Goran Pandža: Na talasima ksenofobije

Izdvajamo

• Tako slično i danas, budi nadu činjenica da se na svaki marš pokreta PEGIDA u Dresdenu okupi još više kontra-demonstranata. Budi nadu i reakcija službene Francuske koja barem načelno, izuzmemo li pojedinačne incidente (kojih je mnogo), na terorističke napade nije reagovala nepromišljeno poput nekadašnje Busheve administracije. Budi nadu i činjenica da se nije pristalo na tezu o sukobu civilizacija, te je u prvi red na maršu protiv terora u Parizu pozvan i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas.

Povezani članci

• Edin Forto: Dok se SDA bori za ime škole u Dobroševićima, stanovnici tog naselja nemaju kanalizaciju
• BiH ne želi novac: Nedozvoljena sredstva finansiranja ostaju na računima političkih stranaka
• Kako stranci gledaju na Republiku Srpsku: Crkvena republika u državi
• “Vrijeme ističe…” Epizoda #3
• Kanibali štrajkaju glađu
• Dan sjećanja na ubijenu djecu proglašen Danom žalosti u Kantonu Sarajevo

Foto: daily sabah

Koliko god se islamski svijet morao distancirati od ekstrema poput ISIS-a, još više se Evropa i Zapad moraju distancirati od sopstvenih ksenofoba i uputiti posljednje upozorenje – granica je već odavno pređena

Piše: Goran Pandža

Islamofobija je otrcana riječ. Fobija označava strah, ali kako onda opisati pojam koji označava mržnju? Danas se, više nego ikada, javlja potreba za definisanjem rastuće mržnje prema muslimanima u Evropi i svijetu jer je ono što nazivamo islamofobijom tek moderni, preoblikovani anti-semitizam.

Anders Behring Breivik može, makar kratko, biti ponosan ako prati vijesti iz udobnosti zatvora u Norveškoj. Najkasnije od napada na Charlie Hebdo i košer market u Parizu, Evropom titra talas netrpeljivosti prema muslimanima. U Švedskoj je zabilježen niz napada na džamije, u Francuskoj je prvih sedam dana nakon napada na Charlie Hebdo zabilježeno čak 60 napada na muslimane i islamska obilježja, Njemačkom još od oktobra prošle godine marširaju anti-muslimanski pokreti PEGIDA, LEGIDA i slični sestrinski, a u žižu javnosti je komentarima protiv Islama opet dospio i Geert Wilders.

Wilders je odmah nakon napada na Charlie Hebdo iskoristio svojih pet minuta da bi naglasio kako je Islam sam po sebi problem. Do sličnog zaključka su nešto ranije došli i sljedbenici pokreta PEGIDA u Njemačkoj, za kojeg ipak trenutno ne cvatu ruže. Naime, vođa pokreta, Lutz Bachmann je podnio ostavku zbog slike koja je dospjela u javnost na kojoj pozira kao Hitler.

Lutz Bachmann, foto: dailymail.co.uk

Ima nešto ironično u tome da je Bachmann, vođa PEGIDA-e koja u njemačkom Dresdenu svakog ponedjeljka okuplja sljedbenike na marš protiv Islama, podnio ostavku zbog slike na kojoj pozira kao Hitler. To u suštini znači da je podnio ostavku zbog svega onoga što PEGIDA jeste – jedna mračna, ksenofobična nakupina koja po svim atributima podsjeća na ideologiju onoga koga Bachmann na slici oponaša – Hitlera. Sa malom razlikom; umjesto Jevreja, ovaj su put u pitanju muslimani.

I sve me to podsjeća na jedan nesretni događaj, pjesmu i reakcije koje su uslijedile, pri tome mi se duboko urezavši u sjećanje dok sam formirao stav o tome kako reagovati na ksenofobiju. U pitanju je ubistvo Alberta Adriana, afričkog imigranta u Njemačkoj koga su ubili neo-nacisti 2000. godine i pjesma „Letzte Warnung“ (posljednje upozorenje) projekta „Brothers keepers“, nastali kao reakcija na navedeno ubistvo. Bio je to samo jedan u nizu sličnih napada na imigrante u Njemačkoj krajem devedesetih i početkom milenija, ali i kap koja je prelila čašu – čitava njemačka javnost se digla na noge u borbi protiv rasizma što je rezultiralo protestima, anti-rasističkim kampanjama i muzičkim projektima, poput navedenog. I bilo je to zaista posljednje upozorenje neo-nacistima koji su za svaki svoj skup, najkasnije od tog nesretnog događaja, gledali u makar dvostruko brojniji kontra-skup, što je konstantan i zaista fascinantan fenomen u Njemačkoj.

Tako slično i danas, budi nadu činjenica da se na svaki marš pokreta PEGIDA u Dresdenu okupi još više kontra-demonstranata. Budi nadu i reakcija službene Francuske koja barem načelno, izuzmemo li pojedinačne incidente (kojih je mnogo), na terorističke napade nije reagovala nepromišljeno poput nekadašnje Busheve administracije. Budi nadu i činjenica da se nije pristalo na tezu o sukobu civilizacija, te je u prvi red na maršu protiv terora u Parizu pozvan i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas.

Jer, koliko god se islamski svijet morao distancirati od ekstrema poput ISIS-a, još više se Evropa i Zapad moraju distancirati od sopstvenih ksenofoba i uputiti posljednje upozorenje – granica je već odavno pređena.