Goran Sarić: Izgubljen u zavičaju (1) – Svadba

Povezani članci

• ‘Za odgodu suđenja krivi su zatvorski liječnici’
• Bilježnica Robija K.: Kraš je naš!
• Basara: Pravda po dogovoru
• Al-Kaida u Omišu
• EU očekuje od vlasti BiH konkretne poteze
• Ikone oskvrnutog hrama – Safet Zec

(Heljdina kuća, Ljudi Zemlje, Hercegovina-Kalifornija & Rikverc)

Piše: Goran Sarić

Putujući za Bosnu, prvi put letimo za Tuzlu. Niskobudžetna kompanija ljetos uvela liniju Eindhoven-Tuzla, pa nam je to puno bolja opcija od one Keln-Sarajevo, pogotovo što su “Švabe” već odavno značajno povisili cijene. Pošto idemo na samo pet dana, kod iste kompanije smo iznajmili auto kojim bismo, u tako kratkom periodu, trebali da prevalimo sedam, osam stotina kilometara. Zavisnost od javnog prevoza ni na Zapadu – u Holandiji se vlakovi zimi začas “prehlade”, a signalizacija zamrzne – nije previše uputna, a kod nas da i ne govorimo.

(Dok ovo pišem sjetih se žestoke zime s početka osamdesetih. U Sarajevu sam, tako, dugo čekao voz za Glavni grad. Odjednom začuh ledeni glas iz staničnih zvučnika: “Voz za Beograd kasni 360 minuta!” Baš tako: 360 minuta. Jer, vozovi u socijalizmu nisu mogli kasnit’ satima – Bože sačuvaj!)

   U demosratiji je, srećom, sve savršeno. Skoro da više ni nema vozova, pa time ni velikih kašnjenja. Kažu da su politički moćnici, kao u Americi šezdesetih, namjerno uništili ovaj vid saobraćaja da ne konkurišedrumskom prevozu i njihovim talovima. Pa da, nekima, i ovdje i tamo, stvarno zlatne kašike…

***

Nakon kratkog leta bez turbulencija, slijećemo na bivši vojni aerodrom Dubrave, sad zračnu luku prilično pompoznog imena: Međunarodni aerodrom Tuzla. Pješke do aerodromske zgrade, na ulazu stajemo u dugi red. Pasoška kontrola. Budući da nas većina stoji vani, a nema nadstrešnice, možemo biti sretni što nema kiše. Temperatura je viša nego u Holandiji, samo nekako vlažno. Zrak – k’o popišan! Srećom, sve ide glatko, pa brzo dobijam ključeve malog chevroleta.

   Uvijek mi je frka kad sjedam za volan novog auta, a vječito isto: za petnaestak minuta kao da sam se u njemu rodio! Pameti i para nikad dosta, veli narod.

Nekada davno sam se, povodom jednog poetskog igrokaza, s glumcima Amaterskog pozorišta “Neretva”, vozio ovim krajevima, ali se više ničeg ne sjećam. Mladost-ludost! Tada su me zaokupljale druge, “važnije” stvari. Umjesto “prave “prirode – priroda ribolikog tijela. Šteta što večeras, zbog pomrčine i oštrih okuka, ne mogu razgledati okolni pejsaž. Vidim samo ono što “vide” i farovi: rub guste crnogorične šume, kao u Han-Pijesku i Rogatici. Valovito tlo te, poput tobogana, čas diže, čas spušta u dubine.

   Raja u autu mi gladna, najradije bi u prvu pekaru uz put. No, sestra predlaže da se strpimo do Heljdine kuću na Nišićkoj visoravni, negdje iza Olova. Nedavno je, kaže, tamo jela izvrsne uštipke s kajmakom. No, kad se, nakon više od sata vožnje, napokon zaustavimo na tamošnjem parkingu, čeka nas veliko razočarenje: otvoreno, ali ne radi! Konobari i kuhari sjede skupa za stolom, puše i ćumuraju, a kuhinja zatvorena. Nestalo svega što su spremili za taj dan. Očito im dobro ide.

   Pogledom prostrijelim sestru, kao da je ona tu nešto kriva. “Što nisu rekli da im ponesemo tijesta iz Holandije”, tobože se ljutnem, a znam da to tijesto našem ne može ni oprepeliti. Kao, uostalom, ni mnoge druge stvari. Osim političara. Oni su, nesumnjivo, naš najlošiji “brend”.

   Nema veze. U Sarajevu, na konaku kod mojih Sarića i Bakovića, nas čeka sve: iće i piće, i toplina, i eglen, lavine smijeha i veselja. Kristalna kocka vedrine, što reče Tin. Uostalom, ni njemu, onomad, Sarajevo nije bilo mrsko. Naprotiv.

***

Sutradan nas Konjic, i Suhi do, dočekuju raširenih ruku. Ali i kišobrana. I ovdje – sipa li, sipa! Već dolje, na “potoku”, gdje smo parkirali auto, grljenja i rukovanja. Naša mala ulica, “slijepo crijevo” čaršije, jedna je od rijetkih koja je (i) što se tiče njenih žitelja ostala skoro netaknuta. Samo nas nekoliko je otišlo, ostali su predeverali sav ratni belaj i ostali na svome. Zato, valjda, Suhi do, zbog relativno mnogo Hrvata koji u njemu žive, Konjičani u šali i zovu “Mali Kvatrić”. No, oni za mene nisu – barem ne u prvom redu – Hrvati. Oni su, naprosto, to što jesu: Pepo, Zora, Šile, Štefa, Bracika, Zlata… Onih koji hoće da razvrstavaju i “trijebe” ima i previše, dok nama već odavno trebaju – centrifugalne sile!

   Komšija, sad ključar našeg pustog doma, već naložio vatru, kod ujne i rodice, gdje nas čeka ručak, bukti peć na drva. U sobi. brat bratu – 30 stepeni, a na stolu rashlađena rakija i vrela sarma. To se zove: Kuća.

   Naveče nam ujna, koju je već odavno prigrlio mnogi moj stih, priča kako je, prije čitavih šezdesetak godina, iz Slavonskog Broda došla u Konjic, i tu zauvijek ostala. Kako se zaposlila, upoznala Daju (ujaka), udala se i postala barem napola Konjičankom. Ali ne sasvim. Jer, i danas, kad je nešto najedi, ponosito veli: “Jeb’te se vi! Njemu sam dala onu stvar, ali od pasa naviše – ja sam čista Slavonka! .” Živo priča o ondašnjem direktoru fabrike Igman, Krajišniku Jovi Rodiću. On ju je, veli, i pozvao da dođe raditi u Konjic. I sam je, ranih pedesetih, iz slavonskobrodskog “Prvog partizana” prešao u našu vojnu fabriku. Mnogo joj je, sjetno tolkuje ujna, pomogao u rješavanju stambenog, ali i drugih problema. Čim bi primjetio da je natmurena, odmah bi je on – glavni direktor velike firme od više hiljada uposlenika“! – zovnuo, i to po nadimku: “Šta je, Gara? Je li sve u redu? Mogu li ti kako pomoći?”

Eh, takvih više nema ni u Zanzibaru! Tužno pomislim na ove sadašnje, u najvećem broju “perjanice” kleptokapitalizma, totalno “operisane” od tuđe muke i boli.

***

   Ujutro idemo na Boračko jezero, u posjetu Veri i Branku Marjanović. Oni su nam tamo komšije, druga vikendica od naše. Odmah nakon rata izašli iz Konjica, došli, i ostali. Bilo im dosta grada i kotline. Pogotovo nakon onolikih granata – kao u mišolovci! Stisnuto i zagušljivo, vele. Ovdje, kraj vode i, i pored mnogih požara zadnjih godina, još uvijek guste šume, u podnožju brda, lakše se diše. Čak i bez bronhija. A niko ti ne puše za vratom. Osim, katkad, lopova. Ali, to je već neka druga priča.

   Živahni, radišni domaćini (Branko je već “pregulio” osamdesetu!) nas odmah nude kafom i rakijicom. Prvo odbijam, a domaća šljîva mi liježe – k’o budali šamar! Stišan i zagrijan, uživam u njihovoj priči: rad od jutra do mraka, druženje i ispomaganje sa suseljanima, i dan prođe dok si rekao: “Keks!” Taj tempo ih, valjda, i drži ovako vitalnim. Naveče domaćin uglavnom čita literature o zdravlju, a Vera češće upali tv, i zaviri u svijet. Ali ne predugo. Za gradske pojmove liježu veoma rano, k’o kokoši, a ustaju s prvim pijetlovima. Vazdan se ima šta raditi. U Jezeru ribe, povazdan.

   Gledam ih, i divim se: pravi ljudi zemlje.

   Na rastanku obećavamo Branku da ćemo mu u Holandiji pokušati naći makaze za potkresivanje voćki. “Ali, molim vas, iste ovakve! Imam ih već preko 20 godina, izvrsne su”, govori, i pokazuje robusne, teške makaze. E, moj Branko, danas se sve pravi da traje najviše pet godina…

Poslije malo svratimo u kafanu kod Muje (Munje) i ćaskamo s elokventnim bivšim profesorom Mašinskog fakulteta u Beogradu Dušanom Mićevićem. I njemu prije par godina, dojadila džungla na asvaltu, pa se vratio na svoje. Sad s dvjema sestrama živi u devastiranoj, poluobnovljenoj porodičnoj kući. “I ovako mi je bolje nego gore”, kratko odgovara na pitanje o razlozima povratka. Vidi se da ni sebi ni nama ne da da se rastuži(mo).