Goran Sarić – Ljetopis 4: Tito, Kumrovec i Teta od Meda

Povezani članci

• Nacionalna arheologija: Oruđe naturalizacije nacionalnog identiteta
• BHT1 I FTV: KAD NEĆE LEGALNI MEDIJI, HOĆE PIRATSKI RADIO
• I to je moguće: Online nastava bez interneta i tišina o radnim pravima onih koji se za njih bore
• Srbija zabranila udžbenik koji kritikuje Slobodana Miloševića
• Bezobrazluk i drskost: Bakir Izetbegović pozvao narod da šuti i trpi
• Petar Fehir: STRAH OD STRAHA

Kumrovec

Mada već prosijedi Brozov pionir, prvi put da idem u njegovo rodno mjesto. Polazimo 15.8., na Veliku gospu. Kao za inat hodočasnicima, kleberi se ateist u meni. No, zar i ovo nije neka vrsta hodočašća, mada zakašnjelog?

   Mako kasnije, u Kumrovecu me već na prvi pogled prijatno iznenađuje što to nije samo Titova rodna kuća i par hiža oko nje. Ne, to je pravi muzej na otvorenom u kome, baš kao i u dvorcu Trakošćan, čovjek lijepo može osjetiti dah prohujalih vremena, mijena i običaja. Tu svaka kuća prikazuje nešto od zagorskog života: stare kuhinje, dnevne i spavaće sobe, štale kakve su se nekada gradile, stari zanati – čak i vatrogasni dom sa priborom za gašenje s kraja 19. vijeka!

   Sve ovo me neodoljivo podsjeća na Openluchtmuseum u Arnhemu. Taj muzej stare Holandije pod vedrim nebom prije nekoliko godina je proglašen najboljim evropskim muzejom na otvorenom. Sve i da nije Starog, ovaj ovdje, u srcu Zagorja, ne bi se postidio usporedbe s njim.

   Doduše, središnje mjesto u njemu jeste Brozova rodna kuća sa velikim, lijepim Augustinčićevim kipom Maršala ispred nje. U njoj je sve nekako s mjerom, u starome stilu, bez kiča i šarenila.

   U razgledanju mi na pamet padne sjajna Titova biografija iz pera britanskog istoričara Jaspera Ridleya. To je jedna od prvih knjiga koje sam pročitao u Holandiji, i to na engleskom. (Kasnije je prevedena i kod nas, mislim u Hrvatskoj.) Detaljno opisujući Titov životni put, Ridley našeg Zagorca bez imalo krzmanja svrstava u odabrano društvo najvećih političara 20. vijeka.

   A kod nas ga još uvijek mnogi ne vole, za neke je i danas “srbožder” ili “hrvatožder”, zavisi o čijoj je propagandi riječ.  Što je, po meni, najbolji znak da je, uza sve greške i mane, kao antifašist i pobornik “trećeg puta” u ondašnjem blokovskome svijetu, bio na pravom putu.

   Pa, pogledajte samo u kakvom su sad stanju te naše zasebne, “samostalne” državice?! Neki to zovu demokratijom, neki, opet, naciokratijom i kleptokratijom a ja, naprosto, šovinizmom. I to ordinarnim.*

   Kumrovec je i danas, na blagdan Velike gospe, dobro posjećen. Svako ima svoje heroje, i vlastite ideale. Čovjek bez idela je tek napola čovjeka, puki dvonožac. Što jednom, u prepunom amfiteatru konjičke Srednje škole, reče pokojni Izet Kiko Sarajlić: “Djeco, ne trčite samo za modom i parama. Koliko sutra nađite neki ideal, nešto u što ćete čvrsto vjerovati. To će vam znatno uljepšati život!” U pravu je bio, stara sjedina.

   U jednom dvorištu ugledam neku staru, po leđima skroz očerupanu koku. Kao da ju je neki oroz žestoko iskljucao. Im’o sam strašnog petla…

   A sad brzo na pivo, u krčmu “Kod Starog”!

*Kad je o Titu i antifašizmu riječ, sinoć mi je, u već jesenjim bojama opervaženoj Holandiji, srce naraslo k’o bundeva gledajući na YouTube ovogodišnju proslavu 72. godišnjice početka borbe protiv fašizma u Sloveniji. Gledajte, i ćeifite:

Veliki Tabor i Teta od Meda

Evo nas u Velikom Taboru. “…jednom je od najbolje sačuvanih kasnosrednjovjekovnih i renesansnih utvrđenih gradova kontinentalne Hrvatske, koji je gradila plemićka obitelj Rattkay tijekom 16. stoljeća. […] Među vlasnicima se ističe poznati hrvatski slikar Oton Iveković koji je u brojnim djelima kistom opjevao dvorac i slikoviti krajolik okolice.”

   S vrha brijega puca prelijep pogled na dolinu Sutle. Zagorske kućice posute po brežuljcima – ljupki šećerluci!

   A u samom dvorcu, dočekuju nas, na žalost, zatvorena vrata. Blagdan. No, zato potpuno besplatno dobijamo tužnu priču sa, za nas, lijepim završetkom. Priču o Teti od Meda.

   Naime, pred mostićem i nadsvođenim ulazom u Tabor stoji postarija, ali vitalna žena. Prodaje med i razne vrste rakije. Na štandu lijepo piše: Teta od Meda. Kako ne možemo unutra, lagano priđem njenom stolu, u tihoj nadi da ću iskamčiti par čašica ljute.

   Pokvarenjak! Uopšte je nije trebalo pitati. Žena odmah sama nudi, i to bez obaveze: jabukovača, kruškovača, smokvina rakija… I, tužna, odmah razveze priču o današnjim ljudima.

   Napala je, veli, nedavno neka mlađarija: što tu, “stara kebara”, stoji i zarađuje. Nek’ se makne. Neka pusti mlade da zarađuju! Da je bude stid, i sram!

   Skoro plače žena. I blagosilja nas, nizašto. Kako smo fini, krasni, ljubazni… Na koncu, pruža vizitku s preporukom za odličnu a jeftinu večeru na obližnjem seljačkom gazdinstvu, Trsek se zove. “Samo kažite Joži da vas šalje Teta od Meda. Sve će biti u redu, vidjećete.”

   I, uvjerismo se naskoro, bilo je stvarno prva liga: i meso, i mlinci, i domaća salata, i vino i rakija – sve to pod gustom odrinom, najboljim hladom na svijetu. A cijena? “Prava sitnica”, što bi rekao Max & Bunkerov sir Oliver!

   Hvala ti, dobra Teto od Meda. Da te i dogodine, zdravu i u boljem raspoloženju na kapiji Velikog Tabora zateknemo!

 A ona brutalna mlađarija? Magarci dabili magarci. Neodgojene tovarčine!