Galeb i strvinar

Autor/ica 👤Marinko Čulić 24.4.2017. u 13:20

Izdvajamo

Sve ovo ne bi smjelo biti sporno ni najzagriženijim mrziteljima i prezirateljima Jugoslavije. Ako se naime ne žele posvaditi sa zdravom pameću, i oni bi sebi morali diskretno priznati da je prethodna država sličila na moćnu razvojnu lokomotivu, a da je ova sadašnja, bez obzira na to što je dvostruko mlađa, prije nalik zahrđaloj šklopociji. Razlika je još veća kada se uzmu u obzir javne, školske, kulturne, zdravstvene i druge ustanove, od kojih je većina izgrađena i stavljena na noge u bivšoj državi, jedva išta nakon 1990. godine. A pogotovo je veća kada se uzme u obzir standard ljudi, koji je u ono vrijeme eruptivno rastao, doslovce preskačući čitave epohe, a sada ovisi o mrvicama koje padnu sa stola profiterskih bogataša uz, izračunato je, najveću stopu guljenja ljudske kože koja danas postoji u Evropi. Zato si dopuštam prispodobu da je vrijeme socijalističke države blagostanja bilo nalik baš ovdje spomenutom galebu, koji možda malčice kvari posao ribarima, ali ih ne uništava, dok je ovo danas više prispodobivo bjeloglavom strvinaru koji će te oglodati do kostiju.

Povezani članci

Hrvatski (jugoslavenski) socijalizam propao je kada je prestao proizvoditi nove visoke ideje, vrijednosti na kojima je bio sazdan. Sada propada i hrvatski kapitalizam, s tim da on nije proizveo nikakve nove ideje i urušava se zbog manjka elementarne autentičnosti

Zahrđalo luksuzno plovilo Josipa Broza, 117 metara dugačak brod ‘Galeb’, ipak neće završiti na rezalištu nego će biti obnovljen, ali ne novcem iz Zagreba nego iz Bruxellesa. Hrvatski mediji škrto su javili o tome, a iako je u očitoj ideološkoj tranziciji udesno, jedini izuzetak je ‘Novi list’, koji o tome izvještava na čak dvije stranice. Tako smo upoznati i s izjavom riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je godinama gurao ovaj projekt, a sada podvlači i jak simbolički naboj činjenice da su donatori iz Evropske unije donijeli odluku točno 10. travnja. Tako je, veli, dobro još jednom odnijelo pobjedu nad zlom. No za svaki slučaj si je zaštitio i bokove, rekavši da obnova ‘Galeba’ nema nikakav ideološki predznak, u smislu titonostalgije i tako tih stvari, nego samo ekonomski jer će sada Rijeka postati turistički atraktivnija destinacija. To je tipično za ovo tzv. postideološko vrijeme u kojem živimo, pa čak i novoustaše koji su instalirali ono čudovišno ‘Za dom spremni’ mudoglavo odbijaju da to ima ikakve veze s NDH. Baš me zanima s čime onda ima. Ali evo, i Bruxelles je izbjegao da se, uloživši u obnovu ‘Galeba’, ideološki odredi prema Titu, čak ga se, koliko sam pratio, ne apostrofira ni kao jednog od utemeljitelja evropskog antifašizma i kada malo pogledaš, zbilja i nije potrebno. I bez toga je jasno da ga u Evropsko uniji smatraju povijesno važnim izvan hrvatskih granica, a da se mnogo toga što sada ovdje proživljavamo rasipa kao pljeva na vjetru beznadne beznačajnosti i prolaznosti.

Evo samo jedan primjer. Netko je ovih dana pametno usporedio Slavoniju iz vremena ‘vlakova bez voznog reda’ koji su dovodili desetine tisuća ljudi u tu žitnicu da si osiguraju bolju budućnost i sadašnjih autobusa s voznim redom koji isto toliko hiljada nevoljnika odvoze u Irsku, Njemačku i drugdje. Da se razumijemo, i iz socijalističke Hrvatske (Jugoslavije) masovno se odlazilo van, ali ne zato što ovdje nije bilo posla nego zato jer se drugdje moglo naći bolji. Dakle odlazilo se manje-više slobodnom voljom, čega sada nema, odlazak je danas ultimativni uvjet preživljavanja, nad čime su se uskukali i glavešine sistema, ali jednostavno nisu u stanju smisliti rezervnu varijantu, još manje alternativu. To je sistem koji uspješno proizvodi samo novu ekspanziju sada već sasvim iracionalnog i samouništavajućeg nacionalizma i klerofašizma, pod kojima se već urušava i država, užasnuta time da nije u stanju dostići ni minimalne standarde one prijašnje. Za razliku od današnje, ona je naime imala snažan potencijal prosperiteta i civilizacijske modernosti i naprosto je nezamislivo da se u okružju kakvo je stvorila mogla pojaviti ovako masovna i histerična pobuna protiv cijepljenja. A pogotovo ne da se u glavama školaraca ponovno kote uši i drugi nametnici, kao da se vraćamo u vrijeme kada deterdženti, pa ni sapun, još nisu bili poznati.

Sve ovo ne bi smjelo biti sporno ni najzagriženijim mrziteljima i prezirateljima Jugoslavije. Ako se naime ne žele posvaditi sa zdravom pameću, i oni bi sebi morali diskretno priznati da je prethodna država sličila na moćnu razvojnu lokomotivu, a da je ova sadašnja, bez obzira na to što je dvostruko mlađa, prije nalik zahrđaloj šklopociji. Razlika je još veća kada se uzmu u obzir javne, školske, kulturne, zdravstvene i druge ustanove, od kojih je većina izgrađena i stavljena na noge u bivšoj državi, jedva išta nakon 1990. godine. A pogotovo je veća kada se uzme u obzir standard ljudi, koji je u ono vrijeme eruptivno rastao, doslovce preskačući čitave epohe, a sada ovisi o mrvicama koje padnu sa stola profiterskih bogataša uz, izračunato je, najveću stopu guljenja ljudske kože koja danas postoji u Evropi. Zato si dopuštam prispodobu da je vrijeme socijalističke države blagostanja bilo nalik baš ovdje spomenutom galebu, koji možda malčice kvari posao ribarima, ali ih ne uništava, dok je ovo danas više prispodobivo bjeloglavom strvinaru koji će te oglodati do kostiju.

Što je najporaznije, socijalizam koji slovi kao tvrđava političkog voluntarizma, bio je čak i po pravnoj uređenosti iznad ovoga sada, što je lako dokazati usporedbom dva posrnula agrogiganta iz ovog i onog vremena. Kada je Fikret Abdić počeo izdavati lažne mjenice, ubrzo je počeo padati, na kraju je završio u zatvoru, dok za gazdu Agrokora Ivicu Todorića isti takav krimen nije nikakvo jamstvo da će biti krivično gonjen. Ako se to i dogodi, bit će to više rezultat političkog raskusuravanja u vrhovima vlasti nego samorazumljivog i samohodnog djelovanja pravne države. Zato se Kolinda Grabar Kitarović i jeste sunovratila s ruba pameti kada je napala Todorića zbog bogataškog bahaćenja. Pa nije on stvorio ovakav politički i ekonomski sistem, nego je sistem stvorio njega, a taj je sistem čak i njegov zakoniti otac Franjo Tuđman nazvao, valjda u jedinom trenutku kritičkog preispitivanja, ‘raspojasanim kapitalizmom’. Tko su protagonisti tog kapitalizma? Jedan od glavnih je, ah da, i Todorić, ali daleko od toga da je najgori. Gore su svakako ‘hrvatske’ banke, nedodirljivi imperij špekulantskog kapitala, u čije je škare na kraju uletio i vlasnik Agrokora, ali ga od njih ipak razlikuje nešto važno. I on je špekulirao, ali je usto stvorio ili obnovio niz vrijednih proizvodnih brendova, i da se držao samo toga, sigurno ne bi otišao pod led. Ovo ponovno aktualizira usporedbu sa socijalističkom Hrvatskom (Jugoslavijom), o čijoj propasti postoji puno uvjerljivih objašnjenja. Ipak, najuvjerljivije je da je ona propala kada je prestala proizvoditi nove visoke ideje, vrijednosti na kojima je bila sazdana. Sada propada i hrvatski kapitalizam, ali tu je priča sasvim drukčija.

Taj kapitalizam nije stvorio nikakve nove ideje i vrijednosti, nego ih je odreda isposuđivao, kopirao iz promašenih iskustava drugih. Svijesti o tome nema, naprotiv, još nitko u HDZ-u, SDP-u i drugdje nije registrirao da su se u kratkom roku urušila dva glavna dogmatska stupa hrvatskog kapitalizma. Prvi je ideja da ekonomski prosperitet može osigurati samo neograničena, ničim uvjetovana privatizacija, čijoj propasti upravo uživo prisustvujemo, a još prije propalo je i uvjerenje da taj prosperitet može biti trajan i siguran samo uz privlačenje stranog kapitala (što se razbilo o glavu, i još će se razbijati, u slučaju hrvatske naftne kompanije Ine). Što će dalje biti, to nitko ne zna. Ali što bi trebalo biti, to je itekako jasno. Trebalo bi debelim flomasterom prekrižiti ovaj strvinarski model kapitalizma, bez obzira na to dolazi li s domaće ili stranih adresa, i smisliti neki bolji. A ako ni to ne prođe, križati dalje, i bez predrasuda i histeriziranja sve resetirati i vratiti četrdesetak godina unatrag, kada su figure na hrvatskoj šahovnici stajale neusporedivo bolje od ovih danas.

Novosti

Tagovi: Marinko Čulić