Franjo Habulin: Pokažimo da smo dostojni onih kojima danas odajemo počast!

Izdvajamo

• Tvrdili su kako ćemo, čim bude razbijena Jugoslavija, biti svoji na svome, kako će naša lisnica biti u našem džepu. Lisnica već odavno nije u našem džepu, a koliko smo svoji, a koliko ovisni o drugima, mada još uvijek na svojem tlu, to najbolje zna svatko do nas. Formalno neovisni, ovisniji smo nego ikada. Na mnogim podučjima života razina dostignuta godine 1990., tik prije raspada Jugoslavije, još uvijek je nedosegnuti san.

Povezani članci

• BiH da ratifikuje i počne da primjenjuje Pariški sporazum, a Vlade FBiH i RS da odustanu od izgradnje novih termoelektrana
• RATNO SARAJEVO: GRAĐANSKI VIZIR
• Da li je čovječanstvo na novom raskršću?
• BiH ne želi novac: Nedozvoljena sredstva finansiranja ostaju na računima političkih stranaka
• Dušan Zec čovjek kojem je Tuđmanov režim ubio porodicu: “Meni su pokrili oči da ne pamtim tijelo mrtvog oca”
• Heni Erceg: Život je čudo

Franjo Habulin – foto: Nacional.hr

Herojskih boraca Narodno-oslobodilačke vojske i njihovog vrhovnog komandanta, maršala Tita, trebamo se sjećati uvijek i u svakoj prigodi. Da nije bilo njih, da nije bilo besprimjerne borbe što su je vodili, borbe koja je izazivala divljenje cijelog slobodoljubivog svijeta, ne bi bilo gotovo pola stoljeća mira u slobodi, napretku i slozi.

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin govorio je danas u Dolini heroja na Tjentištu na obilježavanju 76 obljetnice Bitke na Sutjesci. Njegovo obraćenje prenosimo u cijelosti:

“Pozdravljam vas u ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Našem je Savezu pripala izuzetna čast da bude organizator ovogodišnjeg okupljanja kojim se obilježava obljetnica jedne od epopeja Narodno-oslobodilačke borbe, bitke na Sutjesci.

Bio je to, tada u proljeće daleke godine 1943., još jedan neuspjeli pokušaj naci-fašističkih okupatora i domaćih kvislinga da okruže i unište Glavnu operativnu grupu s Vrhovnim štabom. Uz velike gubitke – oko sedam tisuća boraca – Titovi su se partizani oduprli petoj neprijateljskoj ofanzivi. U žestokim borbama na padinama Ozrena ranjen je i drug Tito, jedini vrhovni zapovjednik savezničkih snaga koji je ranjen u Drugome svjetskom ratu.

Onima koji su tada dali svoje živote za slobodu dolazećih generacija i onim njihovim suborcima koji su nastavili borbu do pobjede godine 1945., odajemo zasluženu počast.

I dugujemo im vječnu zahvalnost. Ne samo danas, ne samo ovdje. Mislim da je upravo to bitno reći. I mislim da je bitno tako se i ponašati. Herojskih boraca Narodno-oslobodilačke vojske i njihovog vrhovnog komandanta, maršala Tita, trebamo se sjećati uvijek i u svakoj prigodi. Da nije bilo njih, da nije bilo besprimjerne borbe što su je vodili, borbe koja je izazivala divljenje cijelog slobodoljubivog svijeta, ne bi bilo gotovo pola stoljeća mira u slobodi, napretku i slozi.

Da, sve je to palo, kao kula od karata, početkom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća u ratovima u kojima se raspala Jugoslavija izgrađena i na krvi heroja Sutjeske. Ponavljali su se užasi Drugoga svjetskog rata, oživljene su i  potaknute stare mržnje, razbuktane davne predrasude, stvorene nove podjele poput onih nekadašnjih. Podjele zasnovane na naciji, rasi, vjeri i svjetonazoru. Opet smo bili “mi” i “oni”. Krilatica o bratstvu i jedinstvu na kojoj je – ne samo verbalno, nego i stvarno – počivala Jugoslavija, zemlja ravnopravnih naroda, narodnosti i građana, pretvorena je u porugu.

I dokle smo došli, što smo stvorili, što imamo?

Od raspada Jugoslavije prošlo je gotovo tri desetljeća, od smrti maršala Tita prohujalo je 39 godina, a bitka na Sutjesci odvijala se prije 76 godina.

Živimo u malim, više ili manje nacionalno homogenim državicama, odnosno entitetima, sve se češće suočavamo s jasno izraženim apetitima većih susjeda na ono malo što imamo, pored tisuća i tisuća mrtvih i ranjenih izgubili smo i gubimo i dalje desetke tisuća zdravih, mladih ljudi koji odlaze tražeći ne samo sreću, nego golu egzistenciju negdje u svijetu; privrede su nam devastirane, strani kapital postao je umjesto suradnika u razvoju – gospodar kojega se mora slušati.

Tvrdili su kako ćemo, čim bude razbijena Jugoslavija, biti svoji na svome, kako će naša lisnica biti u našem džepu. Lisnica već odavno nije u našem džepu, a koliko smo svoji, a koliko ovisni o drugima, mada još uvijek na svojem tlu, to najbolje zna svatko do nas. Formalno neovisni, ovisniji smo nego ikada. Na mnogim podučjima života razina dostignuta godine 1990., tik prije raspada Jugoslavije, još uvijek je nedosegnuti san.

Našu djecu, naše mlade, one koji će – htjeli ili ne htjeli – sutra morati u svoje ruke uzeti sudbinu naših zemalja, uče nekoj novoj povijesti. Zapravo: lažu im o onome što je bilo, prekrajaju povijest, ne bi li ostvarili nemoguće: ne bi li više do sedam desetljeća nakon njegovoga završetka promijenili ishod Drugoga svjetskog rata.

Pokušavaju antifašističke pobjednike pretvoriti u pobijeđene zločince, a prave zločince pretvaraju u domoljube. Lažu, varaju, a sve češće i otvoreno prijete.

Neće im proći! Nikada!

Borci za slobodu nisu ginuli zato da bi ih neke protuhe najprije oklevetale, a onda gurnule u zaborav. Heroji sa Sutjeske, ali i oni s Neretve, iz Užičke republike, s Igmana, iz Drvara, sa Sremskog fronta, nitko od njih nije zaslužio da bude zaboravljen, a pogotovo nije zaslužio da bude optužen ni od onih koji jesu i koji će ostati vječno prokleti kao izdajnici vlastitih naroda, niti od njihovih zaslijepljenih i zaglupljenih sljedbenika.

Naš je sveti zadatak da im to ne dopustimo. Upravo zato moramo smoći snage i prevladati i podjele koje su se uvukle čak i u naše redove. Jer, danas nisu ovdje svi koji bi trebali biti. I bitka na Sutjesci komemorirat će se dva puta u različite dane. Bit ću krajnje jasan i otvoren: to je nezamislivo, to je sramota!

Ako smo u epopeji kojoj se divio cijeli svijet, mogli biti zajedno, ako smo se daleko nadmoćnijem neprijatelju i njegovim domaćim slugama mogli oduprijeti zajedno, ako smo pobijediti mogli samo zajedno, onda moramo znati kako da budemo zajedno i danas.

Svemu usprkos.

I svijetu koji svakodnevno odstupa od ideja i ideala antifašističke borbe, ali i nama samima koji smo dozvoliti sjemenu razdora da prodre i u naše redove. Ja znam: Jugoslavije više nema. Bratstvo i jedinstvo pretvoreno je u parolu kojoj se rugaju. Ali, mi – a kada kažem “mi” onda ne smislim samo na nas antifašiste, nego na sve nas, mi moramo shvatiti da bez međusobne suradnje nema napretka.

Pa ako nećemo govoriti o bratstvu i jedinstvu, postavimo stvari na osnovu zadovoljavanja uzajamnih interesa. Svaka od naših državica lakše će zadovoljiti i svoje interese, bude li surađivala sa susjedima. A surađivat ćemo moći ako se odreknemo predrasuda, ako se odupremo sijačima mržnje, ako podjele zamijenimo novim zajedništvom – svatko u svojim granicama, ali svi zajedno.

I svi prema istome cilju – napretku, slobodi, istinskoj demokraciji u kojoj neće biti mjesta za kriminal, korupciju, šovinizam, netoleranciju, neofašizam, za nacionalnu ili bilo koju isključivost.

Krenimo zajedno prema Evropi, ali i prema svijetu u kojima ćemo budućnost graditi ne vraćanjem u prošlost, nego učenjem iz prošlosti, ne jedni protiv drugih, nego jedni s drugima; ne unutar zatvorenih i čvrsto branjenih granica, u nacionalnim torovima, nego u zajedničkom prostoru slobode i demokracije.

Pokažimo da smo dostojni onih kojima danas odajemo počast!”

Sutjeska – foto Bojan Galić