Goran Pandža: Kako smo lako zaboravili da smo mi nekada bili migranti

Povezani članci

• Gladni moći
• Osam sekundi
• Izetbegović: Sa Angelom Merkel smo razgovarali o Izbornom zakonu i dolasku Erdogana
• Amir Hasičević: Klirinški dug je najbolji pokazatelj da nas vlast vodi u ekonomsku i svaku drugu katastrofu
• PRESJEK BESMISLA (ili, čiji je veći?)
• U Srbiji ništa novo: I novi patrijarh po meri vlasti

– Can you please help me brother? I am from Syria…

Piše: Goran Pandža

Ne mogu dovoljno zaraditi novca, koliko se često u Sarajevu nađem u situaciji da me neki od migranata moli za pomoć. Čini se da srbijanska policija svjesno žmiri na oba oka kada izbjeglice iz ratom poharanih zemalja propušta ilegalnim rutama u Bosnu i Hercegovinu. Ti isti ljudi idu prema Sarajevu, odakle se nadaju daljem putu i prelasku granice prema Hrvatskoj, sa konačnim ciljem dolaska u Njemačku ili neku drugu zapadnoevropsku prosperitetnu državu.

Ako danas dođete na glavnu željezničku i autobusku stanicu u Sarajevu, imate priliku vidjeti skoro pa isključivo porodice i mladiće iz pretežno arapskih zemalja koji sanjaju zapadnu Evropu. Pokušavaju uhvatiti voz ili autobus do Republike Hrvatske kako bi makar prešli u EU. Ali granične službe RH već dugo ne propuštaju niti jednog migranta, naprotiv, česti su medijski izvještaji da se isti, čak pod prijetnjom vatrenim oružjem i nasilno, vraćaju nazad u Bosnu i Hercegovinu.

Zatočeni u nedođiji i bez novca, na kraju lutaju Sarajevom, nadajući se da će zvanična granična politika EU postati blaža i da će jednog dana ipak stići u Njemačku.

A ta licemjerna EU, koja je svojom politikom i učestvovanjem u NATO misijama poharala njihove matične države, na kraju ih licemjerno proziva „migranti“ – ne izbjeglice. Svi ti ljudi, većinom mladići u svojim ranim dvadesetim godinama, potiču iz zemalja u kojima je EU, direktno ili indirektno, a najčešće direktno, uzrokovala haos… Libija, Sirija, Afganistan…

„Oni kradu, otimaju, siluju…“, može se često čuti u svim pričama koje se odnose na tanmopute izbjeglice koji besciljno lutaju Sarajevom. Nedavno je u lokalnim medijima odjeknula vijest da su upravo migranti (izbjeglice) pretukli i opljačkali mladića u Sarajevu. Kasniji demantij da su to učinili obični, lokalni navijači Sarajeva, nije ništa popravio na imidžu migranata – izbjeglica. U Sarajevu ih se gleda s prijezirom, Hrvatska ih ne želi i tako nastaje začarani krug u kojem će prije ili kasnije, od običnog prosjačenja, neki biti stvarno prinuđeni na krađe kako bi osigurali egzistenciju.

A tako lako smo zaboravili da smo mi, stotine hiljada izbjeglica iz balkanskih zemalja, prije tridesetak godina bili u istoj situaciji kao ove izbjeglice, na koje danas gledamo s visoka.

„Idemo na Korčulu par dana kod tetke dok se situacija ne smiri“, rekli su mi roditelji kada je buknuo rat u Bosni i Hercegovini. Tih par dana se odužilo na skoro tri godine. Mi smo imali tu sreću da imamo vlastiti krov nad glavom, hiljade drugih izbjeglica iz BiH je bilo smješteno na Korčuli i po cijeloj Dalmaciji u kolektivnim centrima, hotelima, bungalovima.

Kada se rat približio Korčuli, uostalom kada je nastao sukob između Armije BiH i HVO, te kada su presušile i zadnje finansijske rezerve, kao porodica smo odlučili da odemo u zapadnu Evropu. Švicarska se činila kao logičan izbor – bogata i uređena zemlja sa visokim standardom koja nam nije bila previše daleko. Bez ikakvih papira, viza, važećeg pasoša, krenuli smo brodom iz Splita za Ankonu (Italija) u nadi da će nas talijanske granične službe propustiti dalje. Na tom brodu nas je bilo otprilike stotinjak izbjeglica porijeklom iz BiH i Hrvatske koji smo sanjali snove o boljem životu, baš kao migranti koji danas lutaju Sarajevom. U Ankoni su nas, iako nismo imali vize niti važeće papire, uz nekoliko sati pregovora, propustili dalje za Švicarsku. Sjeli smo na voz i stigli u granični grad Švicarske i Italije, Chiasso. Nikada neću zaboraviti prvu noć provedenu u Švicarskoj; iz koliko-toliko ugodnog smještaja na Korčuli, stigli smo noćiti u podrumu bez prozora, što je bio prvi pristupni kolektivni smještaj u Švicarskoj. Kasnije su nas premjestili u nešto prijatnije prostorije, kolektivne centre u Bernu, Konolfingenu, da bismo nakon pune tri godine tek stekli uslove za vlastiti smještaj.

Zašto ovo pišem? Naime, poznavao sam izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su unatoč redovnim socijalnim primanjima, krali i pljačkali po Švicarskoj. Poznavao sam čak i takve koje je švicarsko pravosuđe osudilo za silovanje. Tužno je kako kratko seže pamćenje, da smo mi, sa područja bivše Jugoslavije, ne tako davno bili u sličnom položaju kao izbjeglice-migranti koje danas gledamo s visoka i kojima ne dopuštamo da se domognu zapadne Evrope, kojoj smo i mi prije tri desetljeća težili u nadi za boljim i sigurnijim životom.

Svaki put kada granična policija RH posegne za pendrekom ili usmjeri vatreno oružje na izbjeglice, treba da se sjete svih onih izbjeglica iz Vukovara i bivše RSK koji su nekada isto tako, bez viza i važećih dokumenata, otišli u Njemačku, Švicarsku, Austriju… I svaki idući put, kada Sarajlije na migrante budu gledali kao uličare i pljačkaše, trebaju da se sjete da kako su isto tako Švicarci (ili Nijemci) gledali na nas u njihovim državama, ne tako davno.

Pomozimo im…