Grad otrgnute duše

Čujem da se u mom gradu Banjaluci organizuje 11. jula ljetna manifestacija “Ljeto na Vrbasu” skokovima sa Gradskog mosta?

Dakle, na dan ukopa 19 žrtava genocida u Srebrenici i na Dan kad se širom svijeta obilježava kao Dan žalosti!

Hoću da budem jasan! Uvijek sam bio ponosan što sam iz najljepšeg grada na svijetu kome su ’92 uzeli dušu. Iz njega potičem, nosim svoj identitet, u njemu sam završio osnovnu i srednju školu, sreo svoju prvu ljubav, igrao za juniore FK Borca i prvi tim

Naprijeda, prije nego što sam otišao na studije u Beograd. I tamo ostao da radim, ali sam se stalno vraćao svom voljenom gradu svakog vikenda, putujući Lastom 7-8 sati u jednom pravcu. U Tebi sam sreo svoju najveću ljubav Amru sa kojom sam izrodio troje divne djece.

Ništa nije moglo zamijeniti raju iz Mejdana, Zanatski centar, Diskoteku Borik, Ljetnu baštu… Niti Košutnjak, niti Knez Mihailova, niti Kalemegdan… niti danas Avenija, Hisingen, Lindholmen, Eriksberg…

I moj rahmetli otac Muharem je umro u izgnanstvu sa imenom našeg voljenog grada na usnama. Teško povrijeđen, gotovo ponižen, ne vjerujući da mu se to može dogoditi u gradu kome je posvetio svoj život!

I ovaj događaj “Ljeto na Vrbasu” ukazuje da je duša mog grada još uvijek otrgnuta iz njegovih prsa. Ništa se nije u njemu promijenilo od ’92., a trebalo je. Jer znam kakav je to bio divan grad prije nego što su u njega došli neljudi i uništavali mu ono po čemu je bio prepoznatljiv: Solidarnost, Mladost, Multikulturalnost, Antifašizam, Otvorenost i Perspektivnost!

Trpi, moj voljeni grade, ovaj jaram, jer si uvijek na kraju izlazio kao pobjednik. Duša se može ubijati, ali ne može umrijeti. Baš kao i Tvoj Vrbas na čijim obalama počivaš i sanjaš snove da će u njega jednog dana ponovo doći Tvoji žitelji koji su Tvoju dušu učinili besmrtnom!

Dolazimo Ti u zagrljaj, uskoro, nakon što se u Tvoje ime poklonimo žrtvama genocida u Srebrenici!