Glad na baterijski pogon, a punjač u Bruxellesu

Izdvajamo

• Vladajuća politička kasta, zajedno s druge dvije najpovlaštenije u društvu (hrvatski branitelji i Katolička crkva), živi u paralelnu svemiru neosjetljiva za socijalni i demografski slobodan pad tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. I dok je tako, a mudar pûk voli reći kako vrč ide na vodu dok se ne razbije, u Bijednoj Našoj kao prosjakinji pred onim staklenjakom u Bruxellesu - nema sreće. Prosjakinji? Sramota je reći, ali jest tako. To će potvrditi ne samo dnevno pozivanje na tzv. europski novac za sve i svašta nego i državni proračun za 2023. godinu, koji bez tzv. europskog novca (više od petine prihoda, sic transit) jednostavno ne bi bio moguć bez enormna podebljanja javnog duga novim velikim zaduživanjima u inozemstvu. Naravno, na teret budućih naraštaja „Hrvatica i Hrvata i svih inih građanki i građana RH“ (sic transit).

Povezani članci

• “Beskorijeni” – nova knjiga Petra Fehira
• Ustaša u prahu
• Muke banjalučkog vožda
• Traženje društvenog konsenzusa
• Politika nosa
• Sorensen: Nema sankcija za BiH

Foto:  Nikola Cutuk/Pixsell

Društveno, gospodarsko i moralno crnilo u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – iseljavanjem, natalitetno i mortalitetno – posrnuloj kao nikad prije nije od jučer. Od prekjučer je, od osvita preokretnih 1990-ih godina i autoritarnoga tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a sljednička HDZ-Plenkovićeva vlast što bi davno trunula u naftalinu političkog oktogona da joj „omraženi Srbi“ (SDSS) Milorada Pupovca trgovački ne drže glavu iznad vode, je li, nije sposobna u posvemašnjem crnilu upaliti makar škiljavo svjetlo nade. Ljudi to nisu zaslužili, propasti nije moralo ni smjelo biti. Plenkovićevi „draga Ursula“ i „dragi Charles“ krivi su kao grijeh svojima pola milijarde Eurounjana, a mali im od kužine iz Banskih dvora pak svojim iseljavajućim sugrađanima zato što su se neodgovorno dali hipnotizirati „pospanom Joeu“ (Twitteraš) i ekonomsku pamet ostavili za neka vremena kada se šteta više nikako neće dati popraviti. Tih troje – krivih kao grijeh zbog posljedica zla iz Pandorine kutije SAD-ovih tzv. sankcija Rusiji – dužno je objasniti građanima EU-a i RH, ne skrivajući se iza smokvinog lista rata u Ukrajini, jer rat s tim nema veze,  zašto ih prisiljavaju gladovati i smrzavati se, bacaju ih na prosjački štap i rasplamsavaju krizu prisilom na kupovanje američkog četiri puta skupljeg plina no što se prodaje u SAD-u i 10 puta skupljeg od ruskog. To je ekonomska imbecilija bez presedana, omča oko vrata i gospodarstvu i životnom standardu tzv. običnih/malih ljudi

Piše: Marijan Vogrinec

Sasvim se slučajno – a vrlo indikativno – podudarilo to da je baš u petak režimska tzv. javna kuća HRT objavila vijest kako „turska tvrtka postaje većinski vlasnik Petrokemije“ u Kutini, jedine hrvatske tvornice umjetnih gnojiva. Hrvatski Crni petak (Black Friday, je li, rasprodajna atrakcija nad atrakcijama made in USA) traje u trgovačkom centru državne imovine Bijedne Naše cijelu godinu. Još od mutnih, preokretnih 1990-ih godina. Danju i noću, javno i tajno, legalno i kriminalno, prljavom kešovinom ili samo policama životnog osiguranja, „kapitalom“ političke/stranačke podobnosti ili tek rodijačkih, prijateljskih i inih veza. Tko god dođe, pa baci oko po uneređenim policama, uzme što god poželi, plati ili ne plati po volji, i tako to. Istodobno se premijer Andrej Plenković toga Black Fridayja bacaka i rukama i nogama ne bi li uvjerio javnosti kako je jedini u zemlji sposoban riješiti rasprodajnu kvadraturu kruga: tko je kriv što je većinsko (43,4 posto) vlasništvo ruskog Sberbanka u Fortenovi grupi (Agrokoru pravno sumnjivo razvlaštenog Ivice Todorića) s više od 30.000 hektara poljoprivrednog zemljišta u Slavoniji i Baranji te 52.000 radnika i mrežom od cca 2700 trgovina, tvornicama i pogonima u cijeloj regiji prodano u Moskvi milijarderu iz Dubaija Saifu Alketbiju. Navodno za cca pola milijarde nečega. A premijera, vladu, resorna ministra ili ikoga važnog u Hrvatskoj nitko nije ni pitao, sic transit. Frka se još nije stišala, a državna statistika objavljuje inflatorni skok u listopadu viši od 13 posto, pučke kuhinje i socijalne samoposluge najavljuju ključ u bravu, jer su zbog preskupih živežnih namirnica, plina i struje smanjene donacije…

Baš nekako u isto vrijeme, gotovo u isti sat kada se hrvatski premijer Andrej Plenković na UN-ovomu klimatskom skupu COP27 u turističkom luksuzu Sharm El Sheika na egipatskoj obali Crvenog mora razbacivao ekološkom sviješću svojih sugrađana i najavom uvođenja ekološki čistih tzv. baterijskih vlakova u željeznički promet Bijedne Naše, u indijskom su se New Delhiju punile bolnice otrovanima zagađenim zrakom, a tv-oko je u franjevačkoj pučkoj kuhinji na Svetom Duhu u Zagrebu dramatično svjedočilo nagovještaju humanitarne/socijalne katastrofe. Zbog inflacije i  galopirajućeg siromaštva najvećeg dijela tzv. običnih/malih „Hrvatica i Hrvata i ostalih građanki i građana RH“ (sic transit) donatori su i sami pali u novčane i probleme s osiguranjem dovoljno hrane i za vlastite potrebe. Samo pučka kuhinja na Svetom Duhu priprema više od 400 toplih obroka na dan, a broj gladnih ubrzano raste. Većini tih siromaha je to jedini topli obrok dnevno, što ustavno socijalnoj Bijednoj Našoj uopće ne služi na čast. Drastično štedi na socijali, a razbacuje se novcem: od alimentiranja Katoličke crkve, braniteljskih i apanaža političkoj kasti do sufinanciranja rata u Ukrajini i obećanja velikog novca za tzv. baterijske vlakove. Nitko od tih što su, kažu, „preuzeli odgovornost“ ne haje za strašnu činjenicu da Bijednom Našom itekako već tutnji glad na baterijski pogon. Punjač je u Bruxellesu, a utičnica u zagrebačkima Banskim dvorima.

Politička eutanazija tvornice i njive

Dnevno sve veći broj socijalno potrebitih muku muči s tim kako i na akciji kupiti makar i najjeftiniju piletinu iz Poljske, pola kilograma svinjetine iz Njemačke ili Nizozemske, kruh, mlijeko, brašno, šećer, rižu, krumpir ili jednu-dvije jabuke budući da je kilogram astronomija te da cijene hrane drastično rastu već između dvaju posjeta samoposluzi u dva dana… Već je i trula akcijska piletina postala nedostupna većini sirotinje, cijene su joj odletjele u nebo i više od 30 posto, mlijeku su se udvostručile, kilogram najnekvalitetnijega polubijelog kruha blizu je 20 kuna, skupi plin i struja su još pod državnim uzdama do 31. ožujka 2023., a tada poskupljuju najmanje 120 posto… Cijene benzina su čista lutrija, neizvjesnost se, je li, iritantno prebacuje s utorka na utorak, pa tko izdrži.

Baš zato što u Bijednoj Našoj štafetno opstoje nezrele, nesposobne i, je li, nedomoljubne/nesuverenističke i nesavjesne vlasti „napokon svojih na svomu“ (sic transit), i hrvatski rasprodajni Crni petak traje cijelu godinu i nema radno vrijeme. Slika je i prilika općeg s(r)tanja u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, zemlji koja je prirodnim potencijalima kadra bez problema hraniti 20-25 milijuna ljudi (pet-šest puta više od broja žitelja), a uvozi više od 60 posto hrane, glad na djelu i prijeteća širenjem ne dâ ljudima spavati. A kojekakvi bjelosvjetski gelipteri – nesuverenističkom krivnjom domaće vlasti i njezinih premijera osobno – dođu, uzimaju što im drago i ne libe se javno obznaniti urbi et orbi da su „došli u Hrvatsku zaraditi, nisu socijalna ustanova“. Hrvati su pune svijesti i odgovornosti, je li, sami referendumski srušili socijalizam i opredijelili se za kapitalizam, pa ga sada imaju u najnakaznijem izdanju. I kako su se stvari razvijale nakon međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, time priznali/dokazali ne samo to da im, zapravo, ne treba vlastita država (koju nikad u povijesti nisu ni imali) već i da ne znaju vladati sami sobom. Da znaju, ne bi rasprodavali u bescjenje tzv. obiteljsko srebro što su ga naslijedili brakorazvodnom parnicom s bivšom SFR Jugoslavijom. Ne bi malumno i prije Crnog petka razrajtali/uništili tzv. ratnim profiterstvom i kriminalnom pretvorbom tzv. društvenog/“ničijeg“ vlasništva, je li, moćnu industriju i poljoprivredu eda bi bili potom ponijeli uvozne gaće na štapu.

Golemo bogatstvo – posprdno u „domoljubnom“ rječniku signirano kao tzv. socijalistički mastodonti, sic transit – čiju pravu vrijednost gotovo i nije moguće izračunati niti je to itko pokušao, nestalo je naočigled javnosti. Bez da je itko u državi sankcioniran te doživotno uklonjen iz vlasti/politike zbog odgovornosti za trajnu nacionalnu štetu. Od najodgovornijega, tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana do kasnijih premijera i ministara, „domoljubnih“ direktora pretvorenih tzv. socijalističkih mastodonata u tajkunske i strane posjede te inoga prekonoć 1990-ih godina „nacionalno osviještenog“ političkog tzv. mainstreama, nitko nije položio račun žiteljima koje su gadno prevarili obećanjem rajskog života u kapitalizmu odreknu li se referendumski – socijalizma. Devetnaestoga svibnja 1991. je izašlo na birališta 83,56 posto punoljetnih građana od kojih se 94,17 posto izjasnilo za državnu samostalnost, a 5,38 posto za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji. I to, naravno, nije sporno, dapače, ali jest do egzosfere sporno što se kasnije događalo veleizdajom, zloporabom rezultata referendumskih obećanja, očekivanja i nada. Startao je hrvatski Black Friday za domaće i strane ovisnike o rasprodajama, mešetare, zelenaše i kojekakve besprizorne s ko’ca i konopca.

Medijima je tutnjao Tuđmanov ultimatum o „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ koje će – američki, sic transit! – biti razvojne „lokomotive“ za odšlepati „propali socijalizam“ na kapitalistički remont i reciklirati ga u raj svekolikog blagostanja, napretka i zadovoljstva na ozemlju što ga je bog najprije namijenio samomu sebi. Ali ga je velikodušno dao Hrvatu, koji je tapkao zadnji u redu kada je Onaj dijelio svijet narodima. A ono… Počelo je beskrupulozno punjenje privatnih džepova gologuza koji do jučer nisu imali ni za platitu rundu u seoskoj birtiji, velike industrije i nepregledne površine poljorivrednog zemljišta od 1,7 milijuna obrađivanih hektara i napučenih stokom proglašeni su gubitašima, nerentabilnima, teretom, preprodavani u bescjenje, stotine tisuća radnika je završavalo na cesti kao „tehnološki višak“, mjesecima i godinama sve do danas bez redovne plaće i otpremnine… Radna mjesta se gase preko noći, sindikate nitko ne sluša, prosvjedi i na Markovu trgu služe vladajućima za sprdnju i nova prodavanja muda pod bubrege… Najveći su industrijski gradovi – Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Sisak, Karlovac, Varaždin, Čakovec, Knin, Bjelovar, Duga Resa, Slavonski Brod, etc., etc. – šaptom pali, stečajni su upravitelji zadovoljno trljali/trljaju ruke, država također, pa banke, pa jači vjerovnici, pa… Za tzv. socijalističkog mraka treća industrija među srednjerazvijenim zemljama u Europi, dohodovno i asortimanom prva u SFR Jugoslaviji, hrvatska, danas nije ni sjena toga što je bila. Praktično više i ne postoji.

Bijedna Naša uvozi čak i ogromne količine hrane, energiju, bijelu tehniku, namještaj, odjeću i obuću, higijenske proizvode i svu silu druge robe koju su do 1990-ih godina proizvodile domaće tvornice i njive, uz demografski potentna sela. Danas su to tempi passati. Pod prevarantskim izgovorom o „ničim izazvanoj ruskoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“ (sic transit), Bijedna je Naša ove godine osam puta povećala uvoz iz SAD-a, a više od 90 posto tog uvoza čini američki ukapljeni plin (LNG) iz škriljevaca, 10 puta skuplji od ruskoga kojega se premijer Plenković malumno odrekao držeći fenjer SAD/EU/NATO-u i tzv. partnerima što krvlju Ukrajinaca na njihovu tlu nečovječno ratuju protiv Rusije radi ekonomske, geostrateške i vojne kolonizacije Europe i ostatka svijeta (Kine, Irana, Sjeverne Koreje, Sirije, etc.) izvan dosega tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit). Plenković je tom ekonomski i socijalno suicidnom politikom – za koju nije dobio većinsko dopuštenje sugrađana, a duboko im je zavukao ruku u siromaški džep eda bi maloumno debeloj guski na Zapadu mazao vrat! – svjesno bacio na koljena ionako ugrožen životni standard žitelje Bijedne Naše i širom otvorio galopirajućoj gladi vrata RH.

Europski novac za sve i svašta

Premijer Plenković – materijalno i državnim apanažama osobno/obiteljski zbrinut za par naraštaja unaprijed, jarani vole reći: pun kao brod – ne znâ kakav se crni jad zbiva u franjevačkoj pučkoj kuhinji na Svetom Duhu što smo ga egzemplarno uzeli kao ilustraciju domaćega socijalnog s(r)tanja za koje je osobno odgovoran, eto, već šest godina i kusur mjeseci. On, je li, „nema vremena“ znati da se taj jad, očaj, nemoć i golema državna sramota tzv. svojih na svomu pred civiliziranim svijetom dnevno zbiva sve tragičnije upravo na najosjetljivijem/najvidljivijem području: u pučkim kuhinjama, socijalnim samoposlugama, humanitarnim udrugama… Dok još neiseljenih manje od 3,9 milijuna žitelja i statistički pada na prosjački štap (svaki peti građanin preživljava ispod granice siromaštva, 21.000 djece nema nijedan topli obrok tjedno, cca 800.000 umirovljenika hvata životni dah s manje od 3000 kuna mjesečno, itsl.), Plenković egzaltirano papagaji laude o vladinoj/svojoj „povijesnoj zasluzi“ za uvođenje eura umjesto domaće kune, ulasku RH u europski prostor slobodnog kretanja ljudi (Schengen), pa i natprosječnoj tzv. zelenoj svijesti njegove vlade uvođenjem tzv. baterijskih vlakova. Državna pak tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Andreja Metelko-Zgombić na proslavi 70. obljetnice osnivanja Zajedničke skupštine Europske zajednice za ugljeni čelik (1952.), preteče Europskog parlamenta, dozlaboga nekritički diže Plenkoviću rep hiperbolama što nemaju blage veze sa širinom/dubinom siromaštva, inflacije, recesije i očajne neimaštine na rubu gladi što ju je HDZ-Plenkovićeva karijerno uvlakačka politika SAD/EU/NATO-u  namrla milijunima tzv. običnih/malih žitelja Bijedne Naše.

Vladajuća politička kasta, zajedno s druge dvije najpovlaštenije u društvu (hrvatski branitelji i Katolička crkva), živi u paralelnu svemiru neosjetljiva za socijalni i demografski slobodan pad tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. I dok je tako, a mudar pûk voli reći kako vrč ide na vodu dok se ne razbije, u Bijednoj Našoj kao prosjakinji pred onim staklenjakom u Bruxellesu – nema sreće. Prosjakinji? Sramota je reći, ali jest tako. To će potvrditi ne samo dnevno pozivanje na tzv. europski novac za sve i svašta nego i državni proračun za 2023. godinu, koji bez tzv. europskog novca (više od petine prihoda, sic transit) jednostavno ne bi bio moguć bez enormna podebljanja javnog duga novim velikim zaduživanjima u inozemstvu. Naravno, na teret budućih naraštaja „Hrvatica i Hrvata i svih inih građanki i građana RH“ (sic transit).

I tako, dok mediji bruje zbog odlaska Fortenove grupe milijarderu iz Dubaija, koji će valjda saditi datulje i palme uljarice na njezinih 30.000 hektara najplodnijeg zemljišta u Slavoniji i Baranji, a Metelko-Zgombić hvali vladu, jer je „pomogla Ukrajini s cca 50 milijuna eura“ (premijer je još u travnju obećao 100 milijuna, sic transit), Bijednom Našom bučno tutnji – glad na baterijski pogon. Puno prije tzv. baterijskih vlakova na lošim i nesigurnim prugama. Kojima se od Zagreba do Splita ili Pule brzim vlakom putuje 24 sata, a željezničke nesreće – nedavno kod Rajića nedaleko od Novske, pa na Škrljevu blizu Rijeke (25 željezničkih nesreća u osam godina s troje mrtvih) – zajedno sa sudarima na prijelazima pruge uzimaju neusporedivo manji danak od sudara Plenkovićeva „blagostanja RH“ od 1. siječnja 2023. u klubu „15 najvažnijih i najbogatijih zemalja članica EU-a, NATO-a, eurozone i schengenskog prostora“ sa životnom zbíljom najvećeg dijela tzv. običnih/malih mu sugrađana. A njima je pak – samo što ih se, kukavica sinja, ne ufa pitati – golo preživljavanje životno važnije/preče od svih Plenkovićevih i trbuhozboračkih pametovanja o zamjeni kune eurom, ulasku Bijedne Naše u Schengen, milijunima eura Ukrajini… Dok ti pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama prijeti ključ u bravu pred bujicom potrebitih i sve potrebitijih što im nesretni i gladni lupaju na vrata. U uvjetima drastičnog poskupljenja života što im ga je Plenković s odreda nesposobnim, poslušničkim ministrima namro pristajući uz SAD/EU/NATO-ovu i tzv. partnera proturusku histeriju bez pokrića i ekonomski samoubilačke tzv. sankcije Rusiji (eto, već deveti paket!), čiji su bolan bumerang zasad najuspješnije izbjegli Mađari.

Bijednoj se Našoj, je li, u takvim uvjetima ne ukazuje nikakvo eurosvjetlo na kraju tunela. Budući da ne može biti bolje, nego će život biti još skuplji i neizvjesniji, jamačno više nije daleko dan kada će ljudi – po obrascu iz Domanovićeve klasične satirične priče – u „vođi“ prepoznati baš Andreja Plenkovića i zatražiti da plati račun. Pa ne može se lik bahatiti nekakvim uvođenjem eura kad građani nemaju ni osam puta manje vrijednih kuna za platiti osnovne životne troškove po eurounijskim cijenama, ulaskom RH u schengenski prostor od čega većina ljudi neće imati ama baš ništa, pa suludim politikantstvom o tzv. pravoj strani povijesti dok se povijest o tomu još dugo neće izjasniti, etc., a ne vidjeti egzistencijalno presudne stvari. Opčinjenu vlastitom karijerom u Uniji i naklonošću „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“, naočigled mu šeik iz beduinskog šatora u pustinji popali strateški važnu Fortenovu grupu, Mađari ga vrte oko malog prsta u Ini, a mase tzv. običnih/malih sugrađana smrtonosno guši najveća skupoća nakon Drugog svjetskog rata i najveća opasnost da ih Plenković svojom neodgovornošću u sukobu SAD-a i Rusije izravno uvuče u rat. Čemu se aktualno žestoko protive predsjednik RH Zoran Milanović i sva politička/paramentarna oporba ne odobravajući ulazak ukrajinske vojske u RH radi borbene obuke.

Piši kući propalo je…

À propos, ako premijer Plenković ne znâ, pitati je upućenije u prodaju ne samo Fortenove grupe i kutinske Petrokemije strancima, nego prije toga i svih većih i dokapitaliziranih hrvatskim novcem banaka (osim još HPB-a), Plive, luksuznih hotela na Jadranu i u unutrašnjosti, strateške energetske kompanije Ine, etc. Nije vrag da su Nijemci, Austrijanci, Talijani, Mađari, Francuzi, Turci, pa i bogati Srbi iz susjedstva, je li, pametniji od Hrvata i znaju izvući korist vlasništvom nad bagatelno kupljenim komadima tzv. hrvatskoga obiteljskog srebra? Kako je moguće, recimo, da Zagrebačka i Privredna banka (PBZ) nisu profitabilne u hrvatskom vlasništvu, a jesu u talijanskom i pod istim direktorima – Franjom Lukovićem i Božom Prkom?  Je li normalno da ih se za kikiriki, ktomu dokapitalizirane, prodaje u Italiju kao „neprofitabilne“, da bi pak u stranom vlasništvu dobro zarađivale i taj novac transferirale u inozemstvo svojim bankama-majkama? Nije. Nije normalno prodati strancima ni stratešku farmaceutsku kompaniju Plivu, ni stratešku energetsku Inu, ni stratešku za proizvodnju hrane na njivama Petrokemiju, ni stratešku trgovinsko-prehrambenu Fortenovu grupu, ni… No, kad je Crni petak, nek’ je Crni petak!?

Makar u tom crnilu – iseljavanjem, natalitetno i mortalitetno – netragom nestala još koja stotina tisuća „Hrvatica i Hrvata i svih inih građanki i građana RH“ (sic transit), živio Crni petak, a Bruxelles će se ionako, je li, postarati da uvijek ima pri ruci punjač što će ga smjelo gurnuti u hrvatsku utičnicu čim glad na baterijski pogon aktivira odgovarajuću sigurnosnu lampicu. Jer to crnilo u Bijednoj Našoj nije od jučer. Od prekjučer je, od osvita preokretnih 1990-ih godina i autoritarnoga tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a sljednička HDZ-Plenkovićeva vlast što bi davno trunula u naftalinu političkog oktogona da joj „omraženi Srbi“ (SDSS) Milorada Pupovca trgovački ne drže glavu iznad vode, je li, nije sposobna u posvemašnjem crnilu upaliti makar škiljavo svjetlo nade. I to je to. Piši kući propalo je. Ljudi to nisu zaslužili, propasti nije moralo ni smjelo biti. Plenkovićevi „draga Ursula“ i „dragi Charles“ krivi su kao grijeh svojima pola milijarde Eurounjana, a mali im od kužine iz Banskih dvora pak svojim iseljavajućim sugrađanima zato što su se neodgovorno dali hipnotizirati „pospanom Joeu“ (Twitteraš) i ekonomsku pamet ostavili za neka vremena kada se šteta više nikako neće dati popraviti.

Tih troje – krivih kao grijeh zbog posljedica zla iz Pandorine kutije SAD-ovih tzv. sankcija Rusiji – dužno je objasniti građanima EU-a i RH, ne skrivajući se iza smokvinog lista rata u Ukrajini, jer rat s tim nema veze,  zašto ih prisiljavaju gladovati i smrzavati se, bacaju ih na prosjački štap i rasplamsavaju krizu prisilom na kupovanje američkog četiri puta skupljeg plina no što se prodaje u SAD-u i 10 puta skupljeg od ruskog. To je, je li, ekonomska imbecilija bez presedana, omča oko vrata i gospodarstvu i životnom standardu tzv. običnih/malih ljudi, punjač za glad na baterijski pogon.