Grad u kojem tišina šuti

Bosanski Šamac je grad u sjevernoj Bosni kroz koji protiču rijeke Sava i Bosna, kojoj je ovdje i ušće.

Baš zbog položaja i okruženja, jedan je od poplavama najviše pogođenih gradova BiH.

Ako ništa, bar zbog činjenice da posljednja ekokatastrofa  nije zapamćena u historiji naše zemlje i regiona, praćenje vijesti je posljednih dana praksa svih nas.

Piše: Naida Kurdija / saradnica MOJportal.ba

Ipak, u državi apsurda, stvari nikada nisu u potpunosti predstavljene onakvim kakve realno  jesu, pa ni ova dešavanja.  Po već dobro naučenom pravilu u sve se moraju umiješati interesi i vjetrenjače, pa i u ono za što biste onako ljudski, na prvu pomislili da nema šansi da u tome neko može pronaći interes.

Tek kao akter na terenu imate tu šansu uvidjeti razliku slike medija, ljudi posmatrača i samog terena.

Od svih navedenih, teren je najvjerodostojniji.

Kada dođete sa terena, u vama se lomi na hiljade poznatih i nepoznatih emocija. U dijelićima sekunde u vama se smjenjuju tuga, bijes, frustracija, zahvalnost, sreća i još milion drugih kojima ne znate ni ime.

I na kraju, želite da vrisnete, da neko čuje. Ali, kako da onome ko nije vidio, riječima i slikom opišem ono što riječi ni slika ne mogu opisati?

Kako da na papir  stavim ono što ni slika koja priča hiljadu riječi ne može ispričati?  Kako naći riječi? Nema ih .. jednostavno … ne postoje .. Prizore ovog grada je nemoguće staviti u riječi .. Uzmem olovku, pa stanem … i tako tri dana ..

Od samog početka, OSCE BiH na čelu sa g. Fletcher M. Burtonom, šefom misije se uključio u akcije pomoći širom zemlje te su u svrhu ove posjete ustupili svoja vozila.

Grupi poznanika i prijatelja, poznatih po avanturizmu i dobročinstvu priključio se i g.Jean-Pierre Biebuyck, šef diplomatskog ureda Ambasade Belgije u BiH koji je posjetio i Maglaj i Orašje.

Gledam s kakvim srcem pomaže čovjek kojem će spočitavati da to radi zbog promocije i pomislim na domaće političke voštane figure.

Kao građanin BiH, patriota, uvijek po navici i po kontinuiranoj grešci, poželim da su u prvim redovima „moja“ vlada, moji političari, moji građani. Od svih navedenih,  ova dešavanja su ozbiljno shvatili samo građani na koje sam ponosna jer mi je svakom akcijom srce bilo veće.

Pomislim, političari sigurno još uvijek vijećaju čiji je koji grad dok se odluče napraviti bilo kakav korak. Bilo kakav. Jer nije Bosna Sarajevo i nije Bosna FBiH. Bosna ima granice koje ni jedan političar ne može i neće pobrisati .. Jedino nas mogu nasmijavati pokušajima.

Društvo ne kreiraju političari, njih bira narod. Društvo kreiramo mi. Ipak mi, politički gledano, grupa iz Federacije pokuca na vrata RS.

Dok smo ulazili u grad, razum je smjenjivao pitanja a srce se stezalo. Ne, to nije scena iz nekog ružnog filma, to je trenutak stvarnosti.

Zaustavljamo se, šutke izlazimo, nesvjesno raspoređujemo u grupe, uzimamo opremu i idemo kroz ulice. Prizivam jasne slike ratnog razaranja ali su ove slike strašnije.

Stojimo na sred ulice, muk, tišina.  Tmurno, depresivno, nema boja … Sve je sivo, mrtvo. Ne čuje se ništa.

Prolazimo pored potopljenog, još uvijek u vodi groblja – mezarja, dječijeg igrališta koje je zatrpano, urušene gradske biblioteke, zgrada, kuća. Sve je iste boje. Sive.

Ipak, u svakom dvorištu, kao priviđenje, pored urušene kuće, uništene okolice stoji, uspravna, netaknuta ruža čija crvena boja u sivilu još više privlači pažnju svojom ljepotom i snažnom porukom.

Nema životinja, graje djece, starijih.

Prilazimo ogradama i pozdravljamo se sa mještanima. Bojažljivo pitaju zašto smo došli, koliko naplaćujemo vodu, hljeb ili pomoć  u čišćenju.

Ima nešto posebno u trenucima ljudske muke kada ti ljudi potpuno nepoznati prije sekund postanu poznati i toliko bliski da imaš osjećaj kao da ste rod.

Cijela ekipa je vidjela isto, doživjela isto, osjetila isto.

Mnogi od nas nikada prije nismo baratali lopatama i civarama, ali smo u trenu postali pravi profesionalci.

Kao zahvalu, ljudi koji su izgubili doslovno sve, te nude kafom, voćem, sokom i još daju čokoladu za „honorar“ i postide te veličinom svoga duha.

Ti koji čitaš, shvati da se ovo ne dešava nekome, ovo se dešava svima nama.

Shvati da nisi mali u ovoj priči.

Shvati da je sada IN biti volonter.

Shvati da možeš puno. Možeš nekom pomoći da očisti kuću, možeš mu skrenuti misli na par sati, možeš nekog zagrliti, pružiti ruku ili bar pokušati nasmijati i uljepšati težak dan.

Shvati da dok silne donacije ne dođu do kranjih korisnika tvoje malo znači puno.

Shvati da nije IN žmiriti na tuđu bol.

Shvati da su gumene čizme IN ovog ljeta kao i zasukani rukavi te da u tom modnom izričaju nećeš pogriješiti.

Shvati da je život onog djeteta koje je progonjeno bitan, da je život onog starca koji čeka u kolektivnom centru bitan, jer život je sam po sebi bitan.

Uzmi lopatu, metlu, krpu, zaputi se u najbliže pogođeno mjesto, pozdravi se sa prvim mještaninom i ponudi pomoć. Uzmi kantu boje i otiđi ofarbaj zid nečije sobe.

Ako si vodonistalater idi jedan dan popravi nekom poneku cijev, ako si moler idi jedan dan izgletuj neki zid.

Ima stvari koje se mogu uraditi bez novca a mnogo značiti.

Ako imaš traktor, posudi ga ili se sam provozaj i pomozi nekom da iznese kabasti otpad.

Pusti mašti na volju. Ti ljudi više nemaju ništa. Stani na sred svoje kuće i pogledaj okolo. Sve što ugledaš nekom nedostaje.

Ne razmišljaj gdje ide pomoć, ko će hajrovat’, ko će  koga zakinut’. To će doći na svoje. Ti radi što ti možeš.

Ne hejtuj politički sistem, političare, njhovu nesposobnost i surovost. Nemaš vremena za to. Neko te tamo čeka.

Možda ti se čini da nećeš promijeniti ništa, ali vjeruj da hoćeš…Hoćeš.

Ne dozvoli da ovi ljudi, njihova djeca budu samo dio statistike sa kojom će se igrati političari, organizacije, ma bilo ko.
Ne dozvoli da budeš samo posmatrač, budi akter.

Jer s ovog mjesta kažem da ovo nije stalo. Nije kraj. Ovo je tek početak.

Vjeruj mi, ti koji čitaš. Jer znam.

I budi zahvalan. Večeras ćeš leći u toplo, suho i čisto. Zdrav i na sigurnom.

Budi zahvalan.