ENG
Goran Sarić: Draža i paralaža
Autor/ica 👤Goran Sarić
Izdvajamo
- I dok je, dakle, Tadić onomad, zarad očijukanja s Briselom morao progutati “knedlu” i posjetiti Potočare, Toma K. nema takvih problema. Zar on svoju uniformu nije davno odabrao? A ovo sada – ćosav, odijelo, tašna, mašna i za svekoliko serbstvo zabrinuta faca! – to vam je kao u priči Carevo novo ruho: svi vide pravog Tomu, a okreću pogled na stranu! Sve dok zemlja, ljuta, jedared sama od sebe ne izriga kosti žrtava: Foča, Bjeljina, Višegrad, Srebrenica...
Povezani članci
Foto: Tanjug
A ovo sada – ćosav, odijelo, tašna, mašna i za svekoliko serbstvo zabrinuta faca! – to vam je kao u priči Carevo novo ruho: svi vide pravog Tomu, a okreću pogled na stranu! Sve dok zemlja, ljuta, jedared sama od sebe ne izriga kosti žrtava: Foča, Bjeljina, Višegrad, Srebrenica… I ne pokaže ko je tu – od Draže, preko Ante, pa sve do Tome Paralaže – bio žrtva, a ko zločinac.
Nisam iznenađen dok čitam vijest sa sajta Radiosarajevo.ba:
Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, odbio je poziv da 11. jula prisustvuje obilježavanju dvadeset godina od genocida u Srebrenici.
Tako će srbijanski lider biti jedini regionalni predsjednik koji se neće pojaviti u Potočarima: u Srebrenicu dolaze, između ostalih, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, te predsjednik Slovenije Borut Pahor.
Također, u Potočare će stići 30 visokih delegacija, a među njima će biti ministar za vanjske poslove Republike Slovačke i bivši visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak, zatim predsjednik Turske Reccep Tayyip Erdogan, a u Potočare se vraća i nekadašnji američki predsjednik Bill Clinton, koji je 2003. godine i otvorio Memorijalni centar.
Jedini visoki zvaničnik Srbije koji je posjetio Srebrenicu bio je Boris Tadić koji je Potočare posjetio 2005. u svojstvu predsjednika Srbije.
A da se ne zajebavamo: i Tadić je to tužno, bošnjačkom krvlju natopljeno mjesto posjetio – sa CCCC figom u džepu! Došao je, naime, onamo samo da bi sebi i svojoj zemljici priskrbio koji poen u predvorju Brisela. Po svemu ostalom što (ni)je uradio, Tadić nije bio ni sjenka pokojnog Zorana Đinđića. Tadiću je cijela Bosna i Hercegovina – naravno, ne ona SDA-ovska, nego uistinu zajednička – sve sa Srebrenicom i drugim našim stratištima naprosto bila zadnja rupa na svirali! Ona je i njemu, i svekolikoj srbijanskoj politici – sa izuzetkom, koliko ja znam, Čedomira Jovanovića – od početka bili tek moneta u potkusurivanju i vječitom dodvoravanju velikim gazdama u Evropskoj uniji. To se najbolje pokazuje sada, kad nam u Potočare, stiže i notorna Kolinda Grabar Kitarović. Ona, koja je nedavno izvršila nevjerovatan gaf, odbivši da se pokloni sjenama Jasenovca. Čak i ona stiže, ali Toma ne.
O kakvom to komšiji uopšte pričamo?
A još prošle sedmice sam, istina drugim povodom, htio da napišem tekst o “evropskoj” Srbiji. Povod je opet bila – doduše: neprovjerena – novinska vijest.
Nakon što je Srbija i službeno rehabilitovala četnika Dražu Mihailovića koji je sarađivao sa nacistima tokom Drugog Svjetskog rata Rusija će uvesti sankcije Srbiji. (…) Tradicionalni saveznik Srbije, Rusija, najavila je uvođenje ekonomskih sankcija građanima Srbije zbog toga što su se Srbi rehabilitacijom četnika Draže Mihailovića stavili na stranu fašista koji su pobili stotine hiljada Rusa tokom Drugog Svjetskog rata.
“Rehabilitacija Draže kao najpoznatijeg saveznika nacista na Balkanu je presedan koji ni najbolji odnosi Rusije i Srbije neće moći da opravdaju, Beograd je ovim potezom narušio prijateljske odnose i izdao braću Ruse koji su se vjekovima borili protiv fašista.’
Ako je i od Putina – fino je! Jer, mi ostali, “izdajice nebeskog naroda”, možemo trljati i govoriti šta hoćemo, ali kad se “braća” Ruje na njih naljute, onda je to nešto drugo. Preko toga se u Beogradu ne može tako lako preći.
Htio sam, povodom Dražine rehabilitacije i ruske reakcija na nju, da napišem tekst o rastućoj fašizaciji srbijanskog društva, sve dubljem tonjenju u živo blato nacionalizma, šovinizma, ksenofobije, pa, eto, i njenog krajnjeg izraza – fašizma. Ili, u najmanju ruku, koketiranja sa fašizmom. Počelo sa Slobodanom, a završilo,za sada, rehabilitacijom nacističkog slugekanje!
Htio, pa odustao. Moskva je sve rekla. Tone i tone ispisanog papira njima znače mnogo manje nego ovaj pretpostavljeni ruski šamar.
A onda je stigla ova vijest o Tominom nedolasku u Potočare. Preko nje nisam mogao preći. Znate, onog Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije, koga u narodu zovu Toma Kalašnjikov. To vam je onaj četnik što se za vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH slikao u najdražoj, dražinskoj uniformi, sve sa oružjem u rukama. I koji, sva je prilika, nije ostao samo na slikanju. Bivši šef ureda u Đinđićevoj vladi Jovica Stanišić, naime, u jednom intervjuu za B92 tvrdi da je Nikolić u selu Antin, u Baranji, 1991., pijan, lično pobio “10-15 baba i deda i bacio ih u bazen”. Kao da se radi o mačićima, jeb’o te!
Sve je ovo izrečeno javno, na televiziji. Ne znam da li je tim povodom ijedna strana, kao što bi u iole normalnom društvu bio slučaj, pokrenula sudski postupak. Neko je naprosto, nakon ovako teških optužbi morao u zatvor. Ali, ne bih se previše iznenadio i da nije. Ah, Srbija…
I dok je, dakle, Tadić onomad, zarad očijukanja s Briselom morao progutati “knedlu” i posjetiti Potočare, Toma K. nema takvih problema. Zar on svoju uniformu nije davno odabrao? A ovo sada – ćosav, odijelo, tašna, mašna i za svekoliko serbstvo zabrinuta faca! – to vam je kao u priči Carevo novo ruho: svi vide pravog Tomu, a okreću pogled na stranu! Sve dok zemlja, ljuta, jedared sama od sebe ne izriga kosti žrtava: Foča, Bjeljina, Višegrad, Srebrenica…
I ne pokaže ko je tu – od Draže, preko Ante, pa sve do Tome Paralaže – bio žrtva, a ko zločinac.
Autor/ica 👤Goran Sarić
