FRANCIS BOYLE: Da smo izgubili članstvo u UN-u cijela Bosna bi se pretvorila u Srebrenicu

Povezani članci

• Uzgoj Kunića
• VJERSKI KRIMINAL-BIZNIS „ZAŠTIĆENIM“ MEZARJIMA (II dio): Svi putevi vode prema Medžlisu IZ Sarajevo
• Kathryn Bolkovac nominovana za Nobelovu nagradu zbog pisanja o trgovini ljudima u BiH
• Irma Baralija: Smeće kao manifestacija svih naših zabluda i poremećaja
• Otvorenje “CrossFit Sarajevo” prvog certificiranog CrossFit kluba u Bosni i Hercegovini
• Film ”Srebrenica – grad koji se mogao žrtvovati” – neprofesionalan prikaz zločina u Srebrenici

Bivši pravni savjetnik i advokat vlade Republike BiH u pregovorima o uspostavljanju mirovnog plana za BiH, profesor Francis Boyle, u otvorenom razgovoru za DEPO PORTAL objašnjava zašto, po njegovom mišljenju, amandmani na Dejtonski ustav ovoj državi ne mogu donijeti ništa dobrog, te upozorava da je Dayton pravljen s rokom trajanja od – 15 godina, što znači da nam je vrijeme iscurilo

 Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Javnost u Bosni i Hercegovini poznaje Vas uglavnom kao pravnog zastupnika Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu od 1992. do 1995. godine. Da li nam možete reći nešto više o Vašem angažmanu u ovom periodu? 

Da, bio sam pravni zastupnik Republike Bosne i Hercegovine, i svih njenih građana. U decembru 1992. godine poslao sam memorandum bosanskoj Vladi, u kojem sam predložio tužbu Međunarodnom sudu pravde u Hagu protiv Jugoslavije, Rusije, Velike Britanije i Francuske zbog toga što nisu spriječile genocid u BiH i zbog toga što su Bosancima uveli embargo na oružje. Otišao sam u Njujork kako bih bio sa bosanskom delegacijom na Vance-Owen pregovorima, gdje sam bio njen savjetnik. Nakon toga sam otišao na Međunarodni sud i podnio tužbu protiv Jugoslavije zbog počinjenog genocida protiv svih Bosanaca i Hercegovaca, ne samo protiv Muslimana. Muslimani jesu bili najveće žrtve, ali moja odgovornost bila je da predstavljam sve Bosance i Hercegovce, posebno one koji su ostali odani Republici BiH. Kao što vam je poznato, među njima su bili i mnogi bosanski Srbi. Naravno, Milošević nije obraćao pažnju na tu tužbu i znao sam da će to biti slučaj. Ali sam mislio da će Vijeće sigurnosti uvažiti tužbu, kako su prema UN-ovom pravu i morali napraviti. Međutim, Vijeće sigurnosti je to odbilo. Radovan Karadžić je odbio potpisati Vance-Owenov plan, a bosanska vlada ga je prihvatila, ali velike sile su odlučile da će kazniti Bosance – koji su bili žrtve – i eliminisati BiH kao državu.

Onda je na red došao Owen-Stoltenbergov plan…

Tako su došli do Owen-Stoltenbergovog plana, koji je predviđao da BiH bude iscijepana na tri državice koje nikako ne bi mogle preživjeti, a sve s ciljem da se uništi bh. državnost po međunarodnom pravu i njeno članstvo u Ujedinjenim nacijama, i da se još 1,5 do dva miliona Bosanaca podvrgne etničkom čišćenju. Do tog trenutka, u proljeće 1993. godine, već je dva miliona Bosanaca bilo podvrgnuto etničkom čišćenju. Owen i Stoltenberg došli su dovršiti posao. Pri tome, ne smijemo zaboraviti da je Owen predstavljao Evropsku uniju i sve zemlje članice, a Stoltenberg Organizaciju Ujedinjenih nacija. Još jednom sam obnovio tužbu protiv Rusije, Velike Britanije i Francuske, ne bi li se konačno svemu tome stalo u kraj, ali nažalost bez uspjeha. Date su mi instrukcije od Predsjedništva Republike BiH da ponovo odem na Međunarodni sud i da podnesem tužbu protiv Jugoslavije, što sam i učinio. Proveo sam cijeli dan u sjedištu UN-a u Njujorku, gdje sam lično prijetio da ću tužiti sve stalne članice Vijeća sigurnosti, zatim sam odletio za Hag i zatražio hitni sastanak Međunarodnog suda pravde, sa zahtjevom da se zaustavi Owen-Stoltenbergov plan i ukine embargo na oružje. Sljedeći dan odletio sam u Ženevu kao advokat cijele delegacije Republike BiH, u kojoj nisu bile samo vladajuće, nego i sve opozicione stranke. Bio sam advokat za sve njih u to vrijeme. Svi bosanski politički lideri su bili tamo. Ja sam se lično postarao da se Owen-Stoltenbergov plan nikad ne usvoji.

Možete li nam konkretnije pojasniti na koji način je zaustavljen Owen-Stoltenbergov plan?

Sabotirao sam sve, to je sigurno. Bosanska vlada mi je dala ovlasti da pokušam ispregovarati alternativu planu Owen-Stoltenberg. Moj savjet je bio da se kao model uzme političko uređenje Švicarske, međutim Owen i Stoltenberg i njihovi advokati odbili su pregovarati, jer je njihov plan bio da se BiH u potpunosti uništi. Odbili su prihvatiti bilo kakav kompromis, kao i prijedlog da BiH bude reorganizovana po uzoru na Švicarsku. Naravno, u Ženevi sam spriječio da se to desi i odletio za Hag kako bih raspravljao o privremenim mjerama zaštite za Bosance i Hercegovce. Na Međunarodnom sudu sam nadmoćno dobio taj slučaj, praktično zabranjujući Owen-Stoltenbergov plan jer je bio genocidan. Nakon toga vratio sam se u Ženevu kako bih se opet sastao s bosanskom delegacijom koja je još bila tamo i tada sam im rekao da je vrijeme da tužimo Veliku Britaniju. Oni su bili najgori… Morali smo to uraditi kako bismo pokušali da zaustavimo dalje cijepanje BiH i kako bi pokušali da ukinemo embargo na oružje. Naposljetku, tadašnji predsjednik Alija Izetbegović me je ovlastio da tužim Veliku Britaniju.

Ipak, to se nikad nije desilo…

Sve je bilo spremno za saslušanje na Međunarodnom sudu, na kojem sam Britaniju optužio za pomaganje u genocidu protiv stanovnika BiH, međutim, britanska Vlada je zaprijetila bosanskoj da će oni presjeći sav dovoz hrane u Bosnu i Hercegovinu ako meni bude dopušteno da ih tužim. U to vrijeme, hrana je uvožena preko vojne baze pod kontrolom Amerikanaca do Sarajevskog aerodroma, koji je bio pod kontrolom britanskih i francuskih trupa. Pod tim okolnostima i imajući u vidu da je to bila izuzetno teška zima 1993. godine, bosanska Vlada je bila primorana da povuče tužbu protiv Britanije. Kada sam povlačio tužbu, rekao sam Međunarodnom sudu da je to učinjeno pod prijetnjama i da BiH zadržava pravo da tuži Veliku Britaniju u budućnosti. Tako, ako BiH ikada odluči da tuži Veliku Britaniju, ona to i dalje može napraviti.

Žestoko ste se borili i protiv usvajanja Vašingtonskog sporazuma, kao i kasnijih deklaracija, za koje tvrdite da su vodile upornom cijepanju BiH. Šta se tu sve predlagalo? 

A zatim je Holbrooke došao sa Vašingtonskim sporazumom, koji je bio napravljen tako da BiH podijeli na dva, umjesto na tri dijela. Napisao sam memorandum bosanskoj Vladi i Parlamentu objašnjavajući im posljedice Holbrookeovog plana. Uradio sam sve što je bilo u mojoj moći da to zaustavim i neprestano sam pokušavao ubijediti bosanske vlasti da mi daju ovlaštenje da se vratim na Međunarodni sud da zaustavim masakr u Srebrenici i Žepi, ali oni mi nisu dali ovlasti za to. Ne možete ni zamisliti koliko sam se trudio da dobijem i ovlaštenje neke od stranih vlada kako bi se zaustavio masakr u Sarebrenici i Žepi, ali nisam dospio nigdje. Onda su pale Srebrenica, pa Žepa… Zatim su uslijedile Njujorška deklaracija, pa ženevske deklaracije, a sve su bile usmjerene ka cijepanju BiH. Da je usvojen prvi nacrt Dejtonskog sporazuma kojeg je Holbrooke dao bosanskoj delegaciji, to bi značio de jure cijepanje Republike BiH na dvije mini-države koje nikako ne bi mogle preživjeti. BiH bi najvjerovatnije bila uništena kao država, a ove dvije male države zvale bi se Federacija i Republika Srpska. Na tu činjenicu sam ukazao delegaciji BiH i oni su odbili nacrt.

Na kraju, BiH je ipak podijeljena na dvije cjeline – ne fizički, ali da suštinski?

Šta se dogodilo u Dejtonu na pregovorima na kojima ja, inače, nisam učestvovao? Dogodilo se to da je Republika BiH de factorascijepljena na te dvije državice, za koje je u to doba čak i Pentagon priznao da će time otpočeti postepeni raspad BiH koji će trajati oko 15 godina – sve dok cilj ne bude postignut. Po mom mišljenju, Dejtonski ustav je u potpunosti neustavan. Bio je nametnut bosanskoj strani. U tom trenutku nisam mogao više ništa napraviti, kad je Dejton neustavno implementiran. U to vrijeme ja sam pro bono zastupao organizaciju Majke Srebrenice i Podrinja i pokrenuo proces na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, najzad ubijedivši Carlu del Ponteda optuži Miloševića za svaki zločin sadržan u statutu ICTY-ja, kao i za dvije tačke optužbe za genocid: jedna se odnosila na genocid u cijeloj BiH, a druga na genocid u Srebrenici. Njemu je zbog toga suđeno na ICTY-ju. I upravo kad je Milošević pred sudom trebao ispričati sve o svojim privatnim vezama sa svim tim međunarodnim liderima – Vanceom, Owenom, Stoltenbergom, Clintonom i svim ostalim – umro je i sa sobom u grob odnio sve tajne. Ja sam pratio situaciju, nadajući se da će on otkriti da je od svih ovih međunarodnih političara dobio odobrenje za provođenje svog genocidnog plana, kako bih mogao tu činjenicu iskoristiti u procesu u ime organizacije Majke Srebrenice i Podrinja. Međutim, nažalost, to nije bio slučaj, ali ja i dalje pratim procese protiv Karadžića i Mladića da vidim kakvi će dokazi izaći na vidjelo. Karadžić i Mladić znaju previše, a Milošević je znao sve. I da nije umro, otkrio bi sve.

Da li nam možete ukazati na još neke specifičnosti po kojima su se međusobno razlikovali svi ovi tzv. mirovni planovi?

Vance-Owenov plan je u osnovi bio napravljen tako da mu je cilj bio da u potpunosti paralizira RBiH kao državu. Ovaj plan bio je napravljen na osnovu plana koji je Vance bio napravio za Liban, koji je u to vrijeme bio u građanskom ratu, i taj plan se nije pokazao uspješnim. Ipak, Vance-Owen ne bi tehnički uništio Republiku BiH. Okvir države bi ostao, ali bi vlada bila potpuno paralizirana, tako da ne bi mogla ništa napraviti. Kada sam otišao na Međunarodni sud nakon toga, izraelski advokat koji je zastupao Jugoslaviju – jer su tada odnosi Jugoslavije tj. Srbije i Izraela bili, a i danas su, izuzetno bliski – Shabtai Rosenne je zastupao tezu da je Vance-Owenov plan praktički stavio tačku na postojanje Republike BiH i da zbog toga nema pravnog osnova za tužbu, jer ona ne postoji kao država. Moj argument je bio da je Vance-Owenov plan, zapravo, predstavljao internu reorganizaciju Bosne i da je nije uništio kao državu. Ja sam tada bio ambasador RBiH na Međunarodnom sudu, sa akreditivima koje imaju ambasadori. Međunarodni sud se u potpunosti složio sa mnom i odbacio argument da nas je Vance-Owenov plan uništio kao državu. Ali šta se desilo kada je Karadžić odbacio Vance-Owenov plan, a Evropljani su odbacili prijedloge Clintona iWarrena Christophera da se treba preći na princip „lift and strike“, što je Clinton obećao u svojoj kampanji kako bi ponovo bio izabran za predsjednika? Tada su svi jednostavno odlučili – u redu, onda ćemo se otarasiti BiH. To je bilo ono što su zaključili. To je bila zajednička odluka Clintona, Evropske unije, Ujedinjenih nacija… Tada su došli do Owen-Stoltenbergovog plana.

Na koji način su svi ovi mirovni planovi išli na uništenje BiH kao države?

Vance je bio svjestan da je taj projekat genocidan i zbog toga je podnio ostavku. Owen, bivši britanski ministar vanjskih poslova, preuzeo je sve. Znate, Britanci su navikli na to da istrebljuju ljude, da ih dijele i to njima ne smeta. Napravili su to u Palestini, Irskoj, Indiji, a tada su planirali da to urade i u Bosni. Owen je mislio da bi mu to moglo donijeti Nobelovu nagradu za mir, pa je regrutovao Stoltenberga iz Norveške. Ja sam dobio kopiju plana Owen-Stoltenberg, koji je procurio preko State Departmenta, a do mene je došao preko ljudi koji su snažno podržavali BiH i koji su se snažno borili protiv onog šta je Christopher namjeravao učiniti. Kada pročitate taj dokument, shvatite da je on gori od Vance-Owenovog plana. Za razliku od Vance-Owenovog plana, Owen-Stoltenbergov plan je imao namjeru uništiti Bosnu kao državu u potpunosti i rascijepiti je na tri male države. Bilo je jasno da ove tri male državice nikad ne bi preživjele. Osim toga, Owen-Stoltenberg bi ukinuo članstvo BiH u UN. Zapravo, njihovi advokati su mi ovo priznali – imam za to dokumentovani dokaz na Međunarodnom sudu i imam svjedoke – znali su da jedino što drži BiH u životu jeste članstvo u UN, koje smo dobili u maju 1992. Da smo izgubili to članstvo, sudbina bi nam bila ista kao i Jevreja 1939. Željeli su nam uništiti državnost. A prema procjeni State Departmenta, da se rat nastavio, još 1,5 do dva miliona Bosanaca bilo bi podvrgnuto etničkom čišćenju. Zapravo, cijela Bosna bi se pretvorila u Srebrenicu. To bi se dogodilo… Tada je i Franjo Tuđman, nakon sastanka s Miloševićem u Karađorđevu, vodio svoj rat protiv Bosne. On je dao naredbu HVO-u da uđe u rat, kao što je i hrvatsku vojsku poslao da napadne Bosnu. Oko 5.000 hrvatskih trupa, zajedno s HVO-om, napale su Bosnu. Na suđenju generalu HVO-a Blaškiću pred Međunarodnim sudu za zločine u bivšoj Jugoslaviji, na kojem sam ja učestvovao kao svjedok-ekspert, tužilaštvo je iznijelo da je Vance-Owenov plan bio zeleno svjetlo za Tuđmana da napadne Bosnu. Kada se to dogodilo, neprekidno sam od Predsjedništva tražio da tužimo Hrvatsku na Međunarodnom sudu, ali nikad nisam dobio odobrenje. Ne znam zašto, ali nisam. U proljeće 1993. vodio se rat na dva fronta, s Jugoslavijom na jednoj strani i Hrvatskom na drugoj. Kad se pojavio Owen-Stoltenbergov plan – koji je bio dizajniran tako da pola BiH, koliko su već imali, pripadne Jugoslaviji, da Herceg-Bosna pripadne Tuđmanu i Hrvatskoj, a da muslimanska državica koja bi ostala bude ubrzo izbrisana – otišao sam u sjedište UN-a, gdje sam proveo cijeli dan objašnjavajući situaciju ambasadorima, nadajući se da će me čuti. Tada sam se susreo i sa svim nesvrstanim članovima Vijeća sigurnosti i objasnio im šta se dešava, jer njima su lagali pravnici UN-a. Pravnici UN-a su napustili i iznevjerili svaki princip Ujedinjenih nacija. Morate razumjeti, barem u vrijeme Owen-Stoltenbergovog plana, cijela UN birokratija i svi njihovi pravnici bili su protiv Bosne, oni bi je bili uništili samo da su mogli. Isto je i sa Evropskom unijom i njihovim pravnicima – ni njima se nije moglo vjerovati.

Rekli ste da je Vašingtonski sporazum, i prije sporazuma u Daytonu, u sebi sadržavao odredbe kojima bi BiH bila podijeljena de facto? Da li je već u Vašingtonskom sporazumu BiH bila podijeljena po principu 51:49?

Da. Vašingtonski sporazum napravili su američki pravnici na engleskom, a prijašnje dokumente bili su napravili pravnici UN-a. Napravio sam memorandum o Vašingtonskom sporazumu za Parlament Republike BiH. Parlamentu RBiH sam objasnio da je Holbrooke, kao kreator tog sporazuma, odlučio da Bosnu ne rascijepi na tri državice, nego da je podijeli na dvije državice. Jednu je nazvao Federacija, a drugu Republika Srpska. To je bila njegova ideja. U vrijeme Vašingtonskog sporazuma, to je bio mart 1994. godine, ljudi iz Pentagona su rekli „da je ono šta se zapravo događa jeste cijepanje Bosne u slow-motionu, za šta će trebati oko 15 godina“. Cilj je bio stvoriti državu koja nema šansu da opstane i koja će se najzad raspasti i podijeliti između Jugoslavije i Hrvatske. Ja sam otpušten s mjesta ambasadora na Međunarodnom sudu neposredno prije Vašingtonskog sporazuma, tako da su, pravno, moje ruke bile svezane. U to vrijeme, ja nisam imao pravnu moć da zaustavim potpisivanje tog sporazuma. Ja sam se trudio da UN i Evropljani ne podijele Bosnu, i zato su Britanci zahtijevali da me se otpusti. Koristio bih sve moći koje sam imao kao advokat koji je zastupao Bosnu na Međunarodnom sudu. Zato su oni izvršili pritisak na bh. vlasti, zaprijetivši im time da će umrijeti od gladi… Ali, kad pročitate Vašingtonski sporazum, jasno je da ga je napravio Holbrooke, koji je u Bosnu došao odmah nakon masakra na Markalama. Dotad je Clinton postao svjestan toga da Evropljani ne mogu razdijeliti Bosnu i da je se ne mogu riješiti, i shvatio je da će on lično to morati da uradi. Zato je tamo poslao Holbrookea, koji je cijeli ‘show’ preuzeo od Owena, Stoltenberga, UN-a i Evropljana.

Ovdje ljudi Clintona i SAD slave kao spasitelje BiH, kao nekoga ko je zaustavio podjelu BiH. Ipak, Vi kažete da su oni također bili uključeni u proces podjele BiH?

Tako je. Holbrookeov plan nije bio tako loš kao Owen-Stoltenbergov, ali bio je dizajniran tako da za otprilike 15 godina Tuđman i Milošević dobiju Bosnu. Plan je bio da se stvori država koja ne funkcioniše, vlast koja ne funkcioniše i koja će se srušiti i propasti, tako da će podjela biti izvršena mirno. To je bio Holbrookeov plan.

Da li su u Vašingtonskom sporazumu SAD dale ikakvu garanciju da se Bosna ne može raspasti po međunarodnom pravu?

Nigdje nisu postojale pismene garancije. Postojala je rezolucija Vijeća sigurnosti koja je potvrđivala teritorijalni integritet BiH, ali to ništa nije značilo, jer je Vijeće sigurnosti odbilo da je primijeni. Isto kao što su odbili primijeniti i dvije sudske presude koje sam ja dobio. Oni su žrtvi nametnuli embargo na oružje, Armija BiH ne može braniti Bosnu. Nisu postojale garancije ni za što.

A kako stoje stvari sa Dejtonskim sporazumom, koji ipak jeste međunarodni ugovor? Da li on predstavlja garanciju za očuvanje BiH? Štiti li on BiH od agresije i unutrašnjeg raspada?

To je tačno u smislu da on danas može spriječiti invaziju Srbije i Hrvatske, ali je dizajniran tako da državu i vlast postavi na način da one ne funkcionišu. On dopušta unutrašnju disoluciju. Također, treba obratiti pažnju na tajming. Kao što sam rekao, u vrijeme vašingtonskih pregovora Pentagon je rekao da će za lagani raspad BiH trebati oko 15 godina. Petnaest godina nakon Dejtona, 2010. godine, održani su opšti izbori u BiH. Šta se dogodilo nakon tih izbora? Četrnaest mjeseci nije bila uspostavljena vlast. To je tačno ono što su Pentagon, Holbrooke i američka vlada planirali. Raspad vlasti došao je na vrijeme, baš u periodu kad je i planiran. Dejton je napravljen tako da olakša taj proces, da pomogne dezintegraciju i disoluciju države, a ne da bude garancija da do raspada nikad neće doći. Ipak, on štiti Bosnu od napada Srbije i Hrvatske. U osnovi, plan je bio da će građani u jednom trenutku dići ruke od Bosne i reći: „Očigledno je da ovo ne funkcioniše“.

Da li smatrate da je Dejtonski sporazum značio konačan kraj Republike Bosne i Hercegovine i njenog Ustava?

Ustav Republike BiH za koji sam se ja borio kao advokat nikad validno nije ukinut i po zakonu još uvijek postoji. Mi smo pokušali vratiti Ustav Republike BiH u općini Srebrenica i u Podrinju. Zahvaljujući njihovom Vijeću, sakupili smo tamo i glasove kako bi Ustav RBiH ponovo zaživio u ovom području. Ali dogodilo se to da je Tihićotišao tamo i izvršio snažan pritisak na ljude iz SDA da glasaju protiv. Silajdžić je također otišao tamo i snažno pritisnuo ljude iz SBiH da glasaju protiv toga. Kad je na red došlo glasanje, izgubili smo. Znači, pokušali smo oživjeti Ustav Republike BiH, ali nismo uspjeli. Nedavno su na moj račun stigle optužbe od strane pojedinaca iz bosanskohercegovačke dijaspore da sam navodno odustao od odbrane Ustava Republike BiH i da sam zbog toga ja izdao Republiku BiH. Ovom prilikom moram da istaknem da bh. vlasti meni nikad nisu uplatile ni cent za posao koji sam napravio. Zapravo, to me je koštalo 30.000 dolara, koje sam ja dao iz svog džepa kako bih dobio one dvije sudske presude za Bosnu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Kada sam pitao bh. dijasporu u SAD da mi pomognu da prikupim te novce, oni nisu sakupili niti jedan cent. Na kraju je Bosanka, koja živi u Kanadi, stavila hipoteku na svoju kuću kako bi platila ovaj dug. Ali, kada je u pitanju Ustav RBiH, šta je alternativa sada? Možemo li pokušati da ponovo vratimo taj Ustav? Ili treba da se okrenemo nečemu drugome?

U posljenjih nekoliko godina neprekidno se govori o potrebi da se provede reforma Dejtonskog ustava putem amandmana – od Aprilskog paketa ustavnih amandmana, do amandmana vezanih za Slučaj Sejdić-Finci. Da li je moguće Dejton poboljšati pomoću amandmana?  

Jasno je da nova vlast, Lagumdžija i Tihić, žele da se vrate na Aprilski paket, što je zapravo nastavak dejtonskog genocida. Nema šanse da Dejton na bilo koji način može biti poboljšan, jer Dejton je dizajniran tako da se riješi BiH kao države. Zato ga je Holbrooke postavio na takav način. Šta ga više pokušavate promijeniti amandmanima, bit će još gori. To je genocidni dokument. Takav je slučaj i s amandmanom za Brčko. Ja sam Silajdžiću savjetovao da ne glasa za taj amandman, ali on ipak jeste. Čak je i Tihić kasnije rekao: Dodik je dobio Brčko. Jednostavno, ne možete nastaviti da radite u okvirima Dejtona jer je on napravljen tako da uništi Bosnu. To nas dovodi do Aprilskog paketa. U jesen 2005. godine, SDA me je zamolila da pogledam nacrt Aprilskog paketa, jer je Tihić tada trebao ići u State Department. Iako sam Tihića savjetovao da ni slučajno ne prihvati ovaj paket, na moje iznenađenje, on ga je prihvatio. Na kraju je ispalo da je Aprilski paket naposljetku pao zahvaljujući Stranci za BiH, na osnovu čega je ona i dobila izbore.

Tihić i Lagumžija više od pet godina ponavljaju da je za BiH veliki gubitak to što nije usvojen Aprilski paket. Mnogi su to mišljenje prihvatili, iako gotovo niko nije vidio Aprilski paket, jer zapravo nikada nije bio prezentiran javnosti, nego samo najužem krugu stranačkih lidera. Šta je zapravo Aprilski paket i zašto, prema Vašem mišljenju, on nikada ne bi smio biti usvojen?

Da je usvojen Aprilski paket, Republika Srpska bi dobila veće nadležnosti i moć u odnosu na centralnu vlast u Sarajevu, nego što sada ima. U Aprilskom paketu stoji da Parlament BiH treba jednostavno da bude raspušten ukoliko Vijeće ministara ne bude izabrano nakon tri kruga glasanja. Tu nema nikakve odredbe kako i kada Parlament može ponovo da bude uspostavljen. A tada nema ni Predsjedništva, jer prema Aprilskom paketu i ono treba da bude izabrano indirektno, u Parlamentu. I tada svu vlast dobija Republika Srpska i više ne postoji nikakva centralna vlast. Aprilski paket bio bi naredni korak ka konačnoj disoluciji BiH. Aprilski paket sam dobio na engleskom jeziku i mislim da nikad nije ni preveden na bosanski jezik. Ja sam doslovno bio šokiran kada sam čuo da je Tihić prihvatio ovaj plan State Departmenta. Zbog te činjenice bio sam primoran pokrenuti vlastitu kampanju protiv usvajanja Aprilskog paketa, jer su ga napravili pravnici State Departmenta koji su izradili i Vašingtonski sporazum i Dejton. Koga oni zavaravaju? Sutradan, nakon glasanja o Aprilskom paketu, vidio sam da dva člana SDA nisu poslušala Tihićeve naredbe i ipak su glasala protiv. Pogledajte, čak i bez Aprilskog paketa BiH je bila 14 mjeseci bez vlasti. Zamislite da je usvojen, BiH ne bi imala ni Parlament ni Predsjedništvo! Svu moć bi imala Republika Srpska. Oni bi jednostavno proglasili nezavisnost i priključili se Srbiji. Nisam nikad bio na Drini, ali ako sam dobro razumio ono što sam pročitao, tamo nema prave granice. To je tako Holbrooke postavio. Zato je on žrtvovao Srebrenicu i Žepu, kako bi se Srbija graničila sa RS na cijelom tom potezu. Amandman za Brčko također im je dao Brčko. Da su zaista bili ozbiljni u namjeri da RS ne postane nezavisna i da se ne pridruži Srbiji, nikada im ne bi dali Brčko. RS bi onda bila prerezana na dva dijela i bila bi primorana da se pridruži ostatku Bosne. Dejton je mašinerija genocida i smrti za Bosnu. Ne možete se petljati s Dejtonom i Aprilskim paketom, potreban vam je potpuno novi ustav.

Kako bi, prema Vašem mišljenju, trebalo da izgleda taj novi ustav, kada bi postojala politička volja volja za njegovo usvajanje?

Ja sam kao primjer predložio Ustav SAD koji je nastao u Filadelfiji. Jer, SAD su imale Ustav prije našeg rata za nezavisnost, ali on nije funkcionisao. Centralna vlada prema njemu nije imala nikakve ovlasti. Imali ste 12 poludržavica i vladu koja nije imala nikakvu moć. Zato su se svi okupili u Filadelfiji i izradili novi Ustav za koji su mislili da će pružiti efikasniju centralnu vlast. Kao rezultat, nakon nekoliko mjeseci rada u tajnosti, izrađen je novi Ustav, Ustav koji i dalje živi. Ja njega uzimam kao primjer koji bi Bosna trebalo da slijedi. Treba organizovati ustavnu konvenciju za čitavu Bosnu, okupiti sve političke partije, eksperte, predstavnike civilnog društva. I umjesto da neko sa strane daje nacrt, treba pretresti član po član budućeg ustava. Američki ustav bi se tu trebao koristiti samo kao primjer, ne kao model. Bio bi to težak proces, ali bi se isplatio. I ako to uradite i kažete Amerikancima da ste samo slijedili njihov primjer – kako će oni na to moći uložiti prigovor?

Nakon 14 mjeseci, BiH je konačno dobila Vijeće ministara. Uprkos tome, neki misle da je konačni raspad BiH već počeo. Šta Vi mislite o tome – hoće li BiH, ipak, preživjeti?

Kao što sam istaknuo, predviđanje SAD bilo je da će Bosna nakon Dejtona živjeti još 15 godina. Baš na posljednje izbore napunilo se tih 15 godina i vidjeli smo šta se dogodilo – 14 mjeseci nije mogla biti formirana vlast. Na sreću, naposljetku ste uspjeli formirati Vijeće ministara. To je dobra strana. Ali 14 mjeseci pred vašim očima država se urušavala. Ja sam došao s alternativom, nadam se da bi je i gospodin Dodik shvatio i prihvatio – jer zašto bi on postao marioneta Borisa Tadića? Kada bi se pridružio Srbiji, bio bi mala riba u velikom jezeru. On može ostati u BiH i biti velika riba u jezeru srednje veličine i u nezavisnoj državi. Nikad nisam upoznao Dodika, ali ja bih radije to prihvatio, nego išao lizati Tadićeve cipele. Treba to uraditi, jer u suprotnom – država će nastaviti da se raspada kako je Holbrooke i planirao.

(DEPO PORTAL)