Ferdinand Peroutka: Inteligencija i kapitalizam

Povezani članci

• Radomir Lazić: Misli pozitivno!
• Dežulović: Poster za neizdrkane male ustaše
• Porezni obveznici bankomat za braniteljske „zasluge“ i politikantsko licemjerje
• Klauški: Josipović nije samo užasno dosadan već i opasan
• Amfilohije u Vukovaru
• Бeoгрaд нa лaжи

 Ima dvije vrste ljudi: neki sjede kući na kauču i pri tome se smatraju za herojskog radikala. Drugi, ni kad bi vješali posljednjeg fabrikanta na uličnu lampu, neće se smatrati nekim posebnim radikalima, jer će smatrati da trijezno ostvaruju nekakav nauk zdravog razuma. Ova dva tipa mogu gurati istu stvar, recimo optužbu kapitalizma, ali zbog psihološke razlike nikad se ne mogu dogovoriti.

Piše: Ferdinand Peroutka

S češkog prevela Tanja Miletić Oručević

Osnovna pretpostavka

Osnovna pretpostavka od koje ću krenuti je teza: kapitalizam postoji. Je li uopće potrebna takva tvrdnja? Socijalist će se možda gorko nasmijati i pitat će se zašto ne smatram potrebnim konstatirati da novac postoji, da kamenje postoji, da dan i noć postoje. Ipak, nisu svima te stvari jasne kao socijalistima.

Živi oko nas masa ljudi koji u to nekako ne vjeruju, a smatraju kapitalistički način proizvodnje za jedini i prirodni, nikako po nečemu poseban način proizvodnje. Jednako tako malo misle o njemu kao i o zraku koji udišu. Ti ljudi ne mogu shvatiti sadašnju gospodarsku krizu, koja je nastala u prvom redu neuspjehom kapitalističkog sistema.

Sad je pogotovo važno da se demokrati ne daju da ih kapitalizam pasivno nosi, ne zna se kamo. U današnjem gospodarskom sistemu mi smo svi putnici, a za kormilom stoje vlasnici sredstava za proizvodnju. Iako se još prave ponosni, sigurno su diskreditirani time da su nas nasukali na greben.

Šta će učiniti putnici na brodu ako utvrde da je kormilar poluslijep, lakomislen ili pijan? Bez sumnje će se početi s njim energično otimati za kormilo. Tako bi se i demokratska država trebala riješiti svoje putničke uloge u današnjem gospodarskom sistemu. Morala bi postati predvodnik u stvarima u kojima je iz bojažljivosti do sad bila samo gledalac.

Ima političkih partija koje su se skoro specijalizirale u prikrivanju činjenica kapitalizma. Stvaraju sociološku maglu. Gospon dr Kramář još uvijek može zaraditi aplauz na skupovima, ako kaže (a često to veli): „Govore o nama da smo kapitalisti. Pogledajte samo kakvi smo mi kapitalisti. Za vrijeme rata smo svi putovali po selima s ruksakom na leđima.”

Gospon dr. Kramář ima pravo:  velika većina članova njegove partije, kao uopće velika većina članova svih partija, uopće nisu kapitalisti. Ali to su ljudi koji još nisu izgubili socijalnu naivnost.

Pravih kapitalista je nekolicina. Kad bi napravili tu grešku da se samostalo organiziraju, ne bi uspjeli svi zajedno osvojiti ni jedan mandat u parlamentu. Njihova politička snaga je u vojsci socijalno naivnih, koje vode, praveći se da kapitalizma na svijetu ni nema. Također im ide u prilog nedostatak mašte ljudi, koji ne uspijevaju zamisliti korisnu, a za većinu nimalo opasnu promjenu.

O socijalistima se ne treba posebno napominjati. Ali nisam čitao ni jednu kjigu modernog i pravog poslijeratnog liberala, bilo iz Njemačke, Engleske, Italije ili Francuske, da u njoj čvrsta i razgranata činjenica postojanja kapitalizma nije utvrđena i kritizirana. Čitao sam i oštru kritiku kapitalizma kod gdjekojeg konzervativca, ali kod onog kod kog je konzervativnost proizilazila iz drugih motiva, a ne iz imovinske klaustrofobije.
Moglo se pročitati slične izjave i od katoličkih dostojnika. Dakle, ne samo socijalisti, nego i liberali, katolici, dio konzervativaca i mnogo razumnih ljudi, koji su izvan svih partija, svjesni su da kapitalizam nije idealno protočan zrak, nego uticajna, teška i u mnogim stvarima štetna činjenica; da postoji pritisak, sebičnost, gramzivost velikog kapitala, a da ona ogromna većina čovječanstva nema interesa da gospodarski odnosi ostanu u današnjem obliku; da šteta postaje veća od koristi.

U četiri funkcije
Mi, koji pišemo za ovaj časopis, među radikalima smo slavni kao liberali, pragmatici, zastupnici zdravog razuma ili borci za srednji put. U svim ovim funkcijama ili osobinama moramo se razilaziti sa današnjim kapitalizmom.

Kao liberali: Kapital već odavno ne podržava stvar slobode, niti joj pogoduje; njegova oslobađajuća uloga, koju je nekad također igrao, završila se prije više deceija; današnja gospodarska kriza skoro uči kao učitelj posebno angažiran za to da ovaj gospodarski sistem nije sposoban obezbijediti milionima ljudi sigurnost preživljavanja; bez izvjesnog materijalnog dobrobita nema slobode, koja bi bila vrijedna svog imena; nezaposlen ili mizerno plaćen čovjek ima svu formalnu slobodu, ali nikakvu faktičku.

Kao pragmatici: pragmatizam je filozofski smjer koji, kao što je poznato, svaku misao potvrđuje posebno prema praktičnoj koristi koju donosi ljudskome rodu. Kad bismo smatrali da današnje gospodarsko stanje donosi ljudskom rodu korist ili, tačnije rečeno, korist koja ne bi mogla biti poboljšana nekim drugim reformiranim sistemom, sigurno ne bismo zasluživali imena filozofa, tj. onih koji vole mudrost. Svo iskustvo zadnjeg vremena tome gorko priječi, a i kad bismo to htjeli glasiti, niko nam ne bi povjerovao.

Kao zastupnici zdravog razuma: upravo zato, ako dopustite. Posebno zdrav razum donosi protiv današnjeg stanja toliko argumenata, da drugih više ni ne trebamo. Ako je s jedne strane bijeda, a s druge se pali žito, ako preko puta reda onih koji proizvode, ali nemaju kome prodati, stoji red onih koji bi htjeli kupiti, ali nemaju za šta, ako pored viška proizvodnje stoji manjak konzumacije, kakve još argumente treba zdrav razum da takvo stanje osjeća kao nešto sebi strano?
Da se ne slažem s kapitalizmom, ne moram uzimati razvod od zdravog razuma, iako se to često preporučuje ljudima koji iz nekog vlastitog razloga vide u njemu sumnjive osobine; upravo zdrav razum je najbogatiji izvor neslaganja s kapitalističkim sistemom.

Ima dvije vrste ljudi: neki sjede kući na kauču i pri tome se smatraju za herojskog radikala. Drugi, ni kad bi vješali posljednjeg fabrikanta na uličnu lampu, neće se smatrati nekim posebnim radikalima, jer će smatrati da trijezno ostvaruju nekakav nauk zdravog razuma. Ova dva tipa mogu gurati istu stvar, recimo optužbu kapitalizma, ali zbog psihološke razlike nikad se ne mogu dogovoriti.

Prvi će pri tome prvo potrčati da se pogleda u ogledalo i uzviknuti: o mladeži, o historijo, moji čitatelji, moji slušaoci, moja draga, svi vi, pogledajte kakav sam ja radikal. Drugi će se možda i začuditi da je, pošteno slijedeći procjenu razuma, dospio među radikale. Ne, jednostavno se ne trebamo lišiti zdravog razuma. Kad bismo izgubili zdrav razum, izgubili bismo istovremeno glavni razlog zašto se razilaziti s današnjim kapitalizmom.

Kao borci za srednji put: trajati u današnjem kapitalističkom stadiju već odavno nije srednji put, zato što to uopće nije nikakav put. To je istrajavanje na jednom mjestu, koje je, kako se pokazuje, neprijatno, močvarno i na štetu društvenog zdravlja. Srednji put je put, na što se ne smije zaboraviti, Lotova žena, koja se pretvorila u stup soli je upravo tako malo uzor kako postupati srednjim putem kao i kapitalista, koji je svojim interesom i preferencijama uticao na današnje odnose i želio bi ih pretvoriti u nešto okamenjeno.

Marx je imao i nije imao pravo

U doba konjukture debatiralo se poslije ručka o tome je li Marx imao pravo. Prosperitet je činio dobro savjesti i samosvijesti, i većinom se mirno ocjenjivalo da Marx nije imao pravo. Posebno se zaključivalo da se kapitalizam ne razvija u smjeru koncentriranja kapitala u malom broju ruku, nego da je moderni tip kapitalizma akcionarsko društvo, čiji kapital pripada velikom broju malih akcionara.

Iz tog je lako slijedilo pitanje: pa kakav onda kapitalizam? Govorilo se o demokratizaciji kapitala, navodili su se lijepi i poučni primjeri radnika, koji su dobili u imovinu nekoliko akcija. To je sve istina.

Tip kapitaliste koji radi samo sa svojim parama je sve rjeđi. Novi kapitalista nabavlja pare, ili formom akcijskog društva, ili bankovnim kreditom, od široke javnosti, od štednje sitnih ljudi. U tome Marx nije imao pravo, ali kao što danas svi kritični ljudi osjećaju, imao je pravo u važnijoj stvari.

Nije toliko važno kako si poduzetnik nabavlja kapital, nego to na koji način kapitalizam proizvodi – ili za kupljeni vlastiti, ili za posuđeni „demokratizirani kapital”. Upravo sadašnja kriza pokazuje da je Marx imao pravo kako kapitalizam proizvodi neplanskim načinom, anarhistički, a posljedice toga su periodične uništavajuće krize. Veli u Komunističkom manifestu:

„Trgovačkim krizama biva uništen redovno ne samo veliki dio proizvedene robe, nego istovremeno i veliki dio već stvorenih proizvodnih snaga. Takvim krizama nastaju društvene epidemije – epidemije hiperprodukcije – koje bi bile svim prošlim epohama neshvatljive. Društvo se naglo nađe u barbarskom stanju, čini se, kao da su mu glad i sveopći rat otkinuli sva sredstva za život; industrija i trgovina izgledaju uništene, a zašto?
Jer društvo vlada previše velikom civilizacijom, ima previše sredstava za život, previše industrije, previše trgovina. Čime buržoazija prevazilazi takve krize? Prisilnim smanjivanjem proizvodnih snaga, kao i osvajanjem i dubljim iskorištavanjem svih tržišta. A šta to znači? Time su pripremane još svestranije i snažnije krize i smanjivana sredstva kako preduprijediti takve krize.”

Nije naše da to negiramo. Poslije iskustava posljednjih dvaju godina izgubili smo volju polemizirati s ovom analizom. Uostalom, mnogi ekonomisti iz nesocijalističkog tabora ne govore danas mnogo pozitivnije. Prije osamdeset godina ove riječi su stajale u komunističkom manifestu. Danas bi trebale stajati u demokratskim maifestima.

Ako demokracija ne želi da iz ove pravilne analize zaključke izvodi neko drugi, ko bi ih realizirao bez sumnje u pretjeranoj i sa mnogo strana barbarskoj formi, mora ih izvlačiti sama. Mora podrediti kapitalizam razumnom planu. Mora regulirati ovu divlju rijeku, iako svi vodenjaci u njemu tvrde da to nije moguće.

Marx je također imao pravo u tome da se onaj gospodarski sistem koji je imao pred očima on, kao što ga imamo i mi, vodi prije svega motivom zarade, a bio bi moguć drugačiji sistem, koji bi bio vođen prije svega motivom razuma i humanosti. Malo je danas razloga odnositi se prema Marxu s prezirom.

Časopis Přítomnost, 20. januara 1932

Preneseno iz časopisa Denik Referendum

(1.   dio eseja)