Fra Ivo Marković: KRIŽ NAD MOSTAROM JE PORUKA MUSLIMANIMA DA NISU DOBRODOŠLI

Povezani članci

• Ozren Kebo tvrdi: Facebook je javna nudistička plaža
• Čovjek koji je spasio svijet
• Poseta delegacije Novog pokreta BiH – Potpisivanje sporazuma o regionalnoj saradnji
• Nikola Vučić: Studenti u nacionalističkom loncu
• Pripadnost mormonskoj zajednici stavlja mnoge upitnike nad Romneya
• Hvala Neli Sršen! Ništa, i drugi put…

Upravo je bilo impresivno kako su katoličke propovijedi i islamske  hutbe bile natopljene vjerom i mirovnim nabojem; katoličke odjekom II. vatikanskog sabora, a islamske nekom vrstom prosvjetiteljskog buđenja i dokazivanja da je islam ravnopravna evropska duhovnost. Pravoslavne su se izrazito razlikovale, bile su pune bijega u sliku — primjerice, govori se o Izlasku izraelskog naroda iz Egipta i zaključuje: današnji Izrael je srpski narod, a Misir (Egipat) je zapadni svijet, — te prevlast nacionalne nad religioznom porukom: „Zato i ti, dragi verniče, kada ti se rodi dete, šani mu u kolevku, ti si Srbin.“ Takvoga nacionalnoga patosa u katoličkim propovijedima i islamskim hutbama uistinu nije bilo…..Ne, nijedna se velika vjerska zajednica, ni pravoslavna, ni katolička ni islamska, nisu oslobodile nacionalističkog zagrljaja, u njima je jači odjek nacionalne krvi i tla nego odjek objave i osjećaj Božje prisutnosti, još uvijek ne vide grijeh vlastitog naroda i ne osjećaju sućut za tuđu žrtvu….. Ne, Međureligijsko vijeće je zapravo licemjerno vijeće, ne bi ga sami vjerski vođe nikada osnovali da nije bilo pritiska i pomoći Svjetske konferencije religija za mir. Ako analizirate što oni urade, naći ćete da su to sve inicijative pojedinih nevladinih organizacija koje ih guraju da nešto urade. Jedino što dobro urade je što se povremeno zajedno nađu, slikaju i pišu prazna priopćenja puna velikih riječi, a zapravo uopće ne promoviraju dijalog i međuvjersko razumijevanje nego jedan drugome garantiraju izolaciju vlastite zajednice i koče civilno društvo koje na tome puno više radi……Nikada Srpska pravoslavna crkva sama ne bi uklonila nijednog svoga ne-vjerodostojnika da nije na to prisiljena od javnosti ili pravosuđa zato što ti velikodostojnici o sebi misle da su nebeski i božanski izabranici, nepogrešivi, a razni Vasilije, Amfilohije, Pahomije, Filareti sa svojim sabranim nedjelima za njih su samo ljudi sa svojim slabostima, eto imaju slabosti, vole vlast, oružje i pare, mlade momke i cure, tu slabost treba skriti da ne sablažnjava i njih zaštititi, a Bog će oprostiti…….Vidite što se sada događa u BiH, upravo basnoslovno, bosanski sanader Radončić dolazi za ministra policije očito da zaustavi istrage protiv sebe i jarana Dodika, Lagumdžije, Čovića i sličnih. Oni znaju da se u EU ulazi s njima u zatvorima i zato izmiču početku pregovora dok ne zataškaju i legaliziraju pljačku…..

Uvaženi fra Ivo! Jesu li i koliko vjerske zajednice na prostorima bivše Jugoslavije bile (i ostale) bitan činilac događaja ranih 90-tih, u krvavim ratovima i nakon njih?

Fra Ivo: Imam nešto posve konkretnih podataka. Tamo od 1984. godine počeli smo u okviru predmeta Homiletika na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu povremeno snimati propovijedi svećenika i sveštenika, odnosno hutbe imama. Upravo je bilo impresivno kako su katoličke propovijedi i islamske hutbe bile natopljene vjerom i mirovnim nabojem; katoličke odjekom II. vatikanskog sabora, a islamske nekom vrstom prosvjetiteljskog buđenja i dokazivanja da je islam ravnopravna evropska duhovnost. Pravoslavne su se izrazito razlikovale, bile su pune bijega u sliku — primjerice, govori se o Izlasku izraelskog naroda iz Egipta i zaključuje: današnji Izrael je srpski narod, a Misir (Egipat) je zapadni svijet, — te prevlast nacionalne nad religioznom porukom: „Zato i ti, dragi verniče, kada ti se rodi dete, šani mu u kolevku, ti si Srbin.“ Takvoga nacionalnoga patosa u katoličkim propovijedima i islamskim hutbama uistinu nije bilo. Nacionalistički naboj započeo je u 1980-im među Srbima i struktura Srpske pravoslavne crkve upotrijebljena je za podizanje nacionalne svijesti i strasti, nosane su kosti cara Lazara po crkvama, na vjerskim slavljima počela je nacionalna mobilizacija i promocija nacionalnih vođa. Tek početkom 1990-ih, konkretno nakon 14. izvanrednog kongresa i raspada SKJ, kada se počinju formirati političke stranke, hrvatski i bošnjački nacionalni vođe na sličan način kao Srbi uzimaju strukturu Katoličke crkve, odnosno Islamske zajednice, za mobilizaciju i organizaciju nacionalnih stranaka. Tako je započela instrumentalizacija vjere i religije za potrebe nacionalne politike, kasnije za srpsku agresiju, odnosno hrvatsku i bošnjačku obranu i međusobni rat ili agresiju. Vjera i religija, Bog i sve svetinje, postali su sredstva rata i nacionalne politike, oružja, uz obilat pristanak i suradnju vođa religijskih zajednica. Još uvijek nacionalne stranke potrošački troše Boga, vjeru i vjerske zajednice za svoje dekadentne političke potrebe. Sadašnje propovijedi i hutbe to obilato svjedoče jer su prepune bijega sa zahtjevne religijske duhovnosti u nacionalnu stihiju.

 Počinjeni su mnogi zločini, posebno u BiH, “u ime vjere”. Da li su se vjerske zajednice ogradile od toga i koja od njih, eventualno, prednjači u tvrdom stavu da se nije ogradila niti navješćuje da će to u skoro vrijeme učiniti?

Fra Ivo: Ne, nijedna se velika vjerska zajednica, ni pravoslavna, ni katolička ni islamska, nisu oslobodile nacionalističkog zagrljaja, u njima je jači odjek nacionalne krvi i tla nego odjek objave i osjećaj Božje prisutnosti, još uvijek ne vide grijeh vlastitog naroda i ne osjećaju sućut za tuđu žrtvu. Tek iznimno nađe se koji pojedinac iz suprastruktura biskupa, episkopa i muftija, nešto češće među intelektualcima, zato normalno pada identifikacija s vjerskom zajednicom u vjernika, tu identifikaciju preuzima nacionalna zajednica, ta je identifikacija puno manja nego što pokazuju istraživanja jednostavno zato što ljudi nemaju drugoga kulturnoga i uopće duhovnoga identifikacijskog prostora.

 Postoji takozvano Međureligijsko vijeće u našoj zemlji. Da li su i koliko, eventualno, ti dijalozi u sklopu Vijeća iskreni i svrsishodni? Bave li se oni suštinom?

Fra Ivo: Ne, Međureligijsko vijeće je zapravo licemjerno vijeće, ne bi ga sami vjerski vođe nikada osnovali da nije bilo pritiska i pomoći Svjetske konferencije religija za mir. Ako analizirate što oni urade, naći ćete da su to sve inicijative pojedinih nevladinih organizacija koje ih guraju da nešto urade. Jedino što dobro urade je što se povremeno zajedno nađu, slikaju i pišu prazna priopćenja puna velikih riječi, a zapravo uopće ne promoviraju dijalog i međuvjersko razumijevanje nego jedan drugome garantiraju izolaciju vlastite zajednice i koče civilno društvo koje na tome puno više radi. Pogledaju li se suvremeni trendovi i potrebe za međuvjerskim i međukulturnim razumijevanjem, inkulturacijom, za pročišćenjem misionarizma od kolonijalističkih i imperijalističkih ideologija, za ponovnim nadahnućem vjere iz objave u odnosu na bližnjega, drugoga i drugačijega, onda se tek vidi kako je misija toga vijeća zapravo opstruktivna. A pogotovu pogledaju li se projekti koje s područja međureligijskog dijaloga i razumijevanja izvodi akademska zajednica i nevladine organizacije često uz osporavanje naših tradicionalnih religija i Međureligijskog vijeća, te uzme li se u obzir religijsko šurovanje s nacionalizmom i zatvorenim ideologijama, onda se tek vidi opravdanost tvrdnje s početka odgovora da je Međureligijsko vijeće zapravo licemjerno.

Aktuelno je takozvano penzionisanje vladike Vasilija Kačavende. Potresne su mnoge priče koje se dotiču tog visokorangiranog dužnosnika SPC. Da li se, po Vašem viđenju, SPC zaista odlučila dublje upustiti u rješavanje nekih problema koji opterećuju istu i ruše njen ugled u društvu (pa i šire), ili se radi samo u površinskom struganju, kako neki analitičari pretpostavljaju?

Fra Ivo: Nikada Srpska pravoslavna crkva sama ne bi uklonila nijednog svoga ne-vjerodostojnika da nije na to prisiljena od javnosti ili pravosuđa zato što ti velikodostojnici o sebi misle da su nebeski i božanski izabranici, nepogrešivi, a razni Vasilije, Amfilohije, Pahomije, Filareti sa svojim sabranim nedjelima za njih su samo ljudi sa svojim slabostima, eto imaju slabosti, vole vlast, oružje i pare, mlade momke i cure, tu slabost treba skriti da ne sablažnjava i njih zaštititi, a Bog će oprostiti. Oni su u toj deformiranoj svijesti stupovi toga sustava, odani poslušnici i poltroni, a grešnici su samo oni koji proročki otkrivaju istinu, koji kritički misle, oni su neposlušni jer podrivaju sustav. Takvi moćnici su osudili i ubili samoga Isusa i sada bi isto učinili kada bi došao.

Da li su se sa problemima pedofilije u vlastitim redovima svrsishodnije uhvatile u koštac Katolička crkva i Islamska zajednica u BiH?

Fra Ivo: Ne, još taj proces raskrinkavanja klerikalne pedofilije nije odjeknuo u Bosni i Hercegovini kao u SAD i Evropi. Važno je znati što je bitno u klerikalnoj pedofiliji koja je potresla i otrijeznila Katolička crkvu praktički neusporedivo i sa čime u njezinoj povijesti. Nisu katolički svećenici skloniji pedofiliji od drugih zvanja, nije celibat uzrok pedofilije, to su pogrešni zaključci ili senzacionalizmi. Naprotiv, pouzdana istraživanja pokazuju da su katolički svećenici i klerici discipliniraniji od drugih zvanja i u pedofiliji, primjerice više je pedofila među učiteljima, ali su učitelji kažnjavani i automatski isključivani iz toga zvanja, a svećenike pedofile štitila je moćna Crkva, radi vlastita ugleda nije dopuštala da budu zakonski kažnjavani, samo su premještani, pa im je tako bilo omogućeno da svoja zlodjela izvode desetcima godina uz monstruozna seksualna zlostavljanja nedoraslih žrtava neusporedivo i s jednim drugim zvanjem. Dakle, razlog za pedofiliju u Katoličkoj crkvi je strukturalna institucionalna neprilagođen1ost crkvenih struktura suvremenom obliku društva, Crkva ne uklapa ni u jedan suvremeni sustav: ni u sudski, ni u financijski, ni u demokratski. Pritisak javnosti i sudstva razobličio je tu klerikalnu deformaciju u SAD i Evropi, a opravdano je zaključiti da u nas još nije sazrelo vrijeme za to, nemamo zrelu javnost i neovisno i profesionalno sudstvo. U Hrvatskoj je bilo nešto odjeka, nekolicina pedofila svećenika zaglavila je u zatvoru, a u BiH i Srbiji u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi poznato mi je nekoliko slučajeva da su žrtve pokušale progovoriti o zlostavljanju, ali ih je moćni aparat religije ušutkao, proglasio luđacima i debelim vezama uklonio iz javnosti, čak se govori i o likvidacijama žrtvi, to su sve priče koje treba provjeriti. Ono čime raspolaže odvjetnik Duško Tomić zaslužuje da se temeljito istraži, naša javnost je svjedok kako je reis Cerić uzeo u zaštitu imama iz Gluhe Bukovice, a ne žrtvu, sigurno to nije jedini slučaj.

Da li su vjerski službenici, a pogotovo vjerski velikodostojnici, u najkonkretnijem smislu zaštićeniji od dejstva pravne države od ostalih – “običnih” građana BiH, neovisno od toga jesu li počinili neko prekršajno ili krivično djelo, ili nisu?

Fra Ivo: Pa to je bit problema što su klerici nedohvatljivi mehanizmima pravne države. Religije su izdvojena specifična društva u društvu-državi. Trebalo bi da za njih vrijede zakoni kao za sve članove društva, ali religija svoj kler pretvara u magične nadljude koji imaju nebeske ovlasti, znanja i moći, oni su činovnici religije-firme koja izdaje ulaznice u raj i ima ključeve kraljevstva nebeskoga. Kad klerikalac iskorakne iz svoga kreveta, on navuče otmjenu krinku koja aureolom okružuje njegovu glavu i to je sav njegov horizont. Ljudi podliježu tim mitovima što klericima daje neizmjernu moć, a silovanja i seksualna zlostavljanja zapravo su uvelike više stvar moći nego seksualnosti. Postprosvjetiteljska društva demitologizirala su kler, a BiH i Srbija su još daleko od toga, tu je kler u sprezi s nacionalistima prisutan i svim sferama društva i normalno koristi tu moć gdje može. Demokracija u nas mora sazreti da prisili sve razine društva, osobito religije, da uklope i funkcioniraju u okvirima zakonske regulative, a ne da imaju svoj feudalni financijski sustav izvan redovita financijskog sustava, da se ne prikriva kada pijani svećenik, sveštenik ili imam izazovu udes, da se raskrinkaju svi klerikalni otuđeni centri moći, zloporaba religije u politici itd.

Javno ste prozivali biskupa Perića. Hoćete li i za naše čitatelje reći šta mu naročito spočitavate?

Fra Ivo: Konkretno križ nad Mostarom i toranj franjevačke crkve u Mostaru nisu znakovi koji upućuju na transcendenciju i Boga, nego poruka muslimanima da nisu dobrodošli u Mostaru, to je nespojivo s Radosnom viješću Isusa Krista, a biskup Perić najodgovorniji je za tu sablazan. Ispod toga križa i tornja licemjeran je svaki dijalog i međureligijsko razumijevanje. U Perićevoj biskupiji najsabližnjiviji je tzv. hercegovački slučaj praktički ekskomuniciranih franjevaca, čime biskup Perić pokazuje da je autoritarni i militantni autarh koji neće ni da čuje za rješenje sukoba. U jednom članku u svome glasilu Crkva na kamenu upućen mladomisnicima biskup Perić zagovara slijepu poslušnost koja isključuje savjest i slobodu i očito je da je po toj antropologiji bliži Ponciju Pilatu, sinagogalnim velikim svećenicima i diktatorskim društvima, nego evanđelju Isusa Krista.

A šta ste spočitavali sada već bivšem reisu-l-ulemi Mustafi efendiji Ceriću?

Fra Ivo: Imao bih toga puno reći, no on sada odlazi i to je zacijelo dobro. Značajka svih naših tradicionalnih religija je što ne mogu podnijeti kritičko, analitičko, dijagnostičko mišljenje, pa je vrlo teško održati se u takvome okruženju, pa ne bih želio kukavički bježati u tuđe dvorište. Žestoko sam reagirao kada je reisu-l-ulema Mustafa Cerić nazvao ugledne profesore i znanstvenike, iznimne zagovornike i svjedoke Bosne i Hercegovine, Ivu Komšića i Dubravka Lovrenovića, katoličkim inkvizitorima. Nijedan im taj epitet apsolutno ne pristaje, a pogotovu takva nesmotrenost ne pristaje dostojanstvu službe jednoga reisu-l-uleme.

U prošloj, 2011. godini zabilježeno je 56 slučajeva napada na vjerske objekte u BiH. Koga smatrate suodgovornim za ta djela, sem, naravno, samih počinitelja?

Fra Ivo: Krivci svi oni koji ove jadne bosanske ljude izluđuju zatvaranjem u tijesne ideološke, nacionalističke okvire. To su prije svega nacionalisti političari na čelu s već zahrđalim malim Miloševićem, po-četnikom Dodikom koji neizdrživo truje ovu BiH već godinama pred očima ove idejno fine i neefikasne Evrope i uz obilatu podršku nacionalne religioznosti otrijebljene od svakoga traga Boga i milosti i nabildane đavlom i mržnjom.

Kako vidite danas spregu vjerskih zajednica i političkih moćnika u BiH i koliko smo zaista daleko od sekularne države?

Fra Ivo: Već sam objasnio kako nacionalni političari potrošački troše Boga i vjeru za svoje nečasne potrebe. Pogledajte samo kako Borjana Krišto s Draganom Čovićem pred izbore krene od crkve do crkve, s mise na misu, uz pratnju brojnih sluganskih novinara i dobrodošlicu klera, počne čovjek očekivati da je koncelebrirala (zajedno slavila, novohrvatski suslavila) misu s nekim biskupom ili župnikom. Isti je slučaj i s pravoslavljem i islamom. U nas se još uvijek ne mogu dobiti izbori bez sprege s nacionalizmom gdje je religija osnovni sadržaj. Kad postupno pred ovom kakvom-takvom Evropom narod dođe pameti, prvo će okrenuti leđa religijama i okrenuti se slobodnom religijskom tržištu. Dakle, naše religije dopuštaju tu političku zloporabu, nemaju jasne svoje ciljeve i interese i cijena će se za to morati platiti na štetu svih nas.

Na samom kraju, da se dotaknemo i današnje prvostepene presude bivšem premijeru RH i čelniku HDZ-a Ivi Sanaderu. Potvrđuje li ona (presuda) da u susjednoj nam Hrvatskoj pravna država ipak djeluje, da nema nedodirljivih i vjerujete li da će neke generacije ispred nas doživjeti da i u našoj Bosni i Hercegovini profunkcionira pravna država i da ne bude nedodirljivih?

Fra Ivo: Na primjeru Hrvatske se pokazuje da mi u BiH nemamo demokratske snage normalno urediti društvo. Prednost EU nije toliko ekonomija koliko iznimno kvalitetna organizacija društvo na vrhunskim standardima ljudskih prava. Hrvatska je u prilagodbi EU morala izmijeniti i početi primjenjivati više tisuća zakona. BiH nema drugoga izlaza izvan integracije u EU. Vidite što se sada događa u BiH, upravo basnoslovno, bosanski sanader Radončić dolazi za ministra policije očito da zaustavi istrage protiv sebe i jarana Dodika, Lagumdžije, Čovića i sličnih. Oni znaju da se u EU ulazi s njima u zatvorima i zato izmiču početku pregovora dok ne zataškaju i legaliziraju pljačku. U Hrvatskoj se pričao ilustrativan vic, sada svakako aktualan za BiH — pridjev bogat u tome vicu ima pet stupnjeva komparacije: bogat, bogatiji, najbogatiji, samo-što-ga-nisu-uhvatili i sad-me-možete-uhvatiti-za-k… Hrvatski Sanader ipak nije došao do ovoga zadnjeg stupnja, ako Bog da neće ni naši.

Želim Vam svako Dobro i hvala za ovaj razgovor.

Fra Ivo: Hvala i Vama i srdačan pozdrav i poštovanje Vašim čitateljima u Miru i Dobru.

Bedrudin GUŠIĆ