ENG
Godina velikih godišnjica
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Republika Hrvatska jedinstveni je politički eksperiment: takozvana jubilarna demokracija, država koja funkcionira i živi isključivo od jedne svečane okrugle godišnjice do druge. U državi koja je cijela zamišljena i ostvarena kao spomenik vlastitoj veličanstvenoj prošlosti, koncept obljetnice njen je sav i jedini smisao
Drugdje negdje to je stvar kojom se bave niži činovnici u državnim i općinskim protokolima, tajnice ministara, urednici TV-kalendara i honorarni suradnici novinskih rubrika ‘dogodilo se na današnji dan’. Zakopani u svoje prašnjave arhive i tijesne male sobice na kraju hodnika, zabijeni u četiri zida cijela prekrivena kalendarima sa zaokruženim datumima i bez ostatka uvjereni u veliku, svečanu važnost svog posla, ti sitni službenici onda svako malo kao bez duše upadnu u ured svoga šefa – glavnog urednika, gradonačelnika ili samog predsjednika Vlade – pa se odmah s vrata hvataju za glavu.
– Šefe, skoro smo zaboravili!
– Šta? – zbunjeno ga uto pogleda predsjednik Vlade.
– Pa sutra je dvadeset prvi!
– Dvadeset prvi? – nesigurno ponovi premijer.
– Dvadeset prvi osmoga! Halo? – izbezumljeno će onda službenik Vladinog protokola. – Trideseta obljetnica osnivanja Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade. Plus dvadeset peta godišnjica utemeljenja državne zaklade za obilježavanje nacionalnih jubileja!
Ne kažem, i u drugim nekim političkim kulturama ima protokolarnih službi i ljudi koji rade taj rijetko odgovoran posao, pa kao bez duše upadaju šefu u ured kako bi ga podsjetili da je sutra dvadeset prvi osmoga. Samo što tamo rijetko dođu do kraja rečenice.
– Idi Božo u kurac – prekine ga obično premijer. – Mislio sam da je nešto ozbiljno.
Ne, međutim, i u Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska, naime, jedinstveni je politički eksperiment: takozvana jubilarna demokracija, država dakle koja funkcionira i živi isključivo od jubileja, odnosno – preciznije – od jubileja do jubileja, od jedne svečane okrugle godišnjice do druge. U državi koja je cijela zamišljena i ostvarena kao spomenik vlastitoj veličanstvenoj prošlosti, koncept obljetnice njen je sav i jedini smisao. U takvoj državi, recimo, činovnici protokola ne upadaju kao bez duše u urede svojih šefova, već – sasvim obrnuto – šefovi upadaju u njihove sobe.
– Samo da te podsjetim da je za deset dana dvadeset prvi. Je li sve pod kontrolom?
– Upičkumaterinu, zar je već osmi mjesec? – uhvati se onda službenik Vladinog protokola za glavu.
– Jesi li ti normalan? Trideseta obljetnica osnivanja Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade nam je za deset dana, a ti sjediš na jajima! – pobjesni na to premijer. – Plus dvadeset peta godišnjica utemeljenja državne zaklade za obilježavanje nacionalnih jubileja!
– Mala šala, gospodine – nasmije se uto Božo. – Naravno da je sve spremno.
– Idi Božo u kurac – u šali će na koncu premijer.
– Hvala, šefe. Ove godine dodali smo i državno natjecanje za najbolji dječji likovni rad na temu ‘Ratni put Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade’. I niski prelet borbene eskadrile s tragom u bojama hrvatske trobojke.
Obljetničarska demokracija genijalan je društveni koncept, politički perpetuum mobile kojim se građanstvo drži u stanju trajne komemorativne mobilizacije, zagledano u bolje jučer. U Republici Hrvatskoj, na primjer, koncept je baždaren na pet godina: posljednji petogodišnji ciklus – započet siječnja 2015. svečanim obilježavanjem dvadesete pete godišnjice Prve konvencije HDZ-a u Clevelandu – ove je godine zaokružen proslavom tridesete godišnjice osnivanja HDZ-a, svečano zatvoren ovog prosinca obilježavanjem dvadesete godišnjice smrti Prvog Predsjednika Neovisne i Suverene Hrvatske, te dvadeset pete godišnjice operacije Zima ‘94., u kojoj je legendarni general Ante Gotovina na Badnjak 1994. zauzeo orkanske visove Dinare i stigao iznad Knina.
Od sutra, od Nove godine 2020. počinje nova petoljetka: nakon tridesete godišnjice čuvene Prve konvencije HDZ-a u Clevelandu, čekaju nas i ostali veličanstveni tridesetogodišnji jubileji – trideset godina legendarne HDZ-ove Cvjetnice, trideset godina prvih višestranačkih izbora, trideset godina mitske utakmice Dinamo – Zvezda, trideset godina prvog višestranačkog Sabora, trideset godina inauguracije Prvog Predsjednika Neovisne i Suverene Hrvatske, trideset godina Hrvatske radiotelevizije, trideset godina srpske pobune, trideset godina nove hrvatske zastave i trideset godina Božićnog Ustava – te dvadeset peta godišnjica završetka rata i Daytonskog sporazuma, dragulja u kruni mudre politike dr. Franje Tuđmana.
A bit će valjda i veličanstvena kakva vojna parada na herojsku dvadeset petu godišnjicu Bljeska, Oluje i Vlaka slobode. Ako već ne i za veličanstvenu sedamdeset petu godišnjicu Križnog puta hrvatske vojske na Bleiburgu.
U međuvremenu, 2020. godine obilježavat ćemo i druge neke manje važne – ali ne zato i manje važne – kojekakve dvadeset osme ili dvadeset treće godišnjice, počevši sa svim onim dvadeset devetim obljetnicama rata, Krvavog Uskrsa, Borova Sela, granatiranja Dubrovnika, pada Vukovara i osnivanja Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade, kao uvod u veličanstvene, oble i okrugle tridesete obljetnice što nas čekaju sljedeće, 2021. godine. Uz, jasno, pedesetu godišnjicu hrvatskog proljeća.
Već 2022. – uz sve redovne godišnje, hm, godišnjice svake pojedinačne bojne svake pojedinačne brigade Hrvatske vojske – slavit ćemo i tridesetu obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, 2023. obilježavat ćemo tridesete obljetnice herojskih datuma rata protiv Alijinih mudžahedina u Bosni i Hercegovini, pa će petogodišnji obljetničarski ciklus završiti 2024., trideset petom godišnjicom HDZ-a. Ili, recimo, tridesetom obljetnicom historijskog posjeta pape Ivana Pavla II.
Pa onda novi obljetničarski ciklus, nova petoljetka i sve ispočetka, da 2025., shvatili ste, dostojno proslavimo trideset pete godišnjice Prve konvencije HDZ-a u Clevelandu, HDZ-ove Cvjetnice, prvih višestranačkih izbora, utakmice Dinamo – Zvezda, prvog višestranačkog Sabora i Božićnog Ustava, te okrugle i oble tridesete godišnjice završetka rata i Daytonskog sporazuma, dragulja u kruni mudre politike dr. Franje Tuđmana. Plus, jasno, petu obljetnicu one nezaboravne, veličanstvene vojne parade organizirane za dvadeset petu obljetnicu Bljeska, Oluje i Vlaka slobode. Ako već ne za obljetnicu Križnog puta hrvatske vojske na Bleiburgu.
A između njih obilježavat ćemo i sve one petstote godišnjice junačke smrti bana Petra Berislavića, tristo pedesete godišnjice junačke smrti Zrinskog i Frankopana, stote godišnjice junačke smrti Stjepana Radića i tridesete godišnjice junačke smrti Prvog Predsjednika Neovisne i Suverene Hrvatske. Više je, naime, tih datuma u kalendaru hrvatske državnosti, nego blagdana u crkvenim kalendarima katoličke i pravoslavne crkve zajedno: svako je hrvatsko danas tek okrugla godišnjica nekog slavnog jučer. A svako jučer svake godine sve dalje, veće i slavnije.
Tako, eto, samodopadna i samosažaljiva hrvatska povijest prolazi u svakodnevnom vlastitom slavljenju i komemoriranju, svečanim korakom od jednog jubileja do drugog, od polaganja vijenaca na dvadeset petu godišnjicu do svečane akademije na tridesetu, od stote do petstote: hrvatska je historija završila onoga časa kad je stvorena hrvatska država, i sve od tada do zauvijek samo je trajno, održivo svakodnevno sjećanje.
‘Svi se pripremaju za dvadeset prvo stoljeće, a za nas je ono već stiglo činom međunarodnog priznanja Republike Hrvatske: ništa se tako veliko za nas Hrvate u dvadeset prvom stoljeću neće dogoditi!’ objasnio je još svibnja 1998. u intervjuu Vjesniku Miroslav Tuđman, danas i sam hodajuća, živa komemoracija vlastitog oca, dakle nitko i ništa, ili barem – shvatili ste – ‘nitko i ništa tako veliko za nas Hrvate’.
Sretna vam 2020., godina velikih godišnjica.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
