se biračima moglo svidjeti. Nije shvatila da je politika vještina formiranja javnog mnijenja, a ne vještina prilagođavanja mnoštvu koje je svojim zabunama i obmanama zaglupila ili korumpirala ona ista stranka koju bi oporba trebala smijeniti s vlasti.
Evo primjerice, wannabe premijer je izjavio da bi banke trebale pokazati socijalnu osjetljivost i učiniti nešto s kamatama, tečajnim razlikama i tome slično. Čuo je da je sad zgodno govoriti protiv banaka. Kad se već igra s neukusno jeftinim populizmom, zašto ne ide hrabro do kraja i ne predloži trgovačkim i prehrambenim poduzećima da pokažu socijalnu osjetljivost i pojeftine kruh i mlijeko? Jednako genijalan bio bi i prijedlog za poskupljenje kruha i mlijeka, što bi nesumnjivo bilo socijalno osjetljivo prema zaposlenima u trgovini i prehrambenoj industriji. Tako je zatvoren začarani krug hrvatske politike: vladavina HDZ-a počiva na nepostojanju stvarne oporbe, a oporbeni legitimitet počiva na korumpiranosti HDZ-a, iako je korupcija njegov ponajmanji grijeh. Pokazala je da su i oni ljudi, mada se u početku nisu tako doimali. HDZ je korupcijom i pohlepom spasio Hrvatsku upravo u trenutku kada se činilo da ju je nepovratno uništio nepodmitljivim domoljubljem.
No zasad igrokaz još uvijek traje, a ono najgore u njemu su lica glumaca. Lica pusta od beznačajnosti i prosječnosti. Prazni pogledi i grč laži što titra u kutu usana. Kao da su te samozadovoljne sablasti nekim zakutkom svoje nutrine ipak začuđene i zatečene time što ih je stjecaj nesretnih povijesnih okolnosti naplavio u naše sudbine.
Autor/ica
