GDJE SMO ZAPELI KOD SUOČAVANJA S PROŠLOŠĆU: Svi naši heroji i njihovi zločinc

Povezani članci

• Kovač: Nacionalizam sužava i osiromašuje
• Potonuće broda Hrvatska
• Ognjen Kraus: Ne dozvolimo izjednačavanje ustaštva i antifašizma
• Prosvjedna akcija ‘Za besplatan i dostupan pobačaj’
• Muamer Brekalo: Optimističan sam i pored svih nakazluka i nelogičnosti u Mostaru
• Što je dobro u Hrvatskoj?

Svi koji razmišljaju kao ja smetnja su takvoj politici. Jer ta politika veliča zločine i zločince, odlikuje ih, daje ulicama njihova imena. I to je tako jer je sistem zakazao i glasovi onih koji se tome protive se ne čuju od sveopće buke onih koji žele da nas drže u svijetu netrpeljivosti“, kaže Štefica Galić

Piše: Gordana Katana- InfoRadar

Nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac“, rekao je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, komentarišući brojne negativne reakcije zbog odlikovanja koje je dodijelio u povodu godišnjice Oluje Zlatanu Miji Jeliću, zapovjednik Specijalne policije MUP-a HR Herceg-Bosne i optuženik za ratne zločine u BiH.

Optužnica protiv Jelića podignuta je 2015. godine, a on je, kao i mnogi pripadnici vojske i policije HV i vojske RS, koristeći benefite dvojnog državljanstva (Hrvatske ili Srbije) pobjegao iz BiH kako bi izbjegao suđenje za ratne zločine.

SREDSTVA IZ BUDŽETA ZA POMOĆ ZLOČINCIMA

Ovo jeste posljednji, ali nažalost, ne i zadnji put da nosioci najviših državnih funkcija u regionu svojim postupcima guraju prst u oko žrtvama rata i grubo im se u lice rugaju. Ali Milanovićeva konstatacija „da nije svatko“, ponovit ćemo, „ko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac“, najupečatljivija je slika naših društava koja i četvrt stoljeća od okončanja ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH, a identična je situacija i u Srbiji, njeguje narativ naših heroja i njihovih zločinaca.

I taj diskurs, koji je politika prihvatila bilo da se radi o lijevim ili desnim opcijama, duboko se ukorijenio i među građane.

Otuda je širom bh. entiteta RS sasvim uobičajeno vidjeti bilborde na kojima piše Ratko Mladić heroj, a ne zločinac. Kao što je prihvaćeno da studentski dom na Palama nosi ime Radovana Karadžića, osuđenog na doživotnu kaznu zatvora za ratne zločine, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima tokom proteklog rata i agresije na BiH.

Foto: Dodik na otvorenju Studentskog doma nazvanog po ratnom zločincu Karadžiću, u društvu njegove supruge i kćerke

Jednako kao što je prije nekoliko godina i Narodna skupština RS najviša odličja dodijelila članovima najužeg ratnog rukovodstva ovog entiteta, iako ih je većina ili osuđena za ratne zločine, ili bi se našli na optuženičkoj klupi Haškog tribunala da su koju godinu nakon rata duže poživjeli.

Valja podsjetiti i da Vlada RS već godinama izdvaja novac budžetskih obveznika kako bi „pomagali lica kojima se sudi za ratne zločine i članove njihovih porodica“. Kao što Srbija 25 godina pruža utočište Srbima optuženim za ratne zločine počinjene u BiH.

Jednako tako i hrvatski politički korpus nikada nije osudio zločine počinjene nad Bošnjacima i Srbima, recimo ogradio se od Jadranka Prlića i osuđenih čelnika HZ Herceg-Bosne, kao što se nije ni susprezao da javno oplakuje generala HV-a Slobodana Praljka, koji je u haškoj sudnici popio otrov nakon što mu je izrečena dvadesetogodišnja kazna zatvora za ratne zločine počinjene u BiH.

Foto: Zvanična hrvatska politika i dalje glorificira čelnike HZ “Herceg-Bosne”, presuđene pred Haškim tribunalom za udruženi zločinački poduhvat

Lider SDA Bakir Izetbegović i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović oštro su reagovali na Milanovićevu odluku da odlikuje Jelića. No, kada se otvori tema odgovornosti bošnjačkih oficira za zločine koje su počinili pripadnici Armije BiH – situacija je drugačija. Onda, kao u slučaju generala Sakiba Mahmuljina, prestaje priča o komandnoj odgovornosti.

Foto: Pred Sudom BiH se vodi proces protiv generala ARBiH Sakiba Mahmuljina po komandnoj odgovornosti

Kao što je za porodice srpskih žrtava neprihvatljivo da za zločine počinjene u selima oko Srebrenice niko nije odgovoran. Ni ratni komadant tog grada Naser Orić, koga je oslobodio Sud BiH, niti bilo ko drugi (čemu su dijelom komuvali i svi pokušaji revidiranja i „napumpavanja“ broja srpskih žrtava). I svi oni u svom nacionalnom korpusu su heroji, a ne zločinci.

VEĆI I “MANJI” ZLOČINI

Edin Ramulić, predsjednik Fondacije za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora, navodi da su ljudi koji dominiraju političkom scenom u regionu oni koji su, na ovaj ili onaj način, bili učesnici u ratu, kroz infrastrukture svojih stranaka te nikada nisu napravili istinski otklon od tih dešavanja.

„Ono što je trajna šteta jeste da će oni to u amanet ostaviti drugom političkom naraštaju kao alat kojim se u drugi plan stavljaju važna pitanja vezana za ekonomiju, socijalne probleme, za zadržavanje mladih ljudi na ovim prostorima. Umjesto toga, nudi se priča o ratu i političari će je koristiti na sve moguće načine“, kaže Ramulić.

Foto: Edin Ramulić

Osvrćući se na reakcije koje su iz bošnjačkog političkog korpusa uslijedile na odlikovanje pripadnika HVO-a od strane hrvatskog predsjednika, Ramulić ukazuje na to da i bošnjačka strana ne razmišlja o tome „kako oni tretiraju optužene za ratne zločine iz svog nacionalnog korpusa, koga su sve oni odlikovali, zbog čega ispada da je najstrašnija stvar ovo što je Milanović uradio.“

„A nije. Imali smo i strašnijih stvari i imat ćemo ih, nažalost, još. Oni to rade svjesno, drže nas stalno na fokusu takvih tema kako bi nam prodali priču da su samo oni patriote koje su nas branili i da nisu imali zločince u svojim redovima ili da su to bili manji zločinci“, naglašava naš sugovornik.

Štefica Galić, glavna urednica portala Tačno.net i aktivistica za ljudska prava, ističe da je bh. društvo u velikoj mjeri začahureno u svijet osvete i mržnje i da oni koji su na vlasti stalno nam nameću to kao izbor.

Foto: Štefica Galić

„I ne znam kako krenuti dalje, kada se to, kažem, nameće kao dominantan politički diskurs kako bi i dalje vladali“, kaže Galić.

Dodaje da je uvjerena da narod, odnosno ljudi koji su bili žrtve, koji su izgubili članove porodice, ne žive tu mržnju i da su sve to mahinacije političara.

„Ja na to ne pristajem, ali svi koji razmišljaju kao ja smetnja su takvoj politici. Jer ta politika veliča zločine i zločince, odlikuje ih, daje ulicama njihova imena. I to je tako jer je sistem zakazao i glasovi onih koji se tome protive se ne čuju od sveopće buke onih koji žele da nas drže u svijetu netrpeljivosti“, ocjenjuje naša sugovornica. Prema njenim riječima, zakazao je i obrazovni sistem i zakonodavne strukture, no poručuje da se unatoč tome treba nastojati i dizati glas protiv toga kako bi se, makar i uz male pomake, napravilo nešto bolje.

NEOPHODAN PROCES DENACIFIKACIJE

„Mislim da je dijelom strah suština svega, da zbog toga ljudi pristaju na sve ovo. Ili su se ljudi, barem većina njih, umorili i predali“, podvukla je Galić.

U brojnim analizama postkonfliktnog bh. društva analitičari su ukazivali da proces suočavanja s prošlošću nailazi na brojne prepreke i iz razloga jer su na političkoj sceni ostali i ljudi i stranke koje su bile vinovnici rata i njegovi ključni akteri.

Stoga i pitanje da li je BiH, zbog činjenice dugogodišnje snažne involviranosti međunarodne zajednice u njen politički život, trebala proći kroz proces denacifikacije na način na koji je to urađeno u Njemačkoj nakon okončanja Drugog svjetskog rata.

„Mislim da smo i mi trebali proći kroz taj proces, jer kako sada stvari stoje ovo stanje može trajati beskrajno. Jer bez suočavanja s istinom, s prošlošću, bez kažnjavanja zločinaca, nama nema dalje i mi ćemo ostati zaleđeni, ovakvi kakvi jesmo. Njemačka je prošla kroz taj proces, ljudi su to prihvatili pa i danas Nijemci kažu da ponekad smatraju da je nepravedno što moraju spuštati glavu zbog zločina koji su počinile neke druge generacije. Ali je spuštaju. A mi smo od toga daleko. Iz ovog rata kao da su svi izašli kao pobjednici, a žrtve ostaju gurnute po strani i niko ih niti poštuje niti priznaje“, zaključila je Galić.

Foto: Jedan od murala u RS posvećenih ratnom zločincu Ratku Mladiću, koji iščekuje drugostepenu presudu doživotnog zatvora za ratne zločine i genocid

Ramulić navodi da je u BiH u periodu jačeg utjecaja međunarodne zajednice u prvim poratnim godinama bilo i pomaka u procesu suočavanja s prošlošću.

„Ali kod nas je rat, za razliku od Njemačke, okončan bez pobjednika i sigurno je da ni njemački narod ne bi bio na ovom nivou da nije bilo stranih sila koje su utjecale snažno na proces suočavanja s prošlošću, na denacifikaciju“, smatra Ramulić.

Činjenica je da je procesuiranje ratnih zločina za BiH bio jako važan dio suočavanja s prošlošću, no kako se međunarodna zajednica povlači iz BiH tako i domaći političari to zloupotrebljavaju i sve više rade na zamrzavanju stanja konflikta.

Stoga za posljedicu imamo stasavanje novih generacija koje se, umjesto otklona od ratnih zločina koji su njihovi preci počinili, odgajaju da slave zločince i žive zadojeni mržnjom i netolerancijom prema drugima.