Goran Sarić: Kijamet (po Kerumu)

Povezani članci

• Oživljavanje strahova u BiH: ‘Kome je do rata, u kući ga imao’
• Pametno ima najviše žena
• POGLED MAJKE
• Bilježnica Robija K.: Svi u Vukovar!
• Naši „munafici-licemjeri, dvoličnjaci i lukavci„
• Prekipelo: Doris Pack traži sankcije za BiH

Let u zavičaj bukirao sam prije dva mjeseca, ali majci nisam ništa rekao. Znam je, rođena paničarka, naročito kad je “najveći sin” u pitanju. Do mog dolaska ni oka ne bi mogla sklopiti: “Bože, kako li će moj Goco…”

   “Izlajao” sam se tek nekolicini prijatelja. Lijepu, slatku tajnu nisam mogao zadržati samo za sebe. Već sam snatrio o susretu s majkom,  noćenju na Boračkom, izmaglicom ovijenim vrhovima okolnih brda, mokrenju pod starom jabukom u savršenoj tišini praskozorja, kad ti se koža ježuri od hladnoće, a u glavi još muti od sinoćnjeg mamurluka.

   Sedam dana prije polijetanja ipak nazvah mati da joj kažem da dolazim. Neka se malo pripremi, više nema toliko vremena za brigu. Vrijeme povoljno, put odavno plaćen i potvrđen, slobodni dani regulisani – ništa nas ne smije iznenaditi.

      U međuvremenu, ovdje je malo zahladilo. Ništa naročito. Nešto pahulja, par stepeni u minusu, iz ormara napokon izvađene kape i rukavice. … Zdrava zima. A već su nam krajem januara, zbog neobično visokih temperatura, biljke u vrtu “nabacile” prve pupove!

   I dalje se nisam brinuo. Ako padne nešto više snijega, moja se uličica možda i može zalediti, ali put do aerodroma sigurno neće…

 No, u prošli petak, četiri dana prije planiranog polaska, odjednom mi poče stizati “brdo” mailova. Javljaju rođaci i prijatelji da ih je zvala moja majka i “zaklela” da mi jave da nipošto ne dolazim! Kijamet. Sve zatrpano. Ne možeš iz kuće, čak ni do šupe za drva.

   Paničarka, pomislih. Vazda bila. Od muhe pravi međeda. Hoće “malog” sina da zaštiti od snježnih čarolija.

   Bio sam bijesan. Što bujuzuri ljude bezveze?! Njoj skoro osamdeset, meni – sramota me reći koliko – a još bi se igrala brižne čuvarke? Za to malo snijega!

   Tako mišljah. Sve dok nisam dobio i slike iz zavičaja. Rođak, osnovac u “višim” razredima, na dnu naših basamaka, do guše u snijegu. I maše mi. Valjda – da ne dolazim. Sigurno mu mati, stara učiteljica, iza objektiva, tako naredila.

   Tek sam onda shvatio da nije baš sve izmislila, preuveličala.

   Potom se javiše rođaci i frendovi iz Sarajeva, Mostara, Zagreba, svi sa porukom da je tamo stvarno panika. Stvarno sve zatrpano. Sve stalo. I, što je najgore, stvarno još pada.

   “STARI DRUGARU MOJ TI JE SAVIJET I NE POMIŠLJAJ POSJET ZAVIČAJU SADA  KOD MENE U METKOVIĆU I OPUZENU SVE OKOVANO SNIJEGOM I LEDOM KAO U SIBIRU.A MOGU ZAMISLITI KAKO JE SJEVERNIJE  U MOSTARU  I KONJICU.POZDRAV TEBI I TVOJIMA OD ŠKOLSKOG.”

„Jarane u mom rodnom gradu jos pada, a u konjicu je vec juce bilo preko metra, ako ne moras sutra biti ovdje pomakni za jedan tjedan.“

“ […], ovamo je stvarno katastrofa. Ja sam u Ljubuškom, sve je blokirano. Ovdje je snijeg 80 cm i evo opet je počeo padati. A. je u Mostaru, njemu je puno teže. Bili su zatrpani tri dana…bez vode…tek danas su se uspjeli probiti do prodavaonice i kupiti nešto… Užas…  Panika je među ljudima i neki strah kao da je ratno stanje… Sve službe su zakazale…nigdje ralica ni čišćenja…ništa… Možda u većim gradovima. Mi u Ljubuškom smo imali stalno struju i vodu. Ja imam peć pa ložimo vatru. Svi smo u kući i nigdje se ne izlazi… Na portalu radim iz dnevne sobe…”

   I, naravno, nakon ovakvih upozorenja, premjestim let za april. Do tada će, valjda, proći ove zimske gadosti. Drži se, sad-zasad, Zemlje Lala, mislim se. Ali…

   Nećete vjerovati: ono malo snijega i “minusa” od petka ovdje je, baš kao i lani, prouzrokovalo pravi haos! Problemi sa signalizacijom, kašnjenja, otkazani vlakovi …U petak skoro ništa nije vozilo. Desetine hiljada putnicima u stanicama su satima čekali da im neko kaže kad će, i kako moći kući. A nakon prošlogodišnje havarije NS, ovdašnja željeznica, je “čvrsto obećala” da se “to više nikada neće ponoviti”.

   I nije. Sada je, na manjem snijegu i ledu – mnogo gore!

   A kad se, u centralnom dnevniku, napokon pojavio njihov “kerum”, gospodin generalni, mirno je saopštio pučanstvu da je sve pod kontrolom. Sve, manje-više, u redu. “Svi će putnici još noćas stići na odredišta”, mrtav-hladan reče gospodin čija se plaća zacijelo mjeri desetinama tisuća eura. Reče, i ostade živ.

   Ne znam da li i on vozi ferari, ali po drskosti je svakako sličan nes(p)retnom splitskom gradonačelniku, koji, nakon 320 polomljenih kostiju, svojim “podanicima” poručuje da ne kukumavče. “Ajde, bogati, šta ste se uspizdili? Kako je tek onima u Sibiru?!”, rekao je gospodin, vrativši se sa šopinga na lijepom, (nekad) plavom Dunavu.

   I u pravu je čovjek. Pod jedan: Splićani, što niste na vrijeme naučili klizati?

   Pod dva: drugi put dobro pazite šta, to jest: koga birate.