ENG
Fuj, sudija!
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Euforija u Hrvatskoj! Stado se trese kao pod naponom, a mediji podgrijavaju kolektivni trans. Operateri mobilne telefonije morat će tarife smanjiti 3 puta do 2015. godine (zašto ne odmah?) dok je HEP (Hrvatska elektroprivreda) dobio konkurenciju koja nudi niže cijene struje čak do 12.5%. Uz Slovence, uključili se i Austrijanci i samo je pitanje dana kad ćemo je dobivati besplatno. Dobro, malo ironiziram, no činjenica je da nitko ne poteže dvije najvažnije stvari: HEP je svoje potrošače do sada pljačkao (i mobilni operateri, dakako), a uspio je to jer mu je omogućila država – zaštitnica kapitalističkog društveno ekonomskog sistema. U krivu si sinek, javljaju se odmah ekonomisti – to mu je omogućio nedostatak konkurencije, pa nije bilo tržišne utakmice koja bi ga prisilila da snizi cijene (međutim, mobilni operateri su imali konkurenciju, zar ne?). Sada, kažu oni, stvari dolaze na pravo mjesto. U njihovoj glavi, i svjetonazoru kojega se nikako ne mogu odreći – dakako. Ne trebate se bojati da će HEP, zajedno sa spomenutim operaterima, propasti; samo će vam otimati zericu manje no prije, jer pojavili se i novi pljačkaši pa će biti sklopljen među njima deal – potvrđen od države odnosno EU, kako i nadalje strići ovce razveseljene što će im se otimati manje.
Pišu neki kako sva nevolja dolazi od toga jer država ne vrši svoju regulatornu ulogu i ne uvodi pravila igre u tržišnu utakmicu. Koja bi onda kao bila pravedna. Pitanje je za koga, znamo li da u tržišnoj „utakmici“ učestvuje i strana o kojoj se tek prigodice povede računa – potrošači – pa im sad mediji, kao sasvim pasivnoj strani, dižu nivo hormona sreće u krvi. Valjalo bi zamoliti pristalice regulatorne uloge države, da spomenu jednu jedinu državu svijeta koja je uspjela tržište regulirati na istovremeno zadovoljstvo proizvođača i potrošača. Neće moći; iz jednostavnog razloga što ne shvaćaju da je država samo eksponent vladajućih elita, te ju je tek marginalna briga za ostale dijelove društva. Tek toliko, da se ne razbukta neki spartakijanski ili gubecijanski ustanak, neko grčko ili – ne daj bože – mnogo krvavije proljeće. Nije stvar u regulatornoj ulozi države koliko u osebujno shvaćenim tržišnim zakonitostima od strane kapitala. Našem robovanju njima, uz blago zatupljujuće uvjerenje kako će one sve regulirati same od sebe. E, neće – jer u protivnom ni ne bi trebala regulatorna i propisujuća uloga države. No, kakvi su to onda zakoni, kad se država može umiješati te ih modificirati prema svojoj volji? Daklem, ako ona to može – a svakako može, sa tim će se složiti i ponajveći branitelji postojećeg ekonomskog sustava – onda je pitanje:
A zašto to ne učini na zaista pravedan, što će reći – ujedno i moralan način?
Iz jednostavnog razloga, što ona kao eksponent elita ne slijedi etičke principe, već egoistične zahtjeve onih čije pozicije brani. To se ne može sakriti pod prikrivajuću sintagmu „građanska država“, koja stvara uvjerenje kako smo svi u biti ravnopravni. Na jednostavnom primjeru lako je pokazati svu nakaradnost ideje „humanog kapitalizma“, a to bi u tvari trebao biti onaj koji djeluje pod regulativnim zakonima koje strogo kontrolira i upliće se u neregularnosti utakmice, sudija u kojega oni ulažu toliko povjerenje – država.
Pretpostavimo da su svi odnosi koji utječu na tržišnu utakmicu (u obliku kako je zamišljaju apologeti liberalnog i svih ostali kapitalizama) ispunjeni. Pravni sistem djeluje k’o urica, inspekcije rade sve u šesnaest, tu su zakoni koji reguliraju konkurenciju, ograničavaju monopol na tržištu i slične stvari razumljive ekonomistima i braniteljima sustava koji se na njih pozivaju kao na argumente njegova očuvanja. Sada sam se pojavio ja, sa sasvim novim, do sada nepostojećim proizvodm na tržištu – nazovimo ga proizvod „A“. Očito je da konkurencije, barem u samom početku, na tržištu nema ni u vidu lastinrepka. Neka su svi troškovi (razvoj, materijal, rad, radna snaga, propaganda, prijevoz, porezi, etc…) po jedinici proizvoda 10€. Međutim, prodajna cijena mog proizvoda na tržištu je 50€! Pitate se zašto? Pa koj vas q… briga! Zato što ja tako hoću, a mogu ne samo zato što hoću, već i stoga što ne kršim nijedno pravilo igre propisano od države. Mogu naprosto zato, jer sam inkarnacija pohlepe i egoizma koju i ovako krasno regulirani sistem, sa svim navodno pravednim pravilima utakmice podržava! Pa jasno, sutra, preksutra pojavit će se konkurencija koja će me natjerati da snizim prodajnu cijenu na 40, 30 pa i 20 € po komadu ali – kao što je i vrapcima jasno: em sam se do tada napljačkao (jer to nije bila do legalizirana pljačka), em i sa novom cijenom neću završiti među prosjacima. Kada je H-T (Hrvatski Telekom) prije neku godinu imao lošije financijske rezultate od predviđenih; pazite, ne gubitke (mada ih svi ti veliki igrači tako tretiraju) – već samo lošije rezultate – onda je otpustio jednog od dva zaštitara svoje poslovnice u mom gradu, što bi trebalo doprinjeti „saniranju“ poslovanja. Prevedeno, da ne mora smanjiti dividende, menadžerske plaće i srodna primanja koja očekuju njegovi lezilebovići
Ponekad vrlo jednostavni ili pak ekstremni primjeri upućuju na bit samog problema i njegovo rješenje. Naravno, rješenje je u promjeni sustava kojemu je srž darvinistička borba za opstanak, bilo pojedinaca bilo korporacija koje ne vode ili sasvim marginalno vode računa o drugim učesnicima procesa. Iole razumnom čovjeku postavlja se pitanje, zašto se od države zahtijeva da regulira tržišnu borbu egoističnih jedinki (jer je to u biološkom biću čovjeka?) a tako joj je teško istu stvar napraviti na etičkim principima? Tko to zahtijeva – ljudi kojima je moral udaljenji od Andromedine maglice, kojima je sva tisućljetna etička i beletristička literatura samo hrpa beskorisno ispisanog papira, tek za snove svojih moralnijih srodnika? Sve se to pravda sasvim krivom premisom, bačenom kao kost među jadnu većinu građana koji u pukoj borbi za opstanak ili malo bolji život zaboravljaju da u glavi posjeduju aparat za razmišljanje, kako je najekstremniji egoizam jedinki pokretač razvoja i društva, pa prema tome na korist svih građana. Nije istina da bi promjena pravila tržišne utakmice uništila trgovinu, jer – trgovalo se odvajkada, u rodovskoj zajednici, robovlasničkom društvu, feudalnom uređenju i propalom „realsocijalizmu“. Treba promijeniti pravila tako da prvenstveno služe svim ljudima, a tek potom relativno malobrojnoj eliti. Jasno je da država ima i svojih funkcija koje služe svim državljanima, nakon što prvenstveno instalira okvir koji nekima služi „malo više“. Pa tako i u organizaciji zaštite od poplava, angažiranjem vojske, civilne zaštite, postavljanjem zečjih nasipa da se voda ne prelije. Štos je u tome što je najprije dozvolila i nadalje dozvoljava prelijevanje egoizma ličnih interesa preko cijelog društva, jer to ne sprečava „zakonskim nasipima“ već – dapače – potiče.
No, ‘ajmo niz dlaku zagovarateljima kapitalizma, pa samo malo promijenimo pravila igre, tako da ona zaista budu pravednija. Uzmimo opet u razmatranje spomenuti primjer sa proizvodom „A“. Kada bi država propisala da cijena proizvoda – bez obzira na moje želje, odnos ponude i potražnje i slične kerefeke – ne smije biti viša za 50% od prije pobrojanih proizvodnih troškova, i pod tim uvjetima bih dobro omastio brkove a niti konkurencija svakako ne bi mogla utjecati da njegova cijena padne ispod prvobitne proizvodne cijene (nismo valjda toliko glupi, zar ne), sem – naravno – ako se uspiju smanjiti proizvodni troškovi. Ali! To nikome ne pada ni na um – niti meni kao proizvođaču, niti državi koja pod krinkom brige za sve građane u biti prvenstveno zastupa moje elitne interese.
Ovo kratko razmatranje ima za cilj upozoriti kako naše nevolje ne dolaze od nepoštivanja tržišnih pravila (koja sami propisujemo!) niti od nepostojanja regulatorne uloge države, već od nadasve nakaradnog sustava pod zaštitom svog velikog zaštitnika – jednako izopačene države. Poderanu odjeću, možete krpati do neke granice, kako bi izgledala prihvatljiva i vama i okolini. Jednog dana, morat ćete je promijeniti! Da ne spominjem sada sondažne bombice (o čemu sam već pisao) koje sve više propituju kraj demokracije u kontekstu njene navodne ekonomske nemoći u usporedbi sa nedemokratskim sistemima dalekog istoka. Pa se govori kako bi odabranim, relevantnim osobama, trebalo dati pravo na više od jednog glasa u donošenju odluka i slične idej
„Ja ne vjerujem da je u budućnosti demokratija u formi „jedan čovjek – jedan glas“ najbolji put za organizaciju političkog sistema…Bilo bi zamislivo više glasova za ljude sa boljom naobrazbom.
razvija tezu jedan od onih koji bi i svoju mater, a ne samo demokraciju, žrtvovao za očuvanje sustava kako bi i nadalje mogao debljati svoju guzicu. Što mislite, jeli to jedan od 16% hrvatskih radnika sa osnovnom školom, možda jedan iz mase od preko 350 hiljada nezaposlenih ili tisuće onih koji mjesecima ne primaju svoje plaće; konačno – jedan od sličnih tipova iz vaše neposredne okoline? Pridružuju mu se vlade koje u ime elita u svojim državama provode suspenziju demokracije obrazlagane nužnošću izazavnom ekonomskom krizom, ili pak sigurnosnim potrebama države. Strog neki taj sudija, zar ne? Samo se čini da pogrešnima dijeli crvene kartone. Najtragičnije je, što građani sve više izgubljeni u bespuću borbe za opstanak, sve više pristaju na rezanje svojih prava, pa nije isključeno da jednog dana – zbog „štruce kruha i margarina“ – pristanu i na ukidanje onih tekovina za koje su se stoljećima borili njihovi najbolji sinovi.
Autor/ica 👤Ladislav Babić
