FAMA O BICIKLISTU

Povezani članci

• Dino Mustafić: Mostar bira: pola ili cijelo
• Miloševićeva deca u zadnji čas spašavaju Tuđmanovu stranku zla
• Danas je Dan Grada Sarajeva
• Božica Jelušić: ŽENE ŠTO PANJEVE TEŠU
• Doktorat za zločin
• Senad Pećanin predlaže Advokatskoj komori: Zatražimo ostavke svih članova VSTV-a

State of emergency nije prirodna pojava, nije nešto što se naprosto događa, već nešto što se proglašava. Milanovićevo izvanredno stanje stoga ne treba primiti kao konstataciju, nego kao prijetnju

Bila bi šteta da nedavna dva nastupa premijera Zorana Milanovića ostanu nepovezana – onaj televizijski i onaj biciklistički.

Gostujući prošle nedjelje u emisiji HTV-a, predsjednik Vlade pozvao se na svježi proračunski debakl, rušilački učinak ekonomske krize, hipertrofiju troškova u javnome sektoru i na još niz sličnih tektonskih poremećaja „normalnog života“, te razdoblje drakonskih odluka i postupaka što moraju uslijediti označio kao state of emergency. „Ovo moramo kao nacija doživjeti kao izvanredno stanje“, rekao je. „Ne kao ugrozu opstojnosti, ali kao izvanredno stanje.“

Dan ranije jedan je građanin na Facebook stranici Vlade objavio da je na Sljemenu vidio Zorana Milanovića kako vozi bicikl jednosmjernom ulicom u nedozvoljenom pravcu, a pratio ga je – vozeći također u nedopuštenom smjeru – terenac s tjelohraniteljima. Građanin, koji to smatra „bahatim“, pitao je je li nužno da šef izvršne vlasti i njegova pratnja na takav način ugrožavaju sigurnost ostalih sudionika u prometu. Iz Vlade su odgovorili da je „premijer štićena osoba“ i da mu je „pratnja nužna“, ne odredivši se ni riječju prema činjenici da su se biciklist i terenac s gorilama kretali u zabranjenom smjeru.

Ako dakle, protivno boljim običajima, povežemo rekreativnu i političku aktivnost nositelja vlasti – i ako pritom znamo da je izvanredno stanje prije svega prostor u kojemu nema prava, jer su tada pod pritiskom „nužde“ važeće pravne norme deaktivirane – onda je nedjeljni televizijski nastup ispravno razumjeti jedino kao objavu Zorana Milanovića da svoju premijersku dužnost namjerava obavljati onako kako vozi bicikl.

Izvanredno stanje poslužit će kao alibi za vožnju u nedopuštenom smjeru. Uz katastrofičnu scenografiju i zvučnu kulisu koja doziva blisku tragediju promovirana je suspenzija „normalnosti“, a to će reći zakonske regulative, kao i svih drugih ograničavajućih okolnosti, poput demokratskih običaja ili zajamčenih socijalnih prava, pošto je izvršna vlast, u interesu općeg dobra, prinuđena širiti svoju „slobodu djelovanja“.

To doista zvuči kao najava da će nas sutra sasvim vjerojatno zgaziti, svejedno da li premijer na dvokolici ili pripadnici njegova osiguranja u solidnijem vozilu. Naravno: zgazit će nas u plemenitoj namjeri da nas spase. Naša će zgaženost proizaći iz elementarne nužde.

Eto razloga da fiskulturnim navikama čovjeka na vlasti pristupimo ozbiljno i ne dijelimo biciklista od političara. Istina je, naime, da Milanović ne bi ni vozio bicikl u zabranjenom smjeru – onako kako običnome svijetu nije dopušteno – da ne raspolaže (nepisanim) viškom vladarske moći, da sam po sebi ne predstavlja zonu anomije i da ne osjeća kako je lišen podređenosti važećim propisima. On zna da svaka zakonitost može biti osporena nasiljem vlasti. Time se, međutim, osvjetljava još jedno važno svojstvo izvanrednog stanja, a to je – trajnost.

Zoran Milanović, tako, nije samo (na televiziji) proglasio izvanredno stanje, već je istodobno (na Sljemenu) upozorio naciju kako je ono sve vrijeme na snazi: izvijestio je da se radi o pravilu utemeljenom na tobožnjoj iznimnosti, to jest da izvanredno stanje nije iznimka koja tek potvrđuje, nego i ispunjava pravilo. Barem se može reći da je u trendu, jer stvarna drama (a, paradoksalno, i formula opstanka) suvremenih demokratskih i kapitalističkih poredaka sadržana je upravo u nemogućnosti razlikovanja iznimke i pravila.

Lako je, na primjer, pokazati kako se ni jedna od dosadašnjih hrvatskih vlada nije htjela odreći „povijesnoga“ značaja svojih poslanja, nastojeći u toj misionarskoj ulozi – uz pomoć zlokobne figure nužde – osigurati odriješene ruke, bilo da se radi o ratu protiv okupatora, borbi protiv korupcije, svladavanju pošasti ekonomske krize ili otporu kakvoj drugoj rentabilnoj ugrozi. U ratu je bilo dopušteno nekažnjeno počiniti zločine nad onima koji su obilježeni kao neprijatelji, kao što će u svetoj borbi protiv ekonomske krize biti dozvoljeno masakrirati socijalno najugroženiji sloj stanovništva.

Pojava, da ne bude zabune, nipošto nije ekskluzivno hrvatska. Logika izvanrednog stanja, recimo, omogućuje da se uz abortiranje demokracije postave premijeri u Italiji i Grčkoj (ili da banke postanu centri političkog odlučivanja, ili da Amerika u ime slobode okupira naftom bogate krajeve…), i to u svrhu „zaštite naših demokratskih vrijednosti“. Tako se ispunjava cinični apsurd kojim je Clinton L. Rossiter još 1948. završio svoju knjigu o ustavnoj diktaturi: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokraciju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokracije.“

Nezgoda s Rossiterom je što je parolu sročio bez imalo ironije, a nije ga krasio ni naročiti osjećaj za protok vremena, jer – što nastaje kada „žrtvovanje same demokracije“ nije privremeno nego permanentno, i kad se taj obred, uz prvosvećenike i školovane krvnike, obavlja pod oltarom „demokracije“?

Vratimo li se doma, upravo logika izvanrednog stanja – neprestane vladavine proturječja – omogućuje kupovinu luksuznih limuzina za „štićene osobe“, dok se u isto vrijeme osiromašenom stanovništvu nameću porezi i dadžbine kakve su crkve i feudalne vlasti ubirale u Srednjem vijeku. A budući da se radi o konstitutivnom nesporazumu, takvome gdje spasioci ne dijele sudbinu onih koje spašavaju, već su povlašteni baš po liniji svojega lažnog zalaganja za druge, Zoran će Milanović bez straha nastupiti s cinizmom dostojnim Marije Antoanete, podmećući nam Fabergeova jaja pod bubrege.

Omiljena poza vlasti je da se, umjesto mreže rutiniranog činovništva, predstavi kao krizni štab s herojskom zadaćom spašavanja nacije od zahuktale kataklizme. Upozorenje kako „ovo moramo kao nacija doživjeti kao izvanredno stanje“ nije ništa drugo nego poziv da se izbavitelj opsluži ingerencijama koje ne poznaju limite, da mu se omogući pedaliranje u nedopuštenom smjeru, da se legitimira onaj lukavi manevar suspenzije zakona radi „zaštite pravnog poretka“.

No – pozor! – nije Milanovića nužda natjerala da vozi bicikl u zabranjenom smjeru, nego svijest da je to, usprkos jasnim prometnim propisima, slobodan činiti. Mimo rekreativnih aktivnosti, u sklopu premijerskog posla, ista ta svijest konstruirat će nuždu s ciljem da osigura uzurpaciju ovlasti i nepristojno široku „slobodu djelovanja“.

State of emergency, osim svega, nije prirodna pojava, nije nešto što se naprosto događa, već nešto što se proglašava. Milanovićevo izvanredno stanje stoga ne treba primiti kao konstataciju, nego kao prijetnju.

Novossti