Goran Sarić: Koje zemlje muzej?

Povezani članci

• Put Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji
• Jadna je zajednica gdje je mržnja projekat
• Pismo gluhom savezniku
• Marija Magdalena udata Ražnatović
• Nadbiskup Stepinac, poglavnik Pavelić i rektor Pašić jedinstveni u ideji podjela
• Senada Kreso: “Stavovi Susan Sontag o slobodi smatraju se općeprihvaćenim, ali borba za jednakost još ni izdaleka nije dobivena”

Neki dan ni kolega, kod aparata za kafu, ispriča vic, crnjak iz predmeta “poznavanja istorije i društva”.

   Učiteljica, veli, cijeli čas govorila o Prvom svjetskom. Tema bila slavna bitka kod Ipera, belgijskog gradića na jugozaopadu Belgije. Tamo je, za vrijeme Prvog svjetskog rata, u četiri velike bitke izginulo čak 500 000 (pola miliona!) duša. Na kraju, kad je, umorna od tolikog pričanja, sjela na stolicu i rekla: “Ima li pitanja”, javio se  “mali Perica”: “Dobro, učiteljice, ako je ta bitka, kako kažete, bila u Prvom svjetskom ratu, znači li to da je poslije njega bio i neki Drugi svjetski rat?!”

   Dobro, vic je vic, a (ne)znanje je nešto drugo. Ili, da parafraziram vladiku Danila, “san je laža, a rat je istina”.

   No, nekoliko dana kasnije čitam, skoro bih rekao – uobičajeno pesimistični tekst Borisa Dežulovića o nesretnoj kninskoj projekciji dokumentarnog filma “Posljednji let Petra Ginza”, istinite priče o  židovskom dječaku iz Praga što je skončao u gasnim komorama Aušvica.

   Zašto “nesretnoj”, zapitaće se onaj ko nije čitao navedeni tekst. Pa evo, citiram: “Od tri stotine i pedeset učenika sedmih i osmih razreda kninskih osnovnih škola, na predavanje i projekciju filma došao je točno – nijedan.” Sve sami znalci, čisti “iperovci”, što bi rekao moj kolega!

  No, malim glavicama se mnogo štošta može oprostiti. Ali, mnogo je gore što se ni njihovi dični nastavnici nisu proslavili. Naime, pozivu da dođu na projekciju, zadovolje intelektualnu znatiželju i  odgovore na eventualna pitanja radoznalih “pitomaca” odazvao se, slovom i brojem, nijedan nastavnik. Nula. Ništica. Ili ništarija, ako vam je draže.

   Dobro, ne budimo ni prema pedagozima – a nastavnici bi to trebali biti, zar ne? – odveć strogi. Možda je tog dana na teveu bilo kakvih važnih utakmica. Možda je “inkvizitor” Stanković opet pozvao Sanadera u studio. Možda…

Na koncu konca, otkud meni pravo da “čeprkam” po moralu i savjesti u Hrvata? Nije li ta zemlja za mene, mirio se ja s tim ili ne, inostr…, pardon: inozemstvo? I otkud meni, zadrtom Eri, pravo da im popujem? Ta imaju oni svoje ivančiće, dežuloviće, luciće (četa mala, ali odabrana) i ostala nadasve neugodna “njuškala”. Nek’ oni prpaju po tom prljavom vešu. Imam ja kod kuće, u BiH, đubreta koliko voliš.

   Pa kad je već tako, da odmah pređemo na čišćenje ustajale gomile. Jedan poznanik, priznati bosanskohercegovački fotograf,  mi neki dan poslao link na kratki tekst o protestu građana Sarajeva povodom odluke o zatvaranju Zemaljskog muzeja. Riječ “protest”, sam i prvi put slobodno mogao staviti pod navodnike. Jer, citiram:

   “Povodom zatvaranja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koje je najavljeno za 4. oktobar, danas se ispred ove kulturne institucije okupilo tek 40 osoba koje su izrazile nezadovoljstvo odnosom vlasti prema kulturnim institucijama i kulturi uopće.” (Kurzivom istakao GS)

   Cijelih četrdeset osoba! Pa oni su, ako ne nobelovu, zaslužili barem Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Nazovi ih barem građanima, majkoviću, barem su toliko zaslužili! Stanovnika grada (ili da možda i tu riječ stavim pod navodnike?) koji se diči multietničnošću, kulturom, svojevrsnim sarajevskim duhom.

   Jest, ali sve da je i dobiju, tu nagradu, ko bi im je uručio? Neki od onih grmalja što se, nevični asvaltu, o narodnom trošku vozikaju u skupocjenim, blindiranim automobilima? Ta, prodajom samo jedne takve “lađe na točkovima”život zemaljskog muzeja mogao bi se produžiti barem 2-3 godine!

   Da si ljude na mobu, ili kuluk pozvao, više bi ih se, čini se, okupilo!

   Gledam fotografiju koja prati kratki, gorčinom natopljen tekst, i odmah prepoznam jednog od prosvjednika. Sijed čovjek, s naočalama i bradom “od tri dana”. Grčevito drži kraj velikog transparenta na kome krupnim, crvenim i crnim slovima lijepo piše: “STIDITE SE!”.

   Čovjek je profesor matematike na fakultetima u Mostaru i Sarajevu. Rasplakao se, prije par godina, u Klubu Aleksa, na moju pjesmu o majci. Nakon toga smo se zbližili, par puta lijepo popričali. Otvoren, pošten, i ogorčen čovjek. Eto mu još jednog razloga za ogorčenost. 

   Ako je u gradu koji bi, barem onim svojim starim jezgrom, trebao biti brana sveopšem krkanluku i prostakluku, ako je tu samo četrdesetak ljudi zaista zabrinuto za sudbinu jedne od njegovih, i naših kulturnoistorijskih instutucija – kakva nas to budućnost onda čeka?

   Ko je ono jednom davno rekao: “Narod bez prošlosti ni u budućnosti se nema čemu dobrom nadati”.

   Ili, da opet pomenem Njegošev “Gorski vijenac”:

Моје племе сном мртвијем спава, 
суза моја нема родитеља, 
нада мном је небо затворено, 
не прима ми ни плача ни молитве …

Građani će znati ovo pročitati. Njima poznavanje još jednog pisma nije kazna, nego blagodet.