Filozofija prava na otimačinu, uz osmijeh

Izdvajamo

• I nije slučajno što je prva stanica »edukativnog putovanja« Trumpa po tom dijelu Bliskog istoka bila baš Saudijska Arabija: pored već davno uzete nafte treba uzeti i dolare kao hranu za vojnu industriju kod kuće, u ime one »America first«.

Povezani članci

• BiH na prekretnici: Nova vlast, novi lideri; Dodik na putu u prošlost
• Poniženima u BiH … pobuna (još) ne pada na pamet
• Ostavite barem ovih dana antifašiste na miru!
• Koalicija “Prvi mart”: Ustavni sud BiH treba donijeti hitnu odluku o nazivima službenih jezika u BiH
• Izdajnici
• IZBJEGLICE U ZAMCI LICEMJERJA

Po logici životnih okolnosti dosta mi se prijatelja na ovaj ili onaj način »očešalo« o svjetsku politiku pa o njoj podosta znaju. Od zemljotresne pojave Donalda Trumpa na velikoj sceni među nama ne prestaju polemike o tome ko je on, zapravo. Razilazili smo se ustvari temeljem različitog ugla promatranja. Jedni, skloniji formi i uljuđenim standardima što lebde nad pojmom državnika, predsjednika, diplomata i svega što im spada, s razlogom su užasnuti nad pojavom koja se ruga tim već romantičnim percepcijama. Drugi su bili skloniji gurnuti u stranu Trumpove egzibicionizme osluškujući ono što je najavljivao kao navodnu suštinu njegove planetarne orijentacije.

Da sada zaboravimo obećanja na domaćem terenu. Ono u vezi sa svijetom izgledalo je u početku, dok nije položio zakletvu, suvislo pa i obećavajuće. Ukratko, govorio je o globalnoj saradnji, namjeri usaglašavanja interesa s Rusijom umjesto eskalacije sukoba do neizvjesnog kraja, najavljivao prestanak »petljanja« u unutrašnje stvari drugih po svijetu, tamo gdje ne postoji prijetnja za Ameriku pa tim povodom i o povlačenju iz mnogih vojnih baza i operacija gdje se rasipaju novci, onda o smanjivanju ambicija spram NATO-a, hitrom i definitivnom obračunu s terorizmom i onima koji ga hrane…itd.itd. Za mnoge izbor »takvog« Donalda Trumpa, umjesto drčne i samouvjerene Hillary koja je direktno učestvovala u »uspjesima« siledžijskog koncepta kojim se žandarao po svijetu.

Bilo je potrebno, manje od pola godine da se u punoj mjeri razobliči prevara. Nisu pogriješili oni što su bili spremni da podrže dobrohotne najave nezabilježenog prevrtljivca među liderima velikih sila u svijetu. Pogriješili su zato jer su povjerovali da zlo kao politika nije baš toliko moćno i odlučujuće. I da je Trump greška u Bijeloj kući samo po »ličnim osobinama« koje ga čine potpuno nekompatibilnim s politikom i vrijednostima unaokolo, a ne i zato što svijet doista jeste postao takav da tip poput Trumpa sa svojim prevarama prolazi, pa makar i kratkoročno. U konkurenciji sa snagama također razornog interesa čiji je kontrakandidat bila Clintonova, pobijedilo je zlo koje je neotesanije, neobrazovanije, arogantnije, ali temeljno hranjeno istom filozofijom prava na otimačinu, uz osmijeh. Cijenu, naravno, plaća pokradeni.

Dio priče s putovanja iz Saudijske Arabije – da se sad zaobiđu Izrael, Palestina, Vatikan, Bruxelles, Taormina… – oslikava do nevjerice tu prevaru spram obećanja od prije pet mjeseci, pokazujući koliko je sve bila laž koja potpuno razgolićuje lik i djelo Amerikanca broj jedan. Ne zaboravimo, izabranog po sistemu po kojem su i svi drugi dosadašnji predsjednici koji nisu smetali mada je među njima bilo i onih koje pamtimo više ili manje po nasilju kojim se pljačkalo od malih i slabih, ili ulizica i beskičmenjaka.

Samo se to nije tako zvalo, ali je uvijek bilo to. Paralelno s time, bilo je izuzetno važno opljačkanom ne dozvoliti da se osvijesti i ojača jer je opasno imati pametnu žrtvu. Od njih se teško uzima džaba. Otimanje je za velike business. Oni istinski vjeruju da na njega imaju pravo. U ovoj, naravno pojednostavljenoj šemi (drugačije je u popilizmu kao uzgajanom zaglupljivanju teško objasniti) nova tema koju je Trump donio ciljano u Rijad zove se Iran. I nije slučajno što je prva stanica »edukativnog putovanja« Trumpa po tom dijelu Bliskog istoka bila baš Saudijska Arabija: pored već davno uzete nafte treba uzeti i dolare kao hranu za vojnu industriju kod kuće, u ime one »America first«.

Za lakše uzimanje valja dodatno narajcati bolesnu ambiciju najrigidnijeg režima u tom dijelu svijeta kako bi se tragom njihove istorijske i patološke mržnje prema »šiitskom« neprijatelju (Iranu) tražilo još i još razornijeg oružja. S istim ciljem trebalo je baciti i kosku među zemlje Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) i posebno antagonizirati Katar čija vjerska linija bliža Muslimanskoj braći nije u suglasju s vehabijama Saudijske Arabije. Uz to, Doha baš i ne vjeruje da je previše mudro ratovati s Iranom. Dovoljno kao krimen. Na liniji čistog interesa Trumpa je bilo i da slatkohrane Arabljane još tješnje poveže s lukavim Netanyahuom i onda se sve to može upregnuti u interes »arapskog NATO-a«, s centrom u Rijadu. Priča će se, naravno, za svjetsku publiku isfrustriranu krvlju po uglavnom evropskim gradovima zvati »Rijadska deklaracija« a cilj joj je glasovit: »ujediniti SAD i bliskoistočne zemlje u borbi protiv ISIL-a«. Eto, da se i ne ide čak do teorije zavjere prema kojoj se krvavi Manchester desio baš usred diskusija o pomenutoj deklaraciji.

Ono što je Trump, kao iznenada, nagovorio na račun Irana u Rijadu doista je na samoj ivici grotesknog, i po sadržaju i po mjestu i trenutku. Prvo se »pomolio za dan kada će iranski narod imati pravednu vladu kakvu zaslužuju« i to netom nakon što je Iran održao svoje predsjedničke izbore, 12. po redu, na kojima je pobijedio ponovo Hasan Rohani, kandidat umjerene, reformističke linije koju su snažno podržali mladi i obrazovani ljudi, intelektualci, srednja klasa i svi oni što su okrenuti budućnosti pa i kroz približavanje zapadnim standardima i vrijednostima. Za ovu orijentaciju glasalo je 57 posto stanovnika od 73 posto Iranaca koji su izašli na izbore. Realno govoreći, i jedan i drugi podatak daleko su uvjerljiviji kao orijentacija spram »bolje budućnosti« od cifara na recentnim zapadnim izborima, uključujući i one na kojima je pobijedio Trump. No, ova je činjenica za Rijad noćna mora jer znači da će jačati Iran koji napušta postupno ekskluzivno – vjersku i naglašeno konzervativnu liniju, snažeći u perspektivi srednju klasu pa kao i ukupni socijalni i ekonomski kapacitet.

Kraljevina je opsjednuta panikom od gubitka samododijeljene pozicije vladara u islamskom svijetu, ali i strahom od post-naftnog perioda koji polako, ali sigurno dolazi kao usud gubljenja moći. I u jednoj i u drugoj poziciji, oni su savršen »pacijent« za vojno-industrijske pa tako i geostrateške interese i apetite »trgovca« na čelu imperija. Sve ostalo su alati. Naivnima ostaje da se pitaju, kako je moguće da Amerika kao najveći borac za demokraciju na svijetu baš sad ne podrži »buđenje« Irana, već pujda dekadentni Rijad protiv njih? Onima koji još nisu shvatili šta je cilj politike grabeži i dominacije u kojoj je priča o ljudskim pravima i slobodama tek lažna fasada, teško je dati razumljiv odgovor.

Trumpove izjave, ali i potezi prema Iranu doveli su do temeljnih obrata i nove realnosti: Rijad za kojeg se zna da je stari lider u stvaranju, organiziranju i finansiranju terorizma, od 11. septembra u New Yorku (gdje tu Amerika danas) pa dalje, postaje preko noći »okosnica borbe protiv terorizma i nasilja Teherana koji, eto, finansira, oprema i obučava teroriste, milicije i druge ekstremističke skupine te stvara haos u regiji…«. Tipična, uobičajena medijska priprema za veliki obračun »arapskog NATO-a« s Iranom. Logičan nastavak su i milijarde za oružje sili koja će se obračunati s »Iranom kao centrom destabilizacije regiona«. ISIL je obavio svoju dužnost, očigledno, a na njegovo mjesto uz druge definicije a zapravo isti cilj – izazivanje stalne i potpune destabilizacije i ratovanja, uz vječiti strah, frustracije i očaj pred terorizmom, apsolutno je dobitna kombinacija za odvajanje i zadnjeg dolara za oružje. Neće ga kupovati samo Rijad, već i oni neposlušni mimo Irana koje Rijad napadne, kao i terorizmom napadnuti širom svijeta. Trump u svemu tome postaje privilegirani snabdjevač. S porukom već odaslanom: Kad zatreba, pomoći će vam i »onaj klasični« NATO, ako platite cijenu koju Washington utvrdi temeljem GDP-a tražilaca pomoći.

Realnost, ipak, može postati i drugačija. Saudijska Arabija uz svo oružje Amerike nije presudna sila ni u arapskom svijetu, a kamo li u cijelom islamskom. Kao što ni moć druge strane nije samo u oružju. O partnerima, svojim i tuđim, Trump bi morao voditi računa više nego što to čini temeljem gole matematike sile i novca. Ako je to u stanju ovako okružen milijarderima koji bi još da pretstavljaju interese »radničke klase« Amerike u njegovoj vladi(sic!).

Novi list