ENG
Gojko Berić: Zašto se Srbi ljute na Borisa Dežulovića?
Autor/ica 👤Gojko Berić
Povezani članci
Politika je prije dva dana u cijelosti prenijela izvrsnu kolumnu Borisa Dežulovića, objavljenu u Oslobođenju prošlog četvrtka pod naslovom “Nož, žlica, Sjenica”. Čitalac je možda mogao pomisliti da se time vodeći srpski dnevnik, makar posredstvom tuđeg teksta, pridružio osudi svadbenog orgijanja u Bratuncu, gdje se u tipično srpskom slavljeničkom dekoru orila pjesma čiji je refren “Oj, Pazaru, novi Vukovaru, a, Sjenice, nova Srebrenice”. Ali, Politika ne želi da iznevjeri sama sebe, pa dvadesetak stranica dalje nailazimo na poduži komentar naslovljen “Pravi Srbi i slučajni Hrvati”, koncipiran tako da moralno obezvrijedi Dežulovićev tekst. Tog posla se latio novinar Zoran Ćirjaković, koji piše: “Dežulović je jedan od autora koji nam sugerišu da su hrvatski zločinci samo slučajno Hrvati, svojevrstan nacionalni otpad prema kome splitski novinar ne skriva gađenje i prezir, dok su srpski zlikovci predstavljeni kao otjelotvorenje pravih Srba, slika i prilika srpske kulture.”
Iako Dežulović u svojoj kolumni nigdje ne pominje ustaše, Ćirjaković se poziva na njegovu izjavu u popularnoj emisiji “Nedjeljom u 2” na HRT-u, koju vodi Aleksandar Stanković, i zaključuje: “Tako ustaše, slično kao i nacisti ranije, bivaju odvojeni od kulture… a njihova zlodjela se vezuju za pojmove koji sugerišu da se radi o nečemu što je privremeno i što se da kontrolisati, proizvod ljudske slabosti, rijetke bolesti ili prolazne ideologije.” Ćirjakovićevo uporedno tretiranje četništva i ustaštva nije najbolji saveznik ovog njegovog teksta. Međutim, on ide do kraja i navodi “potpuno odsustvo interesovanja Zapada prema činjenici da je nemali dio Hrvatske ušao 1. jula u Evropsku uniju pjevajući zajedno sa Tompsonom i igrajući uz stihove ‘Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara’ i ‘U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila’.”
Niko objektivan neće poricati raširenost desničarskog nacionalizma u Hrvatskoj, pa i samog ustaštva, koje se manifestuje na Tompsonovim koncertima, stadionima i u nekim medijima. Ali ako se kao etnički Srbin bavim tim temama, držim da je moralnije da se prevashodno bavim srpskim nacionalizmom i četništvom. Ne možeš u jedan film strpati jedne, druge i treće zlikovce. “Neka svako govori o svojoj sramoti, ja ću o svojoj”, pisao je Bertold Brecht o svom odnosu prema zločinima Hitlerove Njemačke. Zločini se ne mogu odvojiti od stanja duha jedne etničke zajednice, ili državotvorne nacije, pri čemu svaki njen pripadnik ima odgovornost za postupke vlasti koju je odabrao. Veliki austrijski pisac Robert Musil (“Čovjek bez svojstava”) tvrdio je da su Nijemci kao narod oduvijek pokazivali “sklonost da unose red, bilo u raj ili pakao”. Pedeset miliona Nijemaca palo je na koljena pred Hitlerom, stvorivši pakao na zemlji. Učinili su to tako temeljito da je malo koji Nijemac mogao biti izuzet od krivice ili odgovornosti.
Poznato je da gusle i epske narodne pjesme, pretvaranje poraza u pobjede i popovsko pojanje o žrtvovanju za carstvo nebesko predstavljaju najvažniji segment u srpskom kulturnom modelu. On je formirao kolektivnu svijest većine Srba s obje strane Drine, kao oblik totalitarizma. Zoran Janić, esejista i prevodilac, objavio je prošle godine knjigu književnih eseja “Dokumenta imaginarnog”, koja je uzburkala duhove u Srbiji. U prikazu Janićeve knjige istoričar Nikola Samardžić ističe da autor podsjeća kako kulture u Srbiji zapravo i nema, osim kulture zaborava i poricanja: “Na prelomu vijekova ostala je na dalekim marginama prostora i vremena. U njoj već dugo nije bilo dobrih romana, smislenih filmova, dubokih i razumnih poruka. Pozorišta palanačka, televizije vašarske, škole svetosavske. Jedini čitani pisci su neke sumanute, nafarbane žene, koje su nastanile javni i medijski prostor kao jato očerupanih ptica koje, ko zna zbog čega, dižu dreku i lupaju krilima… Srpska kultura je đubrište najprizemnijih ideja i groteskne, provincijalne nadarenosti, kad je ima. Svojom pameću sitnih seljaka, palančana, švercera i konjokradica, uznesena u ikonografiju svojih koljačkih utopija, ona predvodi krstaški rat protiv nauke, znanja, razuma, protiv susjeda i svjetskog kapitalizma. I njeno istorijsko nasljeđe je okupano svježom krvlju njenih najnovijih žrtava.”
Takva kultura je, dakle, neminovno regrutovala svoje zločince u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Naravno, niko ozbiljan neće tvrditi da su svi Srbi odgovorni za zločine počinjene u njihovo ime u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća. Ali, Srbi su masovno izlazili na ulice Beograda bacajući cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar, listom su nekoliko puta zaredom birali Slobodana Miloševića za vođu, Srbija je pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu označena kao krivac što nije spriječila, a mogla je, genocid u Srebrenici… Nije jasno zašto se Srbi ljute kad im se predoče te i druge slične činjenice? Istina, postojala je i tzv. Druga Srbija, koja se nije mirila sa ratom i zločinima. Predvodili su je njeni najumniji ljudi, poput Radomira Konstantinovića, ali oni su bili nemoćni pred većinskom Srbijom, koja ih je proglasila izdajnicima. Gotovo svi su mrtvi. A kad su ratovi okončani, Dobrica Ćosić je stao uvjeravati naciju da su srpski zločini bili rezultat srpske zablude o Jugoslaviji, a ne dobro organizovanog zločinačkog poduhvata. Državna televizija nikada nije emitovala ni dva-tri minuta dokumentarnog filma Lazara Stojanovića o zloglasnim Škorpionima, ali je zato finansirala televizijsku seriju koja rehabilituje četnike i njihovog vođu Dražu Mihailovića.
Suština nije u tome da li su četnici jedna, a ustaše druga vrsta zločinaca. Svi zločinci su isti, svi pokazuju ledenu ravnodušnost prema žrtvi i svi su moralna ništarija. Pravo pitanje glasi: kako su te mračne ideologije i pored vojnog poraza u Drugom svjetskom ratu ne samo opstale već i ovladale mnogim starim i mladim usijanim glavama, poput onih iz Bratunca, koji jednom odvratnom pjesmom prijete Bošnjacima Sandžaka?
Autor/ica 👤Gojko Berić
