Goran Sarić: Stigma i dječaci-ubice

Povezani članci

• Prvi mart: Istrage napada na povratnike moraju nadzirati državne sigurnosne agencije
• Samir Šestan: KAKO PREŽIVJETI CORONA DIKTATORE?
• Marinko Čulić: Orjuna na Kaptolu
• Ljevak: “Odnos prema genocidu je pitanje ljudskosti a ne imena i porijekla”
• Esad Bajtal o knjizi “Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira”
• Konstanta lažnog domoljublja

Umjesto uživanja u predbožićnoj atmosferi, Holandiju ovih dana potresa lavina vijesti vezi sa dva strašna zločina. Jedan je počinjen davno, prije više od trinaest godina, a drugi prije tačno osam dana, i to – na fudbalskom travnjaku!

 Kasno noću prvog maja 1999. godine, nakon druženja s vršnjacima u Kollumu, Friesland, Holandija, šesnaestogodišnja Marianne Vaatstra je biciklom sama pošla kući, u obližnje selo. Ali, na žalost, tamo nikada nije stigla. Narednog jutra je pronađena u šipražju kraj puta koji vodi ka njenom, i domu njenih roditelja. Polugola, sa jasnim tragovima seksualnog nasilja, zadavljena. Prizor iz filmova strave i užasa kakav se ne pamti u idiličnom stočarskom kraju na krajnjem sjeveru Holandije.

   Kako se ubistvo nije uklapalo u opštu sliku i povijest tog kraja, strelice mještana odmah su okrenute prema azilantskom centru nadomak Kolluma. Mada bez konkretnih dokaza, za zločin su osumnjičeni jedan Iračanin i jedan Avganistanac. Obojica su, međutim, brzo puštena na slobodu. No, bijes i optužbe mještana se  nisu stišavali. Ničim potkrijepljena, “stigma” je ostala. Azilanti su na kraju morali odseliti, a istraga je zalutala u ćorsokak.

   Nakon punih 13 godina, na osnovu novih indicija i pod stalnim pritiskom Marianninih roditelja, policija se ove jeseni odlučuje za najopsežniju forenzičnu istragu u povijesti ove zemlje. Stručnjaci uzimaju DNA-uzorke od preko 8 000 muškaraca iz tog kraja. Policija upozorava one koji odbiju da daju  uzorak da za to moraju imati veoma dobre razloge. Uostalom, to nije ni potrebno. Modernim metodama Identitet ubice moguće je utvrditi i uz pomoć uzoraka bliskih srodnika.

   Bio je to pun pogodak. Policija uskoro saopštava da je, sa vjerovatnoćom od  99,999 % pronašla zločinca. Ispostavlja se da je ubica još jedan “tihi čovjek iz susjedstva”, Jasper S., stočar iz obližnjeg sela. Neosuđivan. Oženjen. Otac dvoje djece. Te je noći, kaže, sasvim slučajno naletio na do tada mu nepoznatu Marianne Vaatstra. Pojma nema šta mu je bilo da je, pod prijetnjom nožem, odvede u obližnju šikaru, zloupotrijebi, pa, na koncu, i zadavi.  A kad su ga isljednici upitali zašto je dobrovoljno pristao na test, rekao je da više nije mogao izdržati. “Osjećao sam da se obruč steže”, kazao je.

   Tako je, nakon 13 godina, riješena velika, mračna zagonetka. Napokon pronađen djevojčin ubica, ali i skinuta stigma sa nepravedno optuženih azilanata.

Drugi se zločin, rekosmo, desio pretprošlog vikenda na travnjaku fudbalskog  kluba Buitenboys u Almere. Četrdeset jednogodišnjeg Richarda Nieuwenhuizena, pomoćnog sudiju i oca jednog od igrača nakon utakmice brutalno pretukla trojica igrača domaćeg tima – dječaci od 15 i 16 godina! Iako je dobio vise udaraca u stomak i u glavu (kopačkom, dok je ležao na zemlji!), siroti Nieuwenhuizen se pridigao, i nekako oteturao do kantine. Tek tu mu je pozlilo. Hitno je prevežen u bolnicu, ali mu više nije bilo spasa. Umro je od posljedica premlaćivanja.

   Dječaci. Usred bijela dana. Pred očima gledalaca, suigrača, roditelja. Na fudbalskom travnjaku.

   Sva trojica ” novi Holandjani”: dva Marokanca i Antilijanac.

      U kakvom ovo svijetu živimo?! Oduvijek je u sportu bilo tuča, i to krvavih. Ali ovakvih, sa djecom kao vinovnicima i sa ovakvim posljedicama, usudim se reći – nikada.

   Fudbalski savez Holandije prošlog vikenda otkazao sve utakmice, osim prve i druge lige. Profesionalci su igrali, uz minutu šutnje i sa crnim trakama oko mišica.

   Što se mene tiče, nisu ni oni morali. Jer, fudbal i meni jeste više od igre, ali na sasvim drugi, lijep način.

   U subotu, na tihom maršu sjećanja i protesta, pred kapijom malog stadiona Buitenboys u Almere skupilo se čitavih 12 000 ljudi. Dara besmislenog nasilja je, u očima mnogih, prevršila svaku mjeru.

Ako u ova dva zločina, u kojima, jednom nepravedno obilježeni, a drugi put  počinoci zlodjela, značajnu ulogu igraju (porijeklom) stranci, ima i zrno pozitivnog, to je što su pokrenuli žestoku raspravu o “strancima”  s onu stranu zakona. Zašto je njihov udio u nedozvoljenim radnjama veći od udjela “pravih”  Holandjana? Mladi Marokanci, na primjer, krše zakon i do 7-8 puta češće od njihovih domicilnih vršnjaka. Na crnim listama krađa, provala, svakovrsnog nasilja prva mjesta “suvereno” zauzimaju mladi “stranci” druge, pa čak i treće generacije: Surinamci, Turci, Antilijanci…

Mladih Bosanaca i Hercegovaca, srećom, gotovo da i nema na ovakvim “antitop-listama”. Oni se, očito, u Holandiji odavno ne osjećaju “strancima”.

   Sa ili bez navodnika, svejedno.