ENG
Eto, to je raspon reagiranja unutar kojeg svatko može odabrati što više preferira, a može i ono što ovom prilikom nije spomenuto. Na primjer stav koji se ranije čuo iz srpske zajednice da se Ustavni zakon odmah primijeni, ali da postoje gradovi i mjesta u kojima je to, s obzirom na nacionalnu strukturu i razinu tenzija, jednostavnije nego u Vukovaru. Ovaj stav je, po svemu sudeći, i najrealniji i najpragmatičniji, ali odmah treba reći da pragmatičnost nije jedini metar kojim treba mjeriti ovo s ćirilicom. Važnije je stvari nazvati pravim imenom, pa ako se provede ovo što Orešković najavljuje, neka se provede, ali neka se to onda nazove kalkulantstvom i kukavičlukom, u krajnjoj liniji i natražnjaštvom, jer sve to doista i jeste. To je pitanje elementarnog duhovnog i intelektualnog zdravlja zemlje. Ovo je važno reći ne toliko zbog Oreškovića, jer se on ovdje pojavljuje ispod razine Sanadera, ali iznad Tomislava Karamarka, i više se od njega teško može očekivati. Važnije je zbog mišljenja koje se čuje čak i u nekim liberalnim medijima, da ovo s ćirilicom u Vukovaru, nedolazak Karamarka na božićni domjenak SNV-a itd. jeste korak unatrag. Ali da je Karamarko, za razliku od Sanadera, barem iskren, jer kod njega nema maski i znamo na čemu smo. Usto je i mila majka u usporedbi s onim što manjinama radi Viktor Orban. Ukratko, gore je zapravo bolje. Kakva šepava logika!
Iskrenost kod političara doista je važna, ali daleko od toga da bi bila ultimativan i eliminatoran uvjet dobre politike, a neka politička savezništva čak su odlično funkcionirala i bez najmanje trunke iskrenosti. Dva velika ratna saveznika, Churchill i Staljin, sasvim su neiskreno surađivali, jedva čekajući da se međusobno obračunaju, ali su to odgađali sve dok ne dokrajče zajedničkog neprijatelja Hitlera. Jednog od najvećih i, da, najiskrenijih zlotvora i štetočina u povijesti. Na kraju su to, zajedno s Amerikancima, i napravili, a uzajamna neiskrenost nije pritom bila baš nikakva smetnja. Slično je sa Sanaderom. Svakako, on nije bio naročito iskren čovjek i s visokom sigurnošću se može reći da otvaranje prema Srbima u Hrvatskoj nije inicirao iz unutrašnje pobude nego zbog imperativa ispunjavanja uvjeta za članstvo u Evropskoj uniji. Još gore, prema jednoj uvjerljivoj političkoj dijagnozi, on je znao da su prosječni HDZ-ovci duboko frustrirani nametanjem tih uvjeta iz Bruxellesa i zato im je manje-više otvoreno dopustio da potkradaju državu, što je, uostalom, i sam radio. Pa ipak, Sanader je napravio jedan od najautentičnijih poteza neproglašene detuđmanizacije. A to je da je skinuo sa Srba u Hrvatskoj stigmu i kamen kolektivne krivnje za rat devedesetih, i to ne toliko onim famoznim ‘Hristos se rodi’, to sada rade čak i Orešković i Kolinda Grabar Kitarović, koliko micanjem ustaških spomenika u Slunju i drugdje te otpremanjem hrvatskih generala u Haag.
Time je dovoljno jasno rečeno da prljavu vodu rata devedesetih nisu mutili samo Srbi, pogotovo ne svi Srbi, nego da je mulj dolazio i s hrvatske strane. I onda se pojavio Karamarko i spiskao sav taj politički i moralni kapital navođenim stožerašima, šatorašima i nadasve vlastitim izjavama da sramotno koaliranje sa Srbima više ne dolazi u obzir. Paradoksalno je, što se vidi iz naknadne, sadašnje perspektive, da on to nije napravio zato da bi dobio izbore, nego i po cijenu da ih izgubi. Možda je zaista manje opasan od Orbana, iako bi se o tome dalo razgovarati, ali je, najblaže rečeno, i manje pametan. Što je najgore, sve to Karamarko nije napravio iz neke originalne ideje, nego ju je pokupio, maznuo od Aleksandra Vučića, koji se pojavio s paradigmom da u odnosima između Srba i Hrvata više ne treba vruća ljubav nego samo hladni interesi. Ali je to onda potkrijepio garancijom da u Srbiji nikakvo razbijanje dvopismenih tabli kao u Vukovaru ne dolazi u obzir, to bi represivni aparat spriječio, što od Karamarka još nismo čuli, a rekao bih i da nećemo. Ali dobro, to su možda samo nijanse. Ovdje je važnije da su time dvije najveće i najutjecajnije nacionalističke stranke u Hrvatskoj i Srbiji poslale poruku da su one jedini nasljednici mržnje iz devedesetih i da su samo one ovlaštene odlučiti kako će se s njom raspolagati. A raspolagat će se tako da rata u dogledno vrijeme neće biti, ali neće biti ni pravog mira. Točka, pitanja nisu dozvoljena.
Jedno ćemo ipak postaviti. Dokle će se nastaviti ove spirale mržnje i ako 20, 25 godina od rata nije dovoljno da prestanu, koliko jeste? Orešković je kao uzor i vodilju onoga što treba napraviti s ćirilicom u Vukovaru naveo talijanski jezik u Istri, gdje je on, podsjetimo, u ravnopravnoj upotrebi čak i u gradovima i mjestima gdje je Talijana ispod zakonskog minimuma. Tako su oni i službeno priznati kao ‘naši’, hrvatski, dok se za Srbe ne zna čiji su. I zato se postavlja pitanje u čemu je problem, zašto se ćirilicu drži u čekaonici i s kojim razlogom. Argument ratnog stradanja Hrvata devedesetih ne stoji. Talijanska okupacija Istre nije bila ništa manje okrutna od one u Podunavlju, a i znatno dulje je trajala. Zato Karamarko svoja najnovija obećanja da će se proširiti prava srpske i drugih manjina može okačiti mačku o rep. Na puno ozbiljnije pitanje HDZ, njegovi koalicijski partneri i Katolička crkva moraju javno i jasno odgovoriti. Je li sadašnje isključivanje Srba iz hrvatskog društva trajna i nepovratna opcija i gdje su jamstva da nije?
