General Jovan Divjak na liniji odbrane čovječnosti

Povezani članci

• Snežana Čongradin: Novinarka sam, ne pripadam ni jednoj stranci, strijeljajte me!
• Stotine rudara na protestu u Sarajevu
• Slavo Kukić: Tuđmanovi sljedbenici nastavljaju njegovu politiku iz devedestih
• Džemal SOKOLOVIĆ: Sarajevo vs. Bruxelles
• Akcija Fenix: Pretresi na više lokacija u Sarajevu i Istočnom Sarajevu
• Davor Dragičević pred 40.000 ljudi: Vrh policije RS-a organizovao je otmicu i ubistvo mog sina

Kad je prošle nedjelje objavljeno kako je na bečkom aerodromu na osnovu potjernice iz Srbije uhapšen bivši general Armije Bosne i Hercegovine Jovan Divjak, u reagovanjima iz svijeta bilo je i nevjerice – zar je zaista uhapšen general koji je branio a ne onaj koji je rušio Sarajevo – i kazano je i napisano mnogo toga o ljudskim vrlinama i profesionalnoj časti koji su Divajaka učinili herojem i jednim od simbola odbrane Sarajeva. U tim pohvalama generalu tu i tamo bi se, iz iste one pojednostavljene perspektive iz koje se tokom rata pisalo kako u Bosni ratuju “Srbi protiv Muslimana”, naglašavalo kako je general “Srbin koji je ratovao protiv Srba”. U iskustvu opsade Sarajeva to je bilo pojednostavljivanje koje je iskrivljavalo sliku o onom što se zaista događalo. Tačno je, naime, da su Sarajevo opsjedale srpske snage i da je teror dolazio s njihovih položaja ali je u opsjednutom gradu naročito u prvoj godini opsade bilo i desetine hiljada Srba koji su dijelili istu patnju koju i sve njihove komšije a uz to mnogi od njih – uključujući i generala Divjaka – i sumnjičenja zbog svog imena ili porijekla. Blisko sam poznavao desetine gradskih Srba koji su, ostajući u gradu i stavljajući svoje intelektualne i profesionalne potencijale na raspolaganje građanima i institucijama opsjednutog glavnog grada, bili i predstavnici najboljega u svom narodu.

Imao sam s tim iskustva i kao urednik ratnog “Osdlobođenja”.

U ljeto 1993. paljanska televizija je u svom večernjem dnevniku emitovala svojevrsnu potjernicu za novinarima Srbima koji su uprkos teroru još radili u tom listu i svjedočili o zločinu opsade. Posebno su – imenom i prezimenom – izdvojili one koji “pišu za muslimanske novine dok im Srbi hrane djecu”: naveli su desetinu imena novinara čije su porodice bile kod rodbine ili u Srbiji ili na teritorijama pod srpskom kontrolom. I lično sam prolazio kroz takva iskušenja, jer su mi majka i očuh bili u jednom od epicentara etničkog progona (u Prijedoru) i vjerovao sam da mi je dužnost da uprkos tome nastavim svjedočiti o ratu, ali razumio sam i one koji su nakon potjernice s paljanske TV tražili da neko vrijeme ne potpisuju izvještaje o opsadi ili su tražili pomoć da porodice izmjeste u “treće zemlje” izvan domašaja progonitelja.

Generala Divjaka sam u prvoj godini opsade sreo tri puta.

Prvi put u bašti majke njegovog vojnika uz samu prvu liniju odbrane ispod Hrasno Brda: u njegovom dolasku, brizi za njihovu bezbjednost i za opkoljeni grad vidjeli su – kao i svi koji su ga sretali drugdje u gradu – jednostavno čovjeka, jednoga od nas, kakvih je oduvijek bilo u svakom našem komšiluku i iskustvu.

Drugi put u koševskoj bolnici: saznao je da sam teško povrijeđen u jednoj od onih vozi-što-brže-možeš slalom vožnji kroz grad pod snajperskom vatrom i došao je da ponudi prijateljsko ohrabrenje. Osjećao sam s koliko ga poštovanja gledaju drugi ranjenici i koliko im znači posjeta “oficira JNA koji brani Sarajevo”.

Treći put na najneobičnijem dočeku nove godine u mom dotadašnjem životnom iskustvu: u do kosti studenoj novogodišnjoj noći u kojoj su se smjenjivale bolna 92. i neizvjesna 93. zajedno s još nekolicinom kolega iz “Oslobođenja” svratio sam u štab jedinice koja je i nas obezbjeđivala na prvoj liniji fronta i tamo smo našli i generala Divjaka i komandanta odbrane na Žuči Jusufa Juku Gojaka. Našle su se na tom ispraćaju jedne teške i dočeku jedne još neizvjesne godine i gitara i harmonika i sjećam se s kakvom je osjećajnošću Gojak pjevao svoju vratničku sevdalinku (“Vratnik pjeva, nikad ne tuguje …”) i kako je neposredno nakon ponoći zajedno sa suprugom ustao i otišao s nepotrebnim objašnjenjem kako rano ujutru valja opet na Žuč. Samo koji dan kasnije u redakciju mi je isplakanih očiju došao 18-godišnji vojnik sa Žuči, sin moga kolege – sa svim obzirima s kojima nerado govorim o nacionalnostima za ovu priliku da kažem kako je bio Srbin – da me zamoli da u sutrašnjim novinama objavimo smrtovnicu za njegovog komandanta koji je poginuo na Žuči pokušavajući da izvuče ranjenog vojnika s čistine pod vatrom.

Znam da su u kasnijim i ratnim i naročito poratnim godinama svi ljudi i događaji morali da se razvrstaju u jednu od tri “konstitutivne priče”, i da samo još u sjećanjima onih koji su iskreno dijelili tradiciju i kulturu uvažavanja bosanskih različitosti opstaje poštovanje za čovječnost bez etničkog ili vjerskog predznaka, ali ni poslije svih ovih godina poništavanja te kulture ne pristajem da o Divjaku mislim kao o “Srbinu koji je ratovao protiv Srba”. Mislim da je svojom čovječnošću na najbolji način predstavljao i najbolje među Srbima.

slobodevropa